Aktualno

HRVATI SLAVE IRSKOG SVECA ZAŠTITNIKA, A SVOGA IGNORIRAJU

Uz blagdan svetog Josipa

 

Piše: dr.sc. Božo Skoko

 

U ožujku dvojica poznatih svetaca Katoličke crkve imaju svoje blagdane – 17. ožujka je sveti Patrik, a 19. ožujka sveti Josip. Kao što smo imali priliku vidjeti u Zagrebu i Hrvatskoj općenito, puno bučnije i veselije se slavi blagdan svetog Patrika, dok Josipovo slavi poneka župa i oni koji nose to ime. Kad spomenemo blagdan svetog Patrika, odmah nam na pamet padaju irska glazba, ples, potoci piva, parade, djetelina i zelena boja… A mnogi znaju kako je baš sveti Patrik Ircima donio kršćanstvo te s njihova otoka protjerao zmije. S druge strane poznavanje svetog Josipa uglavnom se svodi na to da je bio tesar i Gospin zaručnik, koji je odgajao malog Isusa. No, sve to ne bi nimalo čudilo da sveti Patrik nije zaštitnik Irske, a sveti Josip zaštitnik Hrvatske!

Kako onda puno više znamo o irskom blagdanu i veselije ga slavimo, nego što poznajemo i slavimo blagdan vlastitog zaštitnika? Netko će možda pomisliti kako se odgovor krije u dužoj irskoj tradiciji. Nažalost, činjenice nas demantiraju. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja daleke 1687. godine jednoglasnom odlukom „svih redova i staleža“ proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Kako bi bili sigurni da ta odluka nije izblijedjela, hrvatski biskupi su na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili “da je ta odluka i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko suvereniteta…” Kao trajan spomen na tu povijesnu odluku, 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je reljef svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa. U Irskoj je, pak, Dan svetog Patrika stoljećima bio isključivo vjerska svetkovina, koju su više slavili irski iseljenici u Americi, nego Irci u domovini. Čak do 1970. irski su zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan. Međutim, sve se promijenilo 1995. kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetog Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Hrvati pak tako nešto nisu nikad učinili ni sa svojim zaštitnikom, niti i s jednim svecem naših korijena. Posljednjih dvadesetak godina Festival svetog Patrika koji se održava u Dublinu posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu. Nose se veliki zeleni šeširi, jedu krumpiri sa zeljem i ispijaju velike količine piva, a priču o svetom Patriku znaju i mala djeca. U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo “svi Irci na Dan svetog Patrika”, jer je taj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj. I u Zagrebu se već tradicionalno slavi sveti Patrik koncertima, tulumima i paradama. I kod nas dame oblače zeleno i toči se zeleno pivo. Istodobno više od 90 posto naših sugrađana nema pojma tko je zaštitnik Hrvatske, ni što bi toga dana činili!

Sad bi netko mogao reći da je proslava svetog Patrika popularnija, organiziranija ili jednostavno više cool. Ali tko je Hrvatima branio da populariziraju svoga sveca zaštitnika i od njegova blagdana naprave spektakl, koji neće imati samo vjerski karakter? Tko nam brani da umjesto piva, goste u to ime, počastimo vinom i dostojanstveno se proveselimo? Možda bi nam isprika mogla biti da je sveti Patrik živio i djelovao u Irskoj, pa su oni emocionalno vezani uz njega, a da je sveti Josip samo naš nebeski zagovornik i da nema izravne veze s Hrvatima. Moguće je da u tome ima istine, ali imamo mi i svetaca rođenih na našim prostorima i naše krvi, a i onih izdaleka koji počivaju u našim crkvama, pa svejedno ih baš ne slavimo. Uostalom, sveti Jeronim koji je preveo Bibliju naš je Dalmatinac, mučenik Nikola Tavelić prvi je hrvatski svetac, a sveti Šimun, koji je vlastitim rukama držao novorođenog Isusa, mumificiran počiva u Zadru u zlatnoj škrinji, najvrjednijem djelu srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj… A koliko naših sugrađana izvan Zadra to zna!?

Doduše, treba priznati da mi na lokalnim razinama imamo velebnih proslava, koje privlače i turiste. Primjerice, Splićani ponosno slave svetog Dujma, a cijeli Dubrovnik živi za Festu svetog Vlaha, koja je uvrštena i pod UNESCO-vu zaštitu. Međutim, Hrvatska nema slične proslave na nacionalnoj razini. Netko može prigovoriti Ircima da su komercijalizirali svoj blagdan. To jest realna opasnost, budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro upravljanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu, a i zarade. A koliko su u tome uspješni najbolje pokazuje koliko su i Hrvati zagrizli. Jasno je da nema ništa lošeg u obilježavanju irskog blagdana kod nas. Ali je neobično ne imati osjećaja za vlastito, a objeručke prihvaćati apsolutno sve što dolazi iz razvijenog svijeta. E, u tome su Hrvati genijalci. Još se sjećam jednog istraživanja provedenog 2001. u europskim državama o odnosu prema vlastitoj zemlji i okruženju. Na pitanje – koja vam je država najdraža i kojoj se državi najviše divite, Hrvati su odgovorili kako im je Njemačka na prvom, a Hrvatska na sedmom mjestu! Stječe se dojam kako Hrvati silno žele biti netko drugi. Zato nemojmo se pretvarati u vlastite karikature ili tuđe loše kopije, već postanimo svjesniji vlastitog identiteta i ponosnije pokažimo svijetu što baštinimo. Mnogi nam ionako zavide na onome što imamo. U to ime nazdravimo pivom u čast svetog Patrika, ako već želimo biti dio tog globalnog i dobro upravljanog trenda, ali nemojmo zaboraviti ni blagdan svetog Josipa. Ipak on nad Hrvatima bdije više od 330 godina.

12 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!