STVARANJE OZRAČJA MORALNE PANIKE
Piše: Mr.sc. Krešimir Cerovac
„Zlostavljanje maloljetnih osoba je zločin“ – papa Franjo
Ovo razmišljanje nije pokušaj relativiziranja, ili umanjivanja, vrlo ružnih seksualnih zločina počinjenih nad maloljetnicima od katoličkih svećenika. Ti ružni čini za svakog istinskog vjernika predstavljaju „u nebo vapijući grijeh“. Samo jedan jedini slučaj zlostavljanja predstavljao bi već veliki i ružan skandal za Crkvu. Treba,međutim, jasno kazati da u društvu Katolička crkva nikad nije imala „monopol“ na zlostavljanje mladih ljudi, a to se ipak danas u medijima sustavno promovira i stvara ozračje tzv. „moralne panike“.
„Moralna panika” (sociološki termin!) je široko rasprostranjen javni strah, najčešće iracionalan, da je netko, ili nešto prijetnja, vrijednostima, sigurnosti i interesima zajednice ili društva u cjelini. Moralna je panika definirana kao društveno konstruirani problemi, koje karakterizira sustavno prenaglašavanje (ponekad i istinitih) činjenica u medijima ili u političkom govoru. Često dovodi do državne intervencije, koja uvelike premašuje objektivnu prijetnju društvu od strane određenog pojedinca ili grupe, za koje se tvrdi da su odgovorni za stvaranje prijetnje. Moralna panika je i javni i politički odgovor na pretjerivanje ili izobličenje prijetnje, koje društvu nameće neki navodno štetni pojedinac ili neka skupina. Ona, dakle, uključuje pretjerivanje određenih događaja pojačavanjem empirijskih kriterija, kao što su broj uključenih pojedinaca, razina i opseg nasilja te količina nastale štete. A upravo se to u svijetu događa s obzirom na Katoličku crkvu! Sadašnji govor o svećenicima zlostavljačima, gledano sa sociološkog motrišta, često predstavlja tipičan primjer stvaranja i plasiranja „moralne panike“. Pojedini mediji, usredotočujući se isključivo na zlostavljanja maloljetnika počinjenim u katoličkim institucijama, i tvrdoglavo odbijajući prihvatiti i uvažiti u međuvremenu učinjene reforme u Crkvi, a prema kojima su danas najsigurnija mjesta za djecu ipak u crkvenim sredinama, stalno potiču iracionalni strah da Katolička crkva predstavlja jedinstvenu i najveću prijetnju sigurnosti djece.
Iako je svećeničko seksualno zlostavljanje, ali i svih onih koji djeluju unutar Crkve (npr. vjeroučitelji), uvijek za Crkvu značilo tešku krizu vjernosti, klerikalizam i kukavičluk, pogrješno i naivno uvjerenje mnogih biskupa u mogućnost „popravljanja“ seksualnih zlostavljača dovelo je ponekad i do ponavljanja zlostavljanja, te do neuspjeha tih biskupa da se učinkovito uhvate u koštac s teškim i ružnim problemom. Na krivi način, brinući o dobrom glasu Crkve, počinili su mnoge grješke, kao što je to naglasio i papa Benedikt XVI. u više svojih oštrih istupa. No, ipak se može upitati: Zašto se u društvu, koje inače veliča uklanjanje ograničenja za sve oblike seksualnih aktivnosti, javlja takva medijska histerija samo glede seksualnih zlostavljanja počinjenih u Katoličkoj crkvi? Naravno, moglo bi se kazati da tu posebnu medijsku pozornost Katolička crkva posebice „zaslužuje“, jer, eto, energično ispovijeda najviše moralne standarde, a oni se zatim grubo krše na vrlo ružan način upravo u njenoj sredini. No, na žalost, postoji ipak mnogo dublji i prozaičniji razlog za medijske napade na Crkvu, koji nema veze s moralnom sramotom i moralnom zabrinutošću: Meta su pape i Crkva, koja stoji protiv vjetra seksualnog liberalizma i svega što on donosi. Stoga kad se u raznim TV emisijana, primjerice, kao kod nas poput „Stanje nacije“ ili „Prime time“, govori o svećeničkim seksualnim zločinima, tada se, nedopustivo je da se na jedan prikriven način, bez ograde, na cijelu Crkvu projiciraju sramotni čini seksualnog zlostavljanja svećenika. Opravdano je, dakako, govoriti o konkretnim slučajevima, ali se problem ne može poopćavati. Seksualno zlostavljanje, općenito uzevši, je međunarodna epidemijska pojava i nazočna je u svim aspektima društva. Ne može se Katoličku Crkvu izdvajati kao prethodnika za teror, koji obuhvaća sve kulture, religije, institucije i obitelji diljem svijeta.
