PREDSTAVLJANJE KNJIGE-INTERVJUA “SNAGA JE U ODRICANJU OD SILE I MOĆI” I DNEVNIČKIH ZAPISA BISKUPA PERE SUDARA “HOD PO RANAMA”

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u ponedjeljak 18. prosinca predstavljene su dvije knjige mons. dr. Pere Sudara, umirovljenog vrhbosanskog pomoćnog biskupa – “Snaga je u odricanju od sile i moći. Razgovor s biskupom” te “Hod po ranama. Zapisi o obilasku vrhbosanskih župa od 1992. do 1997. godine”.

Objavila ih je izdavačka kuća Synopsis u suradnji s Hrvatskim leksikografskim institutom Bosne i Hercegovine iz Mostara. Uz autora knjiga, na predstavljanju su govorili i novinari Brane Vrbić i Ivo Lučić te književnik i publicist Ivan Lovrenović koji je uredio knjige.

Donosimo cjelovit govor našeg ponajboljeg knjižnog, duhovnog i umjetničkog kritičara, vrsnog poznavatelja izvrsnih knjiga zadnjih dva- tri desetljeća, a ujedno i autohtonog svjedoka koji je s BiH živi i s njom dijeli dobro i zlo, a nastoji zabilježiti ono vrijedno i dobro. Zahvaljujemo biskupu Sudara na knjigama, nakladnicima na trudu, Brani Vrbiću na tekstu izlaganja koji nam je poslao.

Mislim da je uvijek zanimljivo čuti kako se rodila ideja i kako je nastala neka knjiga… Kada se danas vratim na prvu ideju o jednom opširnom razgovoru koji bi bacio dodatno svjetlo na BiH nakon II. svjetskog rata, pa sve do današnjih dana (nadasve na hrvatski narod), na Katoličku crkvu na tim prostorima, pa i na čudnu filozofiju života i suživota u BiH, najzahtjevnije pitanje je bilo tko o tome može jasno, ali i iskreno i nepristrano progovoriti. Bez puno promišljanja znao sam da je idealan sugovornik za to tadašnji pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar. U to sam vrijeme radio u Katoličkom tjedniku u Sarajevu i znao sam da biskup vrlo rijetko istupa u medijima. No upravo dva ili tri intervjua koje sam napravio s njim su mi bili potvrda da bi on imao itekako što reći. Njegov stil pisanja, tkanja rečenice i misli, podsjećali su me na Andrića, a dubina filozofske i teološke misli otvarale poveznice prema stilu i izričaju blagopokojnog pape Benedikta XVI. Upravo razgovori novinara Petera Seewalda s kardinalom, a potom i papom Ratzingerom, sve odrede velike, zaista velike svjetske uspješnice, predstavljali su mi vrhunac umješnosti u pisanju i oblikovanju knjige-intervjua.

Znao sam da bi bilo šteta da netko poput biskupa Sudara ne kaže sud o događajima u BiH, o Hrvatima u BiH ,o tamošnjem društvu i povijesnim mijenama, nadasve o katoličkoj vjeri i Crkvi… „Sjećati se prošlosti, znači posvetiti se budućnosti“, riječi su sv. Ivana Pavla II. koje su mi pri tome bile na umu.

Znao sam da bi puno lakše bilo napraviti knjigu samo o jednoj od spomenutih tema, recimo o vjeri. Po mom sudu, to bi bilo nepotpuno. U zemlji gdje su se ukrstile različite kulture, religije i narodi, gdje je povijest ispisivala nevjerojatne stranice, ne može se gotovo ni jedan značajniji događaj ispričati ili objasniti iz samo jedne perspektive, kroz doticanje samo jedne teme. Bojim se da bi tada malo toga novoga i suštinski bitna rekli. Za mene je to bio najzahtjevniji dio ovog razgovora: što izabrati, što pitati, pa kako sve to zaokružiti u jednu cjelinu? Kako razgovor o povijesti, kulturi, filozofiji, politologiji, antropologiji, sociologiji i teologiji donijeti uokviren u korice jedne knjige?

Mislim da sam pri jednom kratkom susretu s biskupom 2007. godine kazao da imam ideju pri čijoj bi mi realizaciji trebala njegova pomoć, ali da je moram još doraditi. Već 2008. godine sam mu iznio prijedlog o knjizi. Biskup je kazao da je načelno za, ali puno je obveza bilo koje mu tada nisu dopustile rad na knjizi. Pri jednom kasnijem susretu sam rekao da ću početi sastavljati pitanja, bez obzira hoće li se ili neće realizirati taj projekt. „Dalje neka Gospodin vodi“, dodao sam. I biskup se s tim uz osmijeh složio.

