PAPA KOJI JE HRVATE POZNAVAO „U DUŠU“

Piše: Prof. dr.sc. Božo Skoko

Proglašenjem svetim pape Ivana Pavla II. hrvatski narod je dobio posebnog zagovornika u Nebu. Dobili smo sveca, koji je živio među nama, čijim smo potezima svjedočili, koji se zauzimao za priznanje hrvatske države i borio za mir na ovim prostorima… U obiteljskim albumima mnogi imaju fotografije s njime, a u glavama nam još odzvanjaju njegove riječi izrečene na hrvatskom jeziku tijekom njegova tri apsotolska posjeta Hrvatskoj. A ako mu je toliko bilo stalo do Hrvatske za života, onda nema razloga ne vjerovati da smo i u Nebu dobili istinskog zagovornika. Rijetke su nas pape „poznavali u dušu“ kao taj naš slavenski papa, a gotovo ni jedan nije toliko pridonio našoj međunarodnoj prepoznatljivosti u svijetu kao Wojtyla. Zahvaljujući svome položaju, ali i karizmi te komunikacijskim sposobnostima, plijenio je pozornost globalne javnosti, a zahvaljujući stalnoj borbi za mir, napredak i pravednost postao je jedan od najvećih autoriteta suvremenog svijeta. Koristio je tu snagu kako bi pomagao različitim društvenim skupinama, ali i državama i nacijama u izvlačenju iz anonimnosti, ukazivanju na njihove probleme, promicanju njihovih posebnosti i vrijednosti… Tako je od početka svoga pontifikata 1978. postao i zagovornik Hrvata, o kojima se tada premalo znalo, a sami nismo bili u mogućnosti predstaviti se svijetu jer su teme nacionalnog identiteta u komunističkoj Jugoslaviji bile tabu.

O važnosti te papine promocije Hrvatske premalo je napisano, iako je tijekom svoga dvadesetsedmogodišnjeg pontifikata (do 2005.) posvetio Hrvatima više od 780 poruka, čestitki, zahvala i govora (ili ih je spomenuo u raznim obraćanjima upućenima svijetu). Među njima je i velik broj poruka koje se tiču hrvatskog identiteta, vjere, povijesnog hoda, sadašnjosti i budućnosti, te su nedvojbeno bile moćan alat u međunarodnom pozicioniranju Hrvata i Hrvatske. Analizirao sam sva ta obraćanja za poljski znanstveni časopis Poznańskie Studia Slawistyczne kako bi utvrdio kako je papa Ivan Pavao II. percipirao Hrvate i hrvatsku državu i kako ih je predstavljao svijetu te došao do zaključka kako je riječ o jednome od najboljih poznavatelja našeg identiteta te najuspješnijih promotora među svjetskim velikanima. Za razliku od aktualnog pape Franje, koji je fokusiran na čovjeka i društvene skupine, a ne na narode i njihove posebnosti, poznato je kako je papa Ivan Pavao II. uz zauzimanje za pojedinca, itekako vodio računa i o identitetu naroda. Tako su identitet i povijest Hrvata bili njegova česta tema. Gotovo da nema govora ili važnijeg obraćanja kroz koji nije provlačio neki od tih elemenata. Redovito je govorio o hrvatskom narodu kao prvom slavenskom narodu koji je prihvatio kršćanstvo i postao dio zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga te vjernom savezniku Svete Stolice. Rado je ukazivao na osviještenost ranih hrvatskih vladara da se od Bizanta okrenu Rimu i prihvate savez s Kristovim namjesnikom. Posebno je cijenio stoljetnu odanost unatoč mnogobrojnim izazovima. Naglašavao je tešku sudbinu, odnosno patničku prošlost hrvatskoga naroda, te goleme žrtve za više ideale, pa i obranu Europe. Nije se libio prikazati hrvatski narod i kao žrtvu komunističkog režima te zala fašizma i nacizma, čijim je simbolom smatrao zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca.

Volio je uspoređivati hrvatski i svoj poljski narod. A jedna od poveznica je istinska pobožnost i odanost Gospi. Hrvate također predstavlja kao narod s bogatim kulturnim nasljeđem, tradicijom i običajima, ali i iseljenički narod. Zanimljivo je kako je doživljavao Hrvate i kao poveznicu istoka i zapada, odnosno susretište različitih kultura i vjera. Znao je često naglasiti kako je Hrvatska lijepa zemlja ponosnih ljudi.

