NA ISTOM VALU

ALARMANTNO STANJE – SVE VIŠE MLADIH OVISNIKA O VIDEO IGRICAMA

https://100posto.jutarnji.hr

Valerija Bebek

STANJE SVE VIŠE MLADIH OVISNIKA O VIDEO IGRICAMA

‘Ne izlaze iz sobe, ne razgovaraju, cijele dane provode za kompjuterom, jedini odmor je kada spavaju i jedu’. Još nije bilo smrtnih slučajeva, ali kako je krenulo možda nas i to čeka

'Ne izlaze iz sobe, ne razgovaraju, cijele dane provode za kompjuterom, jedini odmor je kada spavaju i jedu'. Još nije bilo smrtnih slučajeva, ali kako je krenulo možda nas i to čeka

SAŽETO

Posjetili smo bolnicu u kojoj se Hrvati liječe od ovisnosti o internetu i video igrama

 

14.09.2019.08:00
Moj brat, 24-godišnjak ima ozbiljan problem s internetom, igranjem igrica, laganjem i kockom. Pao je prije nešto više od godinu dana u probleme i od tada ne prestaje s navedenim ovisnostima. U pravilu cijelo vrijeme bježi od problema u koje padne i kroz taj pristup pada u sve dulje i dublje laži, dugove i probleme. Na trenutke se popravi i situacija bude malo bolja, ali nakon par mjeseci krene sve ispočetka. Ponaša se poprilično agresivno, laže neprestano, vara ljude i slično. Po prirodi je jako zabavna osoba i ljudi ga u pravilu jako dobro prihvate, ima jednu šarmantnu stranu u sebi. Međutim njegova prijateljstva ne traju dugo, jer sa svim prijateljima nakon nekog vremena zahlade odnosi ili se poslovno raziđu. Ove riječi dio su e-mail poruke koju je od sestre svog pacijenta dobila dr. Irena Rojnić Palavra.Takvi i slični slučajevi ovisnosti mogu se liječiti Dnevnoj bolnici za ovisnost o internetu i videoigrama koja od 2017. u pojedinačnom ili grupnom obliku liječi ljude od spomenute ovisnosti, poznate i kao ‘gaming disorder‘ u sklopu Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’, na zagrebačkom Jankomiru.

Profimedia

Profimedia

Pošast današnjice – internet i video igre – ove godine je i službeno završila procedura te je Svjetska zdravstvena organizacija i ovaj problem službeno svrstala među ovisnosti.

U Dnevnoj bolnici na Jankomiru nedavno je s radom završila prva grupa, u kojoj je bilo šest pacijenata, dok je ukupno kroz dnevnu bolnicu prošlo petnaestak pacijenata, govori nam psihijatrica dok sjedimo u njihovim prostorijama namijenjenima za grupnu terapiju. Neki su dakle ‘izbjegli’ intenzivniji grupni program.

“Najviše nas zovu za djecu, ali mi radimo samo s odraslima. Tako da je odaziv nešto manji, ali zapravo primjećujemo da ima sve više poziva, imamo više prvih pregleda u najavi. Ali i naši pacijenti su uglavnom mlađi punoljetnici, u svojim ranim dvadesetima tako da najčešće dolaze kod nas u pratnji roditelja”, kazala je dr. Rojnić Palavra.

A ono što ističe psihijatrica kao i članovi njezinog multidisciplinarnog tima upravo je sudjelovanje obitelji na putu prema izlječenju. Ključne su obiteljske terapije na koje je bolje da dođe što više članova obitelji. Program na uputnicu obično traje tri do mjeseca, a zatim je predviđeno praćenje kroz ambulantnea kontrolea i daljnje obiteljske terapije. Originalno su zamislili da pacijenti prođu još tri mjeseca intenzivnih terapijae, ali prva grupa u kojoj je bilo šest pacijenata – na radost svih prilično se aktivirala u životu.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Multidisciplinarni tim dnevne bolnice ‘Sveti Ivan’

“Jedan se zaposlio, jedan je upisao doedukaciju, jedan završava maturu, dva se vraćaju na fakultet… Uglavnom su se aktivirali što je super. Naš željeni ishod nije samo da oni više ne igraju video igre, nego da imaju puninu u socijalnom planu, edukacijskom, tj. radnom planu,  u obiteljskim odnosima i dr., tj. da žive puninu života i nađu svoj put”, objašnjava psihijatrica.

