TOM HOLLAND: POMUTNJA ĆE SIGURNO USLIJEDITI NAKON SMRTI BOGA

Preveo i priredio: Dr. fra Tomislav Pervan, OFM

HUMANIZAM: KRŠĆANSKA HEREZA

Tom Holland (r. 1968.) engelski je pisac i povjesničar. Napisao bitna djela o starom Rimu, carevima, o kršćansvu te kako je kršćanska – Kristova misao promijenila antički svijet. Julije Cezar je u svojim „galskim ratovima“ ubio milijun Gala, jedan milijun ih je porobio; Sparta je prakticirala eugeniku – na životu su samo ostajala djeca zdrava i sposobna, u Aristotela nije bilo poniznosti ni bratske ljubavi. Promjena i revolucija dolazi s kršćanstvom. Kršćanski narativ govori o tome da je Sin Božji ubijen na križu. U rimskom svijetu to je bila sudbina kriminalaca i onih koji su izazivali carsku vlast. Kršćanstvo je sa sobom donijelo moralnu revoluciju. Nemoćni i siromasi su postali Božja djeca i stoga zaslužuju poštovanje jednako kao i oni najviši u društvu. Bog je na strani slabih. Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi. Sva su ljudska bića jednaka u Božjim očima. Za Pavla u Boga nema nikakve pristranosti. Središnja misao u T. Hollanda je da je zapadni um tvorevina kršćanskih vrijednosti. Bez kršćanstva ne bi bilo ni moderne sekularne civilizacije. Holland je nakon dvadeset godina čitanja i studiranja klasične antike prepoznao kakav je lom stvorilo kršćanstvo u antičkoj kulturi i povijesti.

Ovih je dana nakladnička kuća Verbum iz Splita objavila djelo od T. Hollanda „Vladavina“ (The Dominion). Knjiga govori o tome kako smo postali to što jesmo i zašto mislimo i ponašamo se ovako kako mislimo i kako se ponašamo. Odakle nam spoznaja što je pravo a što krivo, što je dobro a što zlo? Odakle spoznaja da je plemenitije patiti nego nanositi patnju i bol? Odakle spoznaja da su svi ljudi jednako vrijedni? Da svi baštinimo ljudska prava i slobode? Kako je došlo do revolucije u vrijednostima koja je preobrazila cijeli svijet? Humanizam u svojoj biti niječe kršćanske korijene svojih zasada, sumnja u vjerske tvrdnje, dok su ti humanistički ali i naši temelji i stavovi nepovratno kršćanski. Trajan utjecaj kršćanstva ne ograničava se samo na vjeru. Vidljiv je posvuda na Zapadu, u znanosti, sekularizmu, ljudskim pravima, pa čak i u ateizmu. U sljedećem skraćenom predavanju riječ je o humanizmu kao herezi koja se rodila unutar kršćanstva. Vrijedno čitanja iz pera pisca komu je otac bio ateist, a majka vjerna anglikanka. Od nje je primio ljubav prema kršćanstvu, makar se javno ne deklarira kao vjernik.

******

„Ne postoji ništa posebno u svezi s čovjekom. On je samo dio ovoga svijeta.”

Ovo opažanje o pretenzijama čovječanstva – hladnokrvno, razočarano, lišeno sentimentalnosti – izrečeno je četrdesetih godina, na sredini između našega vremena i objavljivanja Podrijetla vrsta. Darwin se u svom temeljnom radu o evoluciji nije usredotočio na Homo sapiens. Tek s objavljivanjem, 12 godina kasnije, Podrijetlo čovjeka, eksplicitno se pozabavio pitanjem „je li čovjek, kao i svaka druga vrsta, potjecao od nekog prethodno postojećeg oblika“. Unatoč tomu, implikacije njegove teorije, za zahtjeve čovječanstva za posebnim statusom, bile su dovoljno očite od samog početka. Biskupi bi se mogli rugati i tražiti da znaju, jesu li Darwinovi sljedbenici potekli od gorila s očeve ili majčine strane, ali ljudi su, u konačnom obračunu, rangirani kao organizmi poput svih drugih. Za njih je bila je umišljenost na granici ironije zamišljati ljude drugačije, smatrati sebe na neki način superiornijima od ostatka stvorenja.