Zanimljivo je kako su prvi kontakti Hrvata s budućim papom započeli još dok je bio krakovski nadbiskup pa je započeo pontifikat s priličnim poznavanjem hrvatske povijesti i izazovne sudbine u okvirima socijalističke Jugoslavije. Godine 1976. tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić pismeno ga je izvijestio o početku devetogodišnje proslave jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, a kardinal Wojtyla je uzvratio čestitkom, u kojoj hrvatski narod naziva bratskim te podsjeća na dodirne točke u povijesti hrvatskog i poljskog naroda, uključujući i zajedničke vladare te svetu braću apostole Ćirila i Metoda. Iste godine kardinal Wojtyla uputio je pismo kardinalu Franji Šeperu, koji je kao papin izaslanik u Solinu predvodio veliko slavlje tisućite obljetnice prve poznate Gospine crkve na hrvatskom tlu, što ju je izgradila kraljica Jelena. U tom pismu od 21. srpnja 1976. papa ističe sličnosti poljskog i hrvatskog naroda, te uloge žena u povijesti dva naroda (kraljice Jelena i Dabrowka). U istom pismu Gospu naziva „Kraljicom Hrvata i Kraljicom Poljaka“ te ističe dva svetišta – ono u Solinu i Čestohovi. Dvije godine kasnije, nekoliko mjeseci prije nego će krakovski kardinal postati papa, Krakov je pohodio zagrebački nadbiskup Kuharić, gdje je zajedno s Wojtylom predvodio radničko hodočašće u marijansko svetište Pyekari te održao propovijed na hrvatskom jeziku. Prema svjedočenjima sudionika, taj je susret dodatno produbio povezanost Hrvata s budućim papom.

Prvi papin govor na hrvatskom jeziku, a u kojem govori i o hrvatskom identitetu, izgovoren je 30. travnja 1979. u bazilici Svetog Petra u Rimu, gdje je papa predvodio svetu misu s hrvatskim biskupima i hodočasnicima, slaveći 1100. obljetnicu izmjene pisama između kneza Branimira i pape Ivana VIII. te blagoslova što ga je daleke 879. papa uputio Branimiru i hrvatskom narodu. U tom govoru posvećenom stoljetnim vezama Hrvatske i Svete Stolice, papa ponovno ističe poveznice između Hrvata i Poljaka te spominje „Bijelu Hrvatske“ koju naziva pradomovinom Hrvata i svojim zavičajem. Petnaest dana nakon spomenute proslave Branimirova jubileja u Rimu, papa je poslao pismo zagrebačkom nadbiskupu Kuhariću i hrvatskim vjernicima, a koje je bilo čitano po hrvatskim crkvama na domovinskom dijelu proslave. U pismu od 15. svibnja 1978. papa ponovno podsjeća na stoljetnu vjernost Hrvata Svetoj Stolici te posebno naglašava ulogu kneza Branimira: „Nema sumnje, smjelo djelo kojim je knez Branimir u doba raskola između Istočne i Zapadne Crkve od Bizantskog Carstva svom dušom i srcem prešao na stranu Rima i Zapada, učinilo je stvarnost Hrvatske katoličkom.“ Naglašavajući vjernost Hrvata papi, Ivan Pavao II. ju naziva to čudesnijom i pohvalnijom što je bila izvrgnuta stoljetnim navalama, te trpjela nevolje.

Završavajući devetogodišnju proslavu jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, u Mariji Bistrici je 8. i 9. rujna 1981. održan Nacionalni euharistijski kongres – NEK. Tom prigodom je papa Ivan Pavao hrvatskim vjernicima uputio poruku putem Radio Vatikana, a potom i pismo, koje je bilo pročitano pred sudionicima Kongresa. U njemu je papa ukazao na niz  elemenata hrvatskog identiteta: Hrvati su se odlikovali brojnim potomstvom, Hrvati bi trebali biti narod koji spaja i povezuje, hrvatske katoličke obitelji bi trebale promicati svetost, Hrvati su odani Majci Božjoj, povijest Hrvata je obilježena patnjom… U tom pismo soji i ovo: „Početkom sedmog stoljeća vaši pređi, stigavši iz karpatskog područja Bijele Hrvatske – nedaleko od mog rodnog mjesta – dođoše u sadašnju vašu Lijepu Domovinu, stupivši u dodir s kršćanstvom, što se u ovim vašim krajevima već bilo duboko ukorijenilo još od apostolskih vremena. Zemlja natopljena krvlju solinskih, istarskih, sisačkih i tolikih mučenika, postala je domovinom vašeg naroda. Primajući krštenje i ispovijedajući jedinu apostolsku, rimokatoličku vjeru, Hrvati dođoše također i u dodir sa zapadnom rimskom kulturom, te postadoše tako sastavnim dijelom kršćanskih naroda Europe, koja se upravo tada oblikovala u duhovnu i kulturnu cjelinu…“ Tko bi mogao ljepše sažeti hrvatsku povijest te daleke godine dok je hrvatski identitet bio gotovo zabranjena tema u režimu u kojem smo živjeli.

U posebnom pismu mladima pročitanom na domovinskom slavlju Međunarodne godine mladih, u zagrebačkoj katedrali 27. listopada 1985. papa Ivan Pavao II. ponovno podsjeća kako je vjeru u Isusa Krista „hrvatski narod primio prije trinaest stoljeća, prvi među slavenskim narodima“. Istodobno je ukazao na posebno poslanje mladih Hrvata: „Vi mladi katolici, jer živite na susretištu Istoka i Zapada, u dodiru sa različitim narodima i kulturama u zemlji, kao što je Jugoslavija (…), posebno ste pozvani da u potpunoj svijesti svoga vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta razvijate dijalog s kršćanima drugih vjeroispovijesti, s muslimanima te s onima koji ne vjeruju“.