Uglavnom su to mlađi muškarci

Jer prema dosadašnjim iskustvima Psihijatrijske bolnice ‘Sveti Ivan’ kada se govori o ovisnosti o video igrama uglavnom je riječ o muškim osobama, mlađe dobi, u prvom planu su im videoigre. I dalje žive s roditeljima, a ta obitelj je često disfunkcionalna, nezaposleni su, često nerealizirani između srednje škole, fakulteta ili posla.

“Uglavnom su to mlađi muškarci. Još se zapravo razvijaju, traže se, u tranziciji hoće li se zaposliti ili će ići na fakultet, u kojem će smjeru ići?”, objašnjava psihijatrica.

Profimedia

Profimedia

Ovisnici o videoigrama potpuno se socijalno izloliraju od svijeta

“Većinom ljudi koji su k nama došli nisu bili u stanju izvršavati školske obaveze, završiti fakultet, ili nisu aktivno tražili posao u tom periodu kada je bio trenutak da se osamostale. Oni koji su radili imali su uglavnom honorarne poslove. Odgađali su taj dio života i radije su se zatvarali u svoju sobu, igrali video igre i to im je zaposjelo cijeli život. Uglavnom su roditelji ti koji su imali osjećaj da se ipak nešto dublje događa, da to nije samo faza te da će takav život potrajati”, kazala je Ana Rakić, prof. socijalni pedagog koja pacijentima vodi niz radionica od treninga socijalnih vještina do metoda za suzbijanje stresa.

Iako na zagrebačkom Jankomiru rade samo s odraslima, odnosno punoljetnima, u bolnici prate stanje s mlađom populacijom. Ono što su pokazala dva recentna  istraživanja prilično je zabrinjavajuće. “I istraživanje koje je provedeno na Fakultetu Socijalnog rada pokazalo je da je 3,4 posto srednjoškolaca u Hrvatskoj ovisno. A istraživanje koje je provedeno u Međimurskoj županiji pokazalo je da 31 posto srednjoškolaca na internetu provodi 40 ili više sati tjedno. Puno radno vrijeme i više od toga. To je nekakav realitet, tako je kako je”, kazala je dr. Rojnić Palavra. Ti srednjoškolci kroz nekoliko godina mogli bi postati njihovi pacijenti, bitna je samo punoljetnost.

Roditelji koji su uključeni u terapiju mnogo su više otkrivali navike svoje djece. Jer kako nam kažu terapeutkinje, isprva njihovi pacijenti uopće nisu svjesni problema. Svjedočanstva roditelja poklapaju se s rezultatima istraživanja. “Naši pacijenti su na internetu provodili praktički cijelo budno vrijeme. Pojeli bi nešto i vratili se u sobu, to su nam rekli roditelji. Igrati igre počeli su još kao djeca s prvim ‘Plejkama’. Umjesto da u to doba krenu razvijati socijalne vještine i družiti se s vršnjacima, oni su se zatvarali i igrali. Kada su odrasli i došli kod nas bili su potpuno sami u društvu, otežanog socijalnog funkcioniranja. Oni ili ne znaju ili ne mogu realizirati odnose s ljudima, ako i znaju nemaju unutarnju motivaciju”, objašnjava psihijatrica Rojnić Palavra.