Činjenica je da je Crkva u svom okrilju sporo prepoznavala skandal seksualnog zlostavljanja, te da nije bilo uvijek pravog i odlučnog odgovora, a što je, uostalom, vrlo lijepo i jasno vidljivo iz „Pastoralnog pisma pape Benedikta XVI. katolicima u Irskoj“. Ono predstavlja vrlo izravno, iskreno i uvjerljivo razmišljanje u svezi sa svećeničkim seksualnim zlostavljanjima u Irskoj, ali i općenito u Crkvi. Ponajprije, i prije svega, papa je zatražio od zlostavljača da pošteno priznaju svoj teški grijeh: „da bi se preboljele tužne rane, crkva u irskoj mora ponajprije priznati pred gospodinom i pred drugima ozbiljne grijehe počinjene prema nemoćnoj djeci.“ Nadalje, osudio je „često neodgovarajući odgovor“ na zločine i bez uvijanja prozvao i svećenike zlostavljače, ali i njihove biskupe. Zlostavljačima je poručio: „izdali ste povjerenje koje su vam poklonila nevina mlada bića i njihovi roditelji, pa za to morate odgovarati pred Svemogućim Bogom i pred nadležnim sudovima.“ U pogledu biskupa Benedikt XVI. bio je čak i stroži: „Neki od vas i vaših prethodnika propustili su, u bolnim vremenima, primijeniti davno uspostavljene norme (!) kanonskog zakonika glede zločina seksualnog zlostavljanja djece.“ Papa je jasno označio da su biskupi počinili „teške pogrješke prosudbe“ te pokazali „pomanjkanje vodstva“, odnosno da su u tim bolnim skandalima počinjeni teški duhovni i administrativni propusti. Vrlo je jasno, iako mnogi to negiraju, ukazao na nužnost suradnje biskupa s civilnim vlastima „u njihovom području nadležnosti“.
Francuski književnik i filozof Fabrice Hadjadj, konvertit sa židovska na kršćanstvo, upozorava u časopisu „Le Figaro“, da je Crkva više puta u povijesti imala skandale vezane uz seksualne prijestupe svećenika, te da je sve te krize nadvladala. Ironično je, smatra Hadjadj, da nitko ne shvaća i ne proživljava težinu skandala snažnije od pape Benedikta XVI. On objašnjava: „Papa, koji shvaća misterij svećeništva, vidi te zločine mnogo užasnijima nego to, tobože, vide „zabrinuti“ nekršćanski mediji“. Spolna zlostavljanja djece velik su problem za društvo u cjelini i stoga treba s Crkve napokon skinuti status žrtvenog jarca. Postotak svećenika optuženih za taj nepojmljiv zločin daleko je niži u odnosu na optužene muškarace u cjelini populacije. „Problem korištenja Crkve kao žrtvenog jarca u tome je što se društvo izbjegava suočiti s vlastitom, daleko ozbiljnijom, krizom glede spolnog zlostavljanja“, poručuje papa Franjo. „Kad će mediji konačno priznati da spolno zlostavljanje djece nije „katolički problem“?, pita se primjerice Paul Anthony Melans autor bloga „La Salette Journey“, te nastavlja: „Mediji nisu baš previše zabrinuti za dobrobit djece, kao što su opsjednuti nepravednim prikazivanjem zlostavljanja djece kao velike „krize u Crkvi“. Novinar Jim Dwyer u novinama „New York Times“ (27. travnja 2010.) upozorio je na „zaboravljenu“ činjenicu da zlostavljanje djece nije samo problem Crkve, nego je daleko više problem cijelog društva, te je postavio zanimljivo pitanje: „Je li moguće tužiti grad New York zbog spolnih zlostavljanja počinjenih od učitelja (!) u javnim školama, koja su se dogodila pred nekoliko desetljeća?
„Zlo, koje su mladima i ranjivoj djeci počinili neki svećenici i redovnici, sve vjernike ispunjava s gorčinom, dubokim osjećajem tuge i srama. Treba misliti na veliku većinu predanih i velikodušnih svećenika i redovnika, koji samo žele služiti i činiti dobro. Mnogo je danas ovdje nazočno svećenika, bogoslova i posvećenih osoba i budite bliski s njima i podržavajte ih. I ako, u dubini svojih srdaca, osjetite isti poziv za svećenstvo ili posvećeni život, nemojte se bojati slijediti Krista na kraljevskom putu prema Križu. U teškim trenucima života Crkve težnja za svetošću postaje još više goruća“, rekao je papa Ivan Pavao II. u završnoj homiliji u Torontu u Kanadi 2002. godine prilikom proslave Svjetskog dana mladih.