Obraćajući se mladima iz Zadarske nadbiskupije na svetoj misi u Rimu 14. prosinca 1985. papa se spomenuo i svoga prethodnika pape Siksta V. nazvavši ga „velikim dobrotvorom Hrvata“. A o drugom velikanu, kojeg Hrvati smatraju svojim, jer je rođen na području današnje Dalmacije – svetom Jeronimu, papa je govorio 21. listopada 1989. u prigodi posjeta crkvi i Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima u Rimu. U propovijedi ga je nazvao „vašim suzemljakom, velikim Dalmatincem, osobitim uzorom pobožnosti i služenja riječi“.

Iznimno važni za „vanjsko brendiranje“ Hrvatske, poglavito u katoličkom svijetu bili su posjeti pape Ivana Pavla II. 1994., 1998. i 2003., koji uvijek privlače pozornost svijeta. Pritom treba imati u vidu rijetkost činjenice da poglavar Katoličke Crkve u relativno kratkom povijesnom razdoblju pohodi više puta jedan narod, kao što je bio slučaj s hrvatskim narodom. Tijekom sva tri papina posjeta, Hrvatska je, uglavnom u pozitivnom kontekstu, bila jedna od glavnih vijesti u svim svjetskim medijima. Sveti Otac je tijekom trećeg pohoda Hrvatskoj otvoreno lobirao za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ističući kako će «bogata hrvatska baština pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti». Papa je tijekom prva dva posjeta pozvao hrvatski narod i na praštanje te otvorenost prema drugima.

Nakon prvog posjeta Hrvatskoj, Ivan Pavao II. na općoj audijenciji u Rimu 14. rujna 1994. dao je ponajbolji opis hrvatskog kršćanskog identiteta ističući sve ključne poveznice Hrvata i Svete Stolice. Među ostalim, tada je rekao: „Hrvatski narod bio je prvi slavenski narod koji se susreo s kršćanstvom: za njegovu su evangelizaciju, koja je počela već u VII. stoljeću, skrb vodili misionari pristigli iz Rima, a ta je evangelizacija osjetila i blagotvorni utjecaj svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Hrvatska je nacija vrlo rano uspostavila odnos jedinstvenog zajedništva sa Svetom Stolicom, što se postupno razvijalo i produbljivalo tijekom stoljeća. Papa Ivan X. obratio se prvome hrvatskom kralju Tomislavu nazvavši njegove podložnike „najposebnijim sinovima Svete Rimske Crkve“. U doba Otomanskog prodora u Europu Lav X. je Hrvatima udijelio naslov „Najčvršći štit i predziđe kršćanstva“. To je naslov koji je imao svoje veliko i pravo značenje u povijesti vjere i svetosti koje je hrvatski narod znao ostvarivati i što vrlo lijepo pokazuje i u devet stoljeća života zagrebačke Crkve.“.

U listopadu 1998. na svome drugom pohodu Hrvatskoj u Mariji Bistrici proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca, koji je «služeći Bogu i narodu» tijekom Drugog svjetskog rata i komunističkog poraća postao simbolom pravednosti i mučeništva. Papa je beatificirao Stepinca unatoč žestokim otporima mnogih koji u to vrijeme nisu libili optuživati kardinala za nacionalizam i ustaštvo zbog njegove pozicije na čelu Crkve u Hrvatskoj u doba Nezavisne države Hrvatske.  Time je pridonio rasvjetljavanju tog dijela hrvatske povijesti te osvijetlio kardinalov lik u svjetlu mučeništva te borbe za najugroženije i dostojanstvo svakog čovjeka. Na povratku iz Hrvatske, na općoj audijenciji u Vatikanu, 7. listopada 1998. papa je analizirao svoj pohod Hrvatskoj te je simbolično opisao blaženog Stepinca ali i hrvatsku povijest: „U njegovu je liku sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma“.

Iščitavajući obraćanja pape Ivan Pavao II. posvećena Hrvatima ili upućena hrvatskom narodu, definitivno možemo zaključiti kako se pokazao jednim od boljih poznavatelja hrvatskog identiteta te postao jedan od najvećih i najutjecajnijih promotora tog identiteta među svjetskim velikanima. Od njega možemo učiti kako se i sami možemo mudrije predstavljati kršćanskome svijetu. A s vremena na vrijeme je važno podsjetiti koliko nas je taj sveti čovjek volio i koliko nam je dobra priskrbio. Danas je u puno jačoj poziciji zauzeti se za nas, pa se nemojmo libiti uputiti mu i koju molitvi za domovinu, koja nažalost još traži sebe.