Tada mi je dao da pročitam njegov ratni dnevnik o događajima u BiH, osobito u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koji je on nazvao Hod po ranama. Taj spis će mi dodatno podcrtati što znači biti kršćanin i čovjek u vremenu zlu. Koliki bi ljudi iz različitih sfera društvenog života u BiH bili sretni da su takvo nešto napisali u to vrijeme. Uvjeren sam da bi za te tekstove, da tako kažem, pale i brojne književne i neke druge nagrade… A biskupovi zapisi iz tog vremena tek su ovo ljeto ugledali svjetlo dana. I to puno govori o njemu. Tako večeras zapravo predstavljamo dvije knjige: jedan veliki intervju i jedan dnevnički zapis. Po meni, odlično se dopunjavaju i čine jednu, nazovimo je, knjišku simbiozu.

I potom je trajalo preko tri godine sastavljanje pitanja i iščitavanje puno novih knjiga, materijala i zapisa. Znanja i činjenica nikada dosta. Do 2012. godine, pitanja su bila spremna.

Došle su potom godine kada sam izbivao izvan BiH. Kad bi se povremeno susreli biskup bi napomenuo da nije zaboravio, ali da se još ne stiže posvetiti „našem razgovoru“. Uopće ga nisam požurivao. „Ako do toga i ne dođe to je znak da ta knjiga nije trebala ni biti napisana,“ razmišljao sam.

Nakon odreknuća od biskupske službe, najzad se ukazalo i više slobodnog vremena i knjiga je ubrzo dovršena.

Pred Vama je, dragi čitatelji, jedan zapis o BiH u XX. i početkom XXI. stoljeća; o katolicima-Hrvatima i životu u zemlji različitih naroda i vjera; ratovima, etici, čovjeku, vjeri, Bogu… Jedan nevjerojatna kolorit biskupovih prebogatih misli i riječi kao odgovor na brojna pitanja jednog novinara.

Pred Vama se na njenim stranicama otvara nebosklon događaja, sjećanja, promišljanja i najdubljih uvjerenja čovjeka, katolika, Hrvata i biskupa poniklog u predjelu gdje se spajaju Bosna i Hercegovina. Sada je sve na ocjeni čitatelja i sudu vremena.

Za kraj želim još samo nešto reći. Ima jedan lijepi midraž, poučna židovska priča, koji govori o najdubljem smislu ljudskog života…U jednom gradiću na istoku Europe živio je učeni rabi Naftali. U tom mjestu običavali su bogati žitelji, čije su kuće bile na osami, najmiti ljude koji su noću bdjeli nad njihovim posjedom. Jedne kasne večeri učeni i mudri rabi šetao je rubom šume koja se nalazila na kraju grada. Susreo je jednog čovjeka u kojem je prepoznao čuvara posjeda. Upitao ga je: „Za koga ti hodaš?“ On mu je odgovorio za koga „hoda“, ali ga je i priupitao „A za koga hodate vi rabi?“ Riječ je pogodila rabija Naftalija kao strijela. „Još ne hodam ni za koga“, izustio je mučno i onda nastavio dugo koračati uz čovjeka kojeg je sreo. „Hoćeš li biti moj sluga“, upitao je rabi naposljetku čuvara. „Vrlo rado, ali što ću raditi“, upitao ga je taj čovjek. „Prisjećati me za koga hodam“, odgovorio mu je rabi Naftali.

Moram iskreno reći: Bio bih, osobno, već sasvim sretan da se bar nekolicina od budućih čitatelja kad pročita i posljednju stranicu, upita „za koga ja hodam“. To bi za mene osobno značilo da su ove knjige ispunile svoju misiju.

Najiskrenije zahvaljujem biskupu Sudaru što je pristao na ovaj dugački razgovor, što je za to izdvojio nemalo vrijeme, što je odgovorio na svako postavljeno pitanje. Naravno zahvala izdavačima Sinopsisu i Hrvatskom leksikografskom institutu Bosne i Hercegovine, uredniku knjige g. Ivanu Lovrenoviću, nakladniku g. Ivanu Pandžiću i kolegi Ivi Lučiću.

Hvala i svima Vama koji ste večeras ovdje u Zagrebu na predstavljanju ove dvije knjige koje će, nadam se, ostati vjerodostojno svjedočanstvo nadasve o jednom djelu povijesti i života hrvatskog naroda i Katoličke crkve u BiH.

Brane Vrbić