Darwin, naravno, nije bio prvi koji je potkopao ideju da bi ljudi mogli biti u središtu svemira. Godine 1638. mladi je John Milton u Firenci „posjetio slavnog ostarjela Galilea, zatvorenika inkvizicije, jer je u astronomiji razmišljao drugačije nego što su to činili franjevački i dominikanski znalci”. Nije Sunce kružilo oko Zemlje, nego Zemlja kruži oko Sunca, tako je Galileo učio. Došlo je vrijeme da se njegova hipoteza dokaže ispravnom.

Danas znamo da je sunce nerazgovjetna zvijezda u neupadljivu kutu neugledne galaksije u svemiru, toliko zapanjujuće silnom, da može udariti mozak čak i kad čovjek pokuša shvatiti veličinu toga svemira. Nasuprot ledenim beskrajima svemira, što je čovječanstvo nego najmanja mrvica prašine? Što nam kao vrsti preostaje da tražimo ikakvo dostojanstvo? „U znanosti”, kako je to rekao astronom Seth Shostak, „ako mislite da ste posebni, vjerojatno i niste.”

Zapanjujuće, međutim, u doba koje je iskusilo da je teorija evolucije gotovo univerzalno prihvaćena u Britaniji, a granice našeg znanja o svemiru pomaknute do nevjerojatnijih krajnosti, čini se da nije bilo smanjenja vrijednosti koje mi, kao kulturu, pripisujemo ljudskom životu. Upravo suprotno. To da svi mi posjedujemo određena temeljna prava, jednostavno zato što smo ljudi, i dostojanstvo koje obuhvaća cijelu našu vrstu, doktrine su toliko široko prihvaćene u suvremenoj Britaniji, da ih mnogi od nas jedva uopće prepoznaju kao doktrine. To je mjera koliko radikalno ta uvjerenja privilegiraju ljudska bića, da su se tijekom prošlog stoljeća sve više opisivala kao „humanistička“.

Pojam ‘humanistički’ je nejasan; a nejasnoća definicije potaknula je razne pokušaje da joj se dadne veća preciznost. Godine 2002. Svjetski humanistički kongres, koji se sastao u Nizozemskoj, izdao je ono što su njegovi delegati predstavili kao „službenu definiciju i izjavu svjetskog humanizma“. Amsterdamska deklaracija proglasila je „vrijednost, dostojanstvo i autonomiju pojedinca i pravo svakog ljudskog bića na najveću moguću slobodu kompatibilnu s pravima drugih”. Religije – odbačene kao „dogmatske“ – osuđene su zbog svoje ambicije „da nametnu svoj pogled na svijet cijelom čovječanstvu“. Nasuprot tomu, znanost i njezine metode bile su silno hvaljene i uzdizane. Za humaniste ne vrijedi nikakav relikt iz brončanog doba. Etika je trebala biti izvedena, ne od nebeskih vila i vilenjaka, već „kroz kontinuirani proces promatranja, evaluacije i revizije“.

Prihvatiti istinu svih tih različitih tvrdnja – gotovo bi ih se moglo nazvati dogmama – zahtijeva, naravno, manje vježbu razuma od skoka vjere. Teško da je očita tvrdnja kako znanost podržava vjeru u ljudska prava. Nevjerojatno je i uvjerenje onih koji su izdali Amsterdamsku deklaraciju da su njihove vlastite vrijednosti ono gdje će „kontinuirani proces promatranja, evaluacije i revizije” sigurno dovesti dotle da se one, zapravo, rangiraju kao univerzalne. Humanisti mogu tvrditi da jesu internacionalne, ali su zapravo pretežno zapadnjačke. Delegati koji su se sastali u Amsterdamu na prvom Svjetskom humanističkom kongresu došli su iz Nizozemske, Sjedinjenih Država, Britanije i Austrije; samo jedan od 18 sljedećih kongresa održan je izvan Europe, Sjeverne Amerike ili Australazije; sjedište Humanists International je u Londonu. Njegovo poimanje „univerzalnog“ je, dakle, donekle kulturalno uvjetovano.