Ne da im se raditi ni čistiti, a osim gejmanja ne znaju ništa

Profimedia

Profimedia

Socijalna pedagoginja objašnjava kako je njihov program uz psihoterapije, u grupama i s članovima obitelji, sastavljen i od niza naizgled običnih aktivnosti – odlazak u muzej, zoološki vrt, galerije. Cilj im je potaknuti te mlade ljude na druženje, nekad ih prvo moraju naučiti i same osnove socijalnih vještina. Psihoedukacijske radionice, koje drži i psihologinja Ivana Bahun, podijeljene su na različite teme, socijalna pedagoginja zadužena je za socijalne vještine.

“Radim s njima nošenje sa stresom, neugodnim emocijama, rješavanje problema, komunikacijske vještine, uspostavljanje razgovora, zadržavanje razgovora, kako se asertivno ponašati – zauzeti za sebe, a da ne ugrožavamo druge. Svrha toga je da ono što nauče i uvježbaju ovdje mogu prenijeti u vanjski svijet i svakodnevni život”, objasnila je prof. Rakić. Radna terapeutkinja Anita Jagustović s njima je u teretani, na kreativnim radionicama ili ih uči tehnike relaksacije. Ljepilo cijele dnevne bolnice je viša medicinska sestra Renata Krčelić, koja sve drži pod kontrolom.

Dodaje kako su njihovi pacijenti od malih nogu u svijetu gejmanja, zato im nedostaje taj dio socijalizacije s drugima, neki je imaju razvijenu ali vrlo malo. Odvojeni su od svijeta, izoliraju se od ljudi, nemaju ‘stvarnih’ prijatelja, nemaju kako ispuniti slobodno vrijeme.

“Jedan dečko je baš rekao: ‘Ja igram zato što nemam ništa drugo pametnije za raditi, da imam nešto pametnije…’ Onda mu tata na obiteljskoj terapiji kaže: ‘Možeš raditi, čistiti po kući..…’ Ali naravno to mu se ne da. Naravno trebaju i raditi i čistiti, ali važno je da nađu i neke druge stvari u kojima uživaju, da nije samo ispred ekrana. Tako da kad im mi tu pomognemo, oni vide da postoji još zanimljivih stvari. Mi smo tu da im pomognemo, na kraju krajeva oni se zbliže međusobno u grupi. Lijepo je vidjeti ih kada se počnu družiti, primjerice tako su nakon  posjeta muzeju išli na ručak to je bilo tako lijepo, dogodilo se samoinicijativno. Oni se tu povežu i već imaju neki razlog da se maknu od računala”, objašnjava socijalna pedagoginja.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Ana Rakić, Ivana Bahun, Renata Krčelić i Irena Rojnić Palavra

“To i je njima način da dođu do nekih socijalnih kontakata”, nadopunjuje psihijatrica. Obje su ponosne na svoju prvu grupu, za koju kažu da je poslušna, da su sve upijali i kako su rezultati i bolji od očekivanja. No, ne bježe od rezultata koji se nisu pokazali tako dobrima. Riječ je o individualnim pacijentima koji su im ranije dolazili.

“Imali smo jednog tatu koji je doveo sina na liječenje, a i on sam stalno igra igre. I naravno da mu to onda zamjeraju. Njihovo liječenje nije bilo uspješno”, kazala je Rojnić Palavra.

Svaka ovisnost je obiteljski fenomen, tako i ovisnost o internetu i videoigrama. “Zato i imamo obiteljsku terapiju jer i roditeljima treba puno pomoći. Treba ih na kraju osloboditi i od te neke krivnje i dati im odgovore na neka pitanja, kako da se nose s time”, objasnila je psihijatrica.

Razorene obitelji kao plodno tlo za razvoj ovisnosti

“Nije da dolaze na obiteljske i kod nas da bismo im mi rekli što da mijenjaju. Iako imamo praktične smjernice. Članovi obitelji dolaze da otkriju što bi u njihovim odnosima trebalo promijeