DON ANĐELKO JE OSTAO MLADENAČKI ZAIGRAN, VRCKAV I POLETAN U IZRIČAJU I DJELOVANJU

Knjiga „Optimist, ali ‘teški’ realist, ili tako je govorio don Anđelko Kaćunko“, predstavljena je u četvrtak 15. listopada u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade Hrvatskog slova u Zagrebu, u povodu njegove 40-te obljetnice novinarske, publicističke i uredničke djelatnosti.

O knjizi su govorili urednik Mladen Pavković, književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak i sam don Anđelko Kaćunko, kojemu je to jubilarna deseta knjiga.  Uz ostalo, knjiga donosi deset intervjua koje je Kaćunko dao za nekoliko različitih hrvatskih medija od 2016. do danas. Knjigu otvara prigodan intervju koji je s njime vodio urednik knjige Mladen Pavković, postavivši mu u prigodi obljetnice baš 4o pitanja.

Pisani osvrt prof. dr. Bože Skoke pročitao dramski umjetnik Vinko Kraljević. Njegov osvrt donosimo u cijelosti:

Dragi autore, dragi predstavljači, gospođe i gospodo,

Žao mi je što večeras nisam s vama na ovom posebnom događaju! Sveučilišne obveze su me odvele na Korčulu, gdje je u tijeku Komunikološka škola Matice hrvatske, odakle vam šaljemo srdačne pozdrave!

Ovom skupu se pridružujem kao svojevrsni predstavljač, ali i kao trenutačni predsjednik Hrvatskog katoličkog zbora MI, čiji je don Anđelko desetljećima važan stup i na kojeg smo ponosni.

Ponosni smo na don Anđelka kao brata, koji riječju i djelom promiče Miovska načela otvoreno, neustrašivo, provokativno i energično.

MI je od svoga osnutka, daleke 1976. bio svojevrsna avangarda unutar Crkve, ali i države. Vodeći se načelom „Bog, Crkva, Domovina“ članovi MI-a su hrabro i slobodoumno promišljali aktualni trenutak unutar Crkve i društva, bili kritični prema svemu ovozemaljskom, sanjali su velike snove i nisu se libili pomagati odgovornima u njihovu ostvarenju.

Ponekad je to bila mladenačka zaigranost prepuna idealizma, ali puno češće promišljeno djelovanje, nezaustavljiva energija koja se pretvarala u val promjena i snažan doprinos životu i Crkve, i države…

I crkveni oci, i državno vodstvo, znali su da se uvijek mogu osloniti na Miovce, pa čak i kad je najteže, iako su ponekad bili kritičniji od drugih laičkih udruga.

Iako je zašao u zrele godine, don Anđelko je ostao mladenački zaigran, vrckav i poletan u izričaju i djelovanju. Ali kad su u pitanju činjenice, istina i pogled na realnost – onda je neustrašivi svjedok svoga vremena, koji se ne boji nikakvih autoriteta kad su u pitanju spas ljudskih duša i dobrobit hrvatske države i njezina naroda.

To ga čini jedinstvenom pojavom u našoj Crkvi, ali i društvu.

A biti drukčiji, biti autentičan, često nije poželjno u našem hrvatskom društvu. Uostalom o tom egalitarnom sindromu pisao je, još ranih devedesetih, sociolog Josip Županov.

Često se zadovoljavamo prosječnošću, prihvaćamo nametnute istine i mirimo sa zatečenim stanjem. Volimo iznositi svoje mišljenje samo među istomišljenicima, dok se ne usudimo javno podići svoj glas. Ima u tome nasljeđa naše teške prošlosti.

No, Anđelko nije takav. On često pliva uzvodno. Pritom je jasan i glasan, komu se svidjelo a kome ne! A to je jedini način ukoliko želimo mijenjati stvari.

Ali tako se izlažete opasnosti da vas mnogi neće razumjeti, da ćete im ponekad ići na živce, da će vas pokušati primiriti, pa čak i ušutkati ili obezvrijediti vaše djelovanje…

Uostalom sigurno je i Anđelko to osjetio na vlastitoj koži.

A kad ste toliko svestrani poput našeg autora, onda ste izloženiji i ponekoj namjernoj ili nenamjernog pogrešci, kojoj rečenici ili gesti viška. No to je ljudski.

Jedan od najvećih hrvatskih teologa pokojni Tomislav Šagi-Bunić još 1981. je napisao kako – osim već poslovičnog tzv. hrvatskog jala naša zajednica pati također od jedne pogubne bolesti koju je nazvao perfekcionizam, a što je, čini se, samo jedan oblik osjećaja manje vrijednosti.

Napisao je kako je to vjerojatno posljedica naše previše dugotrajne ovisnosti od drugih većih naroda i kultura.

„Mi od svojih ljudi uvijek tražimo apsolutno savršenstvo; spremni smo osuditi i odbaciti svakog čovjeka ako mu otkrijemo samo malu pogrešku ili manu. Nije važno što je to možda mana na sasvim drugom području, i koja ništa ne umanjuje one vrijednosti neke osobe koje ta osoba ima.“ – napisao je Šagi Bunić te dodao: „Zbog takva mentaliteta, koji ne prihvaća čovjekovu realnost, postaje kod nas gotovo nemoguće da se na bilo kojem području razviju prave veličine…“.

Mudri Šagi-Bunić zaključuje kako se pritom javlja i ne mali broj sitnih dušica koje grade svoj životni položaj na obaranju svih koji pokušavaju izvesti nešto veće ili vrednije. „Zato u takvu podneblju ne mogu rasti veličine…“.

Primjer don Anđelka pokazuje sve to o čemu govori ovaj vrsni teolog. Don Anđelko je i napadan, i krivo tumačen, i omalovažavan, i prešućivan. Tražile su mu se pogreške, i među braćom, i na suprotnoj strani.

Ali je istodobno i slavljen, guran među celebrityje i uživao u medijskoj slavi poput pravih estradnih zvijezda…

No, bez obzira na koju stranu ga se svrstavalo i guralo on je uvijek bio i ostao svoj. Autentičan i uspravan. I uvijek je pokušavao izvući neko dobro za čovjeka, Crkvu i društvo.

Iako se ponekad nećemo složiti s njime, uvijek će nas natjerati da zastanemo, zamislimo se, nasmijemo, iznenadimo, pa i s odobravanjem naklonimo. Ljudi koji se i ne slažu s njime – poštuju ga!

Pred vama je knjiga njegovih intervjua i javnih istupa koja se čita u jednom dahu, poput napetog trilera.

Kako godine budu prolazile ona će dobivati na vrijednosti. A mi ćemo govoriti: Lijepo nam je don Anđelko govorio!

Hvala vam na pozornosti!

prof.dr.sc. Božo Skoko