Humanisti, što nikako ne iznenađuje, skloni su odbaciti tu karakterizaciju. Radije vide sebe kao nasljednike tradicije intelektualnog istraživanja koje obuhvaća cijeli svijet i seže tisućljećima unatrag. U drevnoj Indiji, u konfucijanskoj Kini, u klasičnoj Grčkoj, humanisti su identificirali spise koji izgledaju kao predodžba upravo onoga u što oni sami vjeruju. Ipak, rizik ovakva pristupa nije samo u tome što rezultira odabirom, već i u tome što može zamagliti vrlo stranu kvalitetu tih tekstova koji se odabiru.

Uzmimo, na primjer, staru Grčku: civilizaciju prema kojoj su humanisti dugo gajili posebnu sklonost. Epikur je vjerovao u bogove, unatoč tomu što je naveden na popisu slavnih ateista što ga je sastavio filozof Sextus Empiricus. Jedina vrijednost istraživanja prirodnog svijeta, kako je vjerovao Epikur, bila je omogućiti filozofu da, pravilno uvažavajući besmislenost praznovjerja, postigne stanje mira i mirovanja koje je, kako je on učio svoje učenike, bio krajnji cilj života. Najbliža moderna usporedba je manje Richard Dawkins nego Maharishi Mahesh Yogi.

Da povučemo prikladnu darvinističku analogiju, naime drevni ateisti i moderni humanisti nalikuju jedni drugima na način na koji pterosauri nalikuju šišmišima: kao primjeri sličnih značajki koje se razvijaju kod nepovezanih vrsta. Činjenica da se izolirane predodžbe humanističkih vjerovanja nalaze razbacane u drevnim tekstovima samo po sebi ne očituje evolucijski odnos među njima.

Ali, koliko su u antici zajednička temeljna načela humanizma: Da su ljudi – bez obzira na spol, mjesto podrijetla, klasu – svi jednako vrijedni; i da oni koji hode u tami moraju biti izvedeni na svjetlo? Ustvrdio bih kako to uopće nije bilo zajedničko ni normalno. Doista, otišao bih predaleko kad bih tvrdio da je njihova fuzija bila gotovo jedinstvena.

Možda ne postoji niti jedan tekst koji je dosljednije predmet humanističkog prijezira od Knjige Postanka. Stvaranje svemira u šest dana; Adam i Eva u Edenskom vrtu; Noin potop: Sve su to priče koje su dugo služile kao glavni dokazi u tvrdnji da je religija samo mješavina naivnih, djetinjastih besmislica. To je razlog zašto se može uvelike jamčiti da se Knjiga Postanka neće naći u pregledima drevnih tekstova koje su humanisti spremni priznati kao utjecajne. Ipak, humanisti, ništa manje od Židova ili kršćana, neizbrisivo su impregnirani Knjigom Postanka. Zapravo, ako postoji samo jedan izvor poštovanja koje pokazuju prema vlastitoj vrsti, prema čovjeku, to je početno, uvodno poglavlje Biblije.

Bogovi u antici nisu imali naviku obdariti čovječanstvo urođenim dostojanstvom. Sasvim suprotno. „Napravit ću čovjeka, koji će nastaniti svijet, da se može uspostaviti bogoslužje te sagraditi svetišta za bogove.“ Tako je govorio Marduk, koji je prema Babiloncima stvorio čovječanstvo od ljepljive smjese prašine i krvi da budu robovi božanstava. Ovdje je postojalo razumijevanje čovjekova smisla i svrhe, turobno i beznadno, koje bi prognanici dovedeni na obale Eufrata iz opljačkanog Jeruzalema vrlo lako prihvatili, jer bi to sigurno odgovaralo osjećaju njihove krivnje i kazne pred velebnošću i neizmjernošću Velikog Babilona.

Ali prognanici iz Judeje nisu to prihvatili. Umjesto toga držali su se uvjerenja da je njihov vlastiti Bog stvorio čovječanstvo prema Knjizi Postanka. Muškarac i žena, u raznim pričama koje su pripovijedali prognanici, bili su obdareni jedinstvenim povlaštenim statusom. Samo su oni bili oblikovani na Božju sliku; samo njima je dodijeljena vlast nad svim živim stvorenjima; samo su oni, nakon pet dana božanskog rada, stvoreni šestoga dana, u Božji dan, na Božju sliku i priliku.

Posljedica ovoga bila je, naravno, vrlo jasna: da je kult Marduka smatran i rangiran kao najobičnije praznovjerje. Isto je vrijedilo i za panteone koje su obožavali drugi narodi: Kanaanci, Egipćani, Asirci. Muški bogovi i ženske božice; bogovi ratnici i bogovi obrtnici; bogovi oluje i bogovi plodnosti: svi su oni bili, prema riječima proroka Izaije, „manje od ničega”.

U srednjem vijeku nijedna civilizacija u Euroaziji nije bila toliko usklađena s jednim dominantnim skupom vjerovanja kao što je bio latinski Zapad s kršćanstvom. Drugdje, bilo u zemljama islama, ili u Indiji, ili u Kini, postojala su različita shvaćanja božanskog i brojne institucije koje su služile da ih definiraju; ali u Europi je postojala jedino specifična zajednica Židova koja je remetila inače potpuni monopol Crkve. Baš kao što to danas čine humanisti, kršćanstvo je svoje vrijednosti i ideale označavalo kao univerzalne – „katoličke”. Od zore do (su)mraka, od sredine ljeta do duboke zime, od časa njihova rođenja do posljednjeg daha, muškarci i žene srednjovjekovne Europe upijali su te pretpostavke u svoje kosti, u svoje biće.

Čak i kada se u 16. stoljeću kršćanstvo počelo cijepati te su se pojavljivali novi oblici kršćanstva, ostalo je uvjerenje Europljana da je njihova vjera univerzalna. To ih je nadahnjivalo u istraživanju kontinenata o kojima njihovi predci nisu ni sanjali, te u njihovim pokušajima obraćenja stanovnika koje bi tamo zatekli.

Danas, u vrijeme trusnoga geopolitičkog prestrojavanja, pokazalo se da naše vrijednosti nisu ni približno univerzalne kao što je većina nas na Zapadu pretpostavljala da jesu. Možda je žurnija nego ikada prije potreba da se prepozna koliko su oni kulturalno uvjetovani i da ih se ne miješa s „ljudskom prirodom“. Živjeti u zapadnoj zemlji značilo je i znači živjeti u društvu koje je stoljećima – a u mnogim slučajevima i tisućljećima – bilo potpuno transformirano kršćanskim zasadama i pretpostavkama. Toliko je dubok bio utjecaj kršćanstva na razvoj zapadne civilizacije da je jednostavno (p)ostao skriven od vanjskog pogleda.

Tako je, na primjer, Amsterdamska deklaracija kadra olako odbaciti religijske dogme, premda istodobno uzima zdravo za gotovo postojanje „univerzalnih zakonitih ljudskih prava“. Ipak, da bi čovjek vjerovao u postojanje ljudskih prava, nije potreban ništa manji skok vjere nego za vjerovanje u, recimo, anđele ili Trojstvo. Podrijetlo koncepta ne počiva u „primjeni znanstvenih metoda“ koje toliko veliča Amsterdamska deklaracija, već u srednjovjekovnoj teologiji.

Kada su u 12. stoljeću kršćanski učenjaci kušali oblikovati ispravan kršćanski pravni sustav, prirodno su se obratili Bibliji da im bude vodič. Ondje su se namjerili i pročitali da su svi muškarci i žene obdareni urođenim dostojanstvom. Sve su duše bile jednake u Božjim očima. Ipak, kako su kršćani mogli uskladiti nesavladivu i nepremostivu nejednakost između bogatih i siromašnih s inzistiranjem brojnih crkvenih otaca da „uporaba svih dobara treba biti svima zajednička“? Problem je bio toliki da je desetljećima iziskivao pozornost najuglednijih znanstvenika na latinskom Zapadu.

Rješenje, do kojeg se došlo oko g. 1200. bilo je plodno s implikacijama za budućnost. Izgladnjeli siromah koji bi krao od bogataša činio je to, prema upućenima u crkvene kanone, iure naturali – „u skladu s prirodnim zakonom i pravom“. Kao takav, tvrdili su, ne može se smatrati krivim za zločin. On je samo uzimao ono što mu se prema pravu duguje.

Svaki biskup koji bi se suočio s takvim slučajem, kako su propisivali stručnjaci kanonskog prava, imao je dužnost osigurati da bogati plate svoj dug u obliku milostinje. Karitas, koji više nije bio dobrovoljan, postao je nešto novo: zakonska obveza. Da su bogati bili dužni davati siromašnima bilo je, naravno, načelo staro koliko i samo kršćanstvo. Međutim, ono što se nitko prije nije sjetio raspravljati jest podudarnost načela: da siromašni imaju pravo na životne potrebe. Bio je to – u formulaciji koju su pravnici u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu sve više upotrebljavali – njihov ius: njihovo „pravo”.

Ipak, ovaj je nauk – unatoč svom podrijetlu iz kršćanskoga zakonodavstva – bio taj koji će s vremenom iskliznuti iz sidrišta doktrinarnog kršćanstva. Doista, najprije u američkoj revoluciji, a potom i u francuskoj, tvrdit će se da ljudska prava nemaju ama baš ništa s osebujnom poviješću latinskog kršćanstva. Ona su umjesto toga vječna i univerzalna. „Deklaracija o pravima”, proklamirali su protuklerikalni francuski revolucionari, „ustav je svih naroda, a svi drugi zakoni po prirodi su promjenjivi i podređeni su ovomu.” Došlo se do značajnog otkrića: da je najsigurniji način promicanja kršćanskih učenja kao univerzalnih bio prikazivati ih kao da proizlaze iz bilo čega drugoga, samo ne iz kršćanstva.

Zapad će se, tijekom trajanja svoje globalne hegemonije, pokazati briljantno vještim u iskorištavanju te spoznaje. Opetovano su kršćanski koncepti i zasade prepakirane za nekršćansku publiku. Danas, kao i u 18. stoljeću, mnogo je vjerojatnije da će se prihvatiti doktrina poput one o ljudskim pravima, ako se pomno skriva njezino podrijetlo među kanonskim pravnicima srednjovjekovne Europe. Naglasak koji su agencije Ujedinjenih naroda polagale na „drevnost i široko prihvaćanje koncepta ljudskih prava“ bio je nužan preduvjet za njihovo polaganje prava na globalnu, a ne samo zapadnu jurisdikciju.

Ipak, ovo je zauzvrat zastrlo i dodatnu ironiju: Jer što je bio prijezir koji su ikonoklasti Francuske revolucije iskazali prema kršćanstvu, ako ne znak i očitovanje utjecaja kršćanstva? „Staro je prošlo, novo je došlo!” Tako je proglasio Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima. Svaka promjena je, prema uvjerenju i mišljenju Rimljana, po definiciji bila zlokobna. Izreka res novae – „nove stvari“ – služila je kao sinonim za sve što je u društvu bilo najopasnije. Kršćanstvo je, s druge strane, veličalo revoluciju. Baš kao što je Izaija žigosao i osudio bogove Egipćana i Babilonaca kao puke idole, prikladne da ih se baci kao smeće u blato, tako su kršćani u ranom srednjem vijeku izjednačili napredak s iskorjenjivanjem praznovjerja. Misionari su s punim žarom sjekli stabla posvećena poganskim bogovima, a crkve (sa)gradili na mjestima gdje su izvorno stajali krvlju natopljeni poganski žrtvenici.

Humanisti, kada slave oslobođenje od dogmi i praznovjerja koje se, po njihovom mišljenju, može postići „primjenom znanstvenih metoda“, svjedoče i nehotice o trajnom utjecaju na zapadnu civilizaciju, ne grčke filozofije, već biblijskih proročanstava. Zasigurno nije slučajno da su mnogi Darwinovi najgorljiviji branitelji nosili nepogrješivi pečat radikalnog protestantizma. „Malo tko to vidi, ali vjerujem da smo na pragu nove reformacije i ako želim (po)živjeti još 30 godina, to je samo stoga da mogu vidjeti i doživjeti nogu znanosti na vratu njezinih neprijatelja.” Tako je zapisao Thomas Henry Huxley, anatom i biolog, čiji je genij za brutalnost i divljanje nad biskupima doveo do toga da ga se opisuje kao „Darwinova buldoga“.

Huxleyevo najodanije uvjerenje bilo je kako je njegova dužnost donijeti svjetlo svijetu. Njegov osjećaj samoga sebe kao člana izabranika imao je – kao što su suvremenici brzo primijetili – poznatu kvalitetu: „On ima moralnu ozbiljnost, voljnu energiju, apsolutno povjerenje u svoja vlastita uvjerenja, želju i odlučnost da ih impregnira u cijelo čovječanstvo, što su bitne značajke puritanskoga karaktera.” Huxleyevo uvjerenje da je srednjovjekovno kršćanstvo bilo samo fanatizam i zaostalost nije u konačnici poteklo od Voltairea, već od Luthera. Agnostici — termin koji je skovao Huxley — uvijek su bili skloni očitovati u svojim stavovima prema kršćanstvu izrazitu prijamljivost za protestantsku propagandu. On je samo još jedna ilustracija velikog paradoksa našeg doba: kako kršćanstvo nema potrebe za stvarnim kršćanima za sve svoje ideje i pretpostavke koje još uvijek cvatu.

Nije iznenađujuće, naravno, u društvu koje je sve više napuštalo institucionalnu praksu kršćanstva, a ipak se još uvijek drži svojih pretpostavki, svojih vrijednosti, svojih mitova, da bismo se trebali suzdržati od toga da otvoreno gledamo u lice posljedicama i implikacijama naše trenutne nevolje. „Kad se netko odrekne kršćanske vjere, on sebi ispod nogu izvlači pravo na kršćanski moral“.

Takvo je upozorenje dao prije gotovo stoljeće i pol Friedrich Nietzsche: najradikalniji i neusporedivo najpošteniji od svih suvremenih, modernih ateista. Netremice je promatrao što bi ubojstvo njezina Boga moglo značiti za civilizaciju. Nietzsche je kao opipljivi idiotizam odbacio humanizam, koji je on prezirao kao ideologiju kojoj su Englezi bili posebno skloni:

„Kad Englezi zapravo vjeruju da ‘intuitivno’ znaju što je dobro a što zlo, kada stoga pretpostavljaju da više ne postuliraju kršćanstvo kao jamstvo morala, mi bjelodano svjedočimo o učincima dominacije kršćanskog vrijednosnog suda“.

„Za Engleze”, zaključio je sumorno Nietzsche, „moral još uvijek nije problem.”

Nauk o ljudskom dostojanstvu nije proizišao iz razuma, već iz same vjere za koju su humanisti vjerovali da su je – u svojoj umišljenosti – odbacili. Proklamacije i deklaracije o pravima nisu bile ništa drugo nego otpad i krhotine koje je za sobom ostavio kršćanski plimni val za povlačenja: izblijedjeli i nasukani relikti. Bog je bio mrtav – ali u velikoj špilji koja je nekoć bila kršćanski svijet, još uvijek je padala njegova sjena. Mitovi kršćanstva još će dugo trajati. Pa ipak uza sve to nisu bili ništa manji mitovi jer su sada nosili sekularni izgled. „Takvi fantomi kao što su dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo rada: Sve je to naskroz kršćansko!“

Nietzsche nije na to mislio kao na kompliment. Nije kao lašce prezirao samo one koji su se držali  kršćanskog morala, premda su njihovi noževi bili natopljeni Božjom krvlju; mrzio ih je i zbog vjerovanja u to. Briga za ponižene i patnike, daleko od toga da se služi pravdi, bila je oblik otrova. Kršćanstvo je prema njemu, svrstavajući se na stranu svega loša, slaba i nejaka, učinilo cijelo čovječanstvo bolesnim. Nietzsche je žalio za svim onim što su kršćani učinili klasičnoj civilizaciji. Divio se Grcima ne unatoč, nego zbog njihove okrutnosti. Doista, s toliko je prijezira gledao na bilo kakvu predodžbu antičke Grčke kao zemlje sunčanog racionalizma, da je velik broj studenata, pri kraju njegove profesorske karijere, bio šokiran te je napuštao njegova predavanja. „U danima prije nego što se čovječanstvo zastidjelo zbog svoje okrutnosti”, napisao je, „prije nego su postojali pesimisti, život na zemlji bio je veseliji nego što je sada.”

Pa ipak, Nietzsche, čovjek koji se odrekao svog državljanstva, prezirao nacionalizam i hvalio Židove kao najznamenitije ljude u povijesti, upozorio je kakve će zablude zasigurno uslijediti nakon smrti Boga. „Kada dugo gledaš u ponor, ponor gleda također u tebe.“ Dobro i zlo postali bi samo relativni. Moralni kodeksi bi ostali neusidreni. Počinila bi se djela masovnog i strašnog nasilja. „Nakon užasnog potresa, golema refleksija, s novim pitanjima.”

Pola stoljeća nakon što je Nietzsche ovo napisao, i gotovo dva desetljeća nakon izbijanja Velikog rata, nacisti su u Njemačkoj došli na vlast. Hitler, koji je 1928. glasno izjavljivao u kojoj je mjeri njegov pokret kršćanski, sve je više dijelio Nietzscheov prijezir prema kršćanstvu. Kršćanski moral, njegovu brigu za slabije Führer je smatrao kukavičkim i sramotnim. Kršćanska su učenja prema njemu rezultirala bezbrojnim grotesknim pretjerivanjima: alkoholičari su se promiskuitetno razmnožavali, dok su se pošteni nacionalni ‘drugovi’ borili da mogu staviti na stol hranu svojim obiteljima; duševni bolesnici uživali su u čistim plahtama, dok su zdrava djeca bila primorana spavati troje ili četvero na krevetu; bogalji kojima se obilato dodjeljuje novac te pozornost koja im se posvećuje trebala bi se usmjeriti prema zdravima. Idiotije kao što su te bile su upravo ono što je nacionalsocijalizam htio iskorijeniti. Crkve su doživjele svoj dan. To, po mišljenju odanih nacista, nije bilo uvjerenje proizašlo iz mašte ili vjere, već ispravnog poimanja znanosti. Jači i moćniji – kao što je Darwin uvjerljivo pokazao – imali su i dužnost i obvezu eliminirati slabe.

„Ne postoji ništa posebna u svezi s čovjekom. On je samo dio ovog svijeta.” Te riječi – kojima sam započeo svoje predavanje – izgovorio je Heinrich Himmler. Ovdje, prema njegovu uvjerenju, Homo sapiens nema pravo na poseban status i da je ljudski umišljaj zamišljati sebe na neki način superiornijima od ostatka stvorenja. Bila je to spoznaja i sankcija koju je trebao za provedbu genocida.

On je, dakako, zorno shvatio kakvu je slobodu otvorilo i stvorilo odbacivanje kršćanstva. Možda se upravo to i krije iza naše spremnosti da optužimo sve one s kojima se ne slažemo da su oni fašisti, nacisti ili Hitler: strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako takve riječi prestanu shvaćati kao uvrjede. Svakako, humanistička pretpostavka da ateizam i liberalizam idu ruku pod ruku jest jednostavno samo to: pretpostavka. Nije istina ono što znanost nudi moralistima, nego zrcalo. Rasisti to poistovjećuju s rasističkim vrijednostima; liberali s liberalnim vrijednostima. Primarna dogma humanizma – „da je moral nerazdvojiv dio ljudske prirode utemeljen na razumijevanju i brizi za druge“ – ne nalazi ništa više potvrde u znanosti od nacističke dogme da treba istrijebiti svakoga tko nije sposoban za život. Izvor humanističkih vrijednosti ne leži u razumu, niti u razmišljanju utemeljenu na dokazima, već u povijesti: povijesti kršćanstva.

Gore navedeno je skraćena verzija predavanja u okviru Theos Annual Lecture, „Humanism: A Christian Heresy” iz 2022., „Humanizam: Kršćanska hereza”.

Izvor – https://unherd.com/2022/11/humanism-is-a-heresy/

Preveo i priredio

Dr. fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 29. studenog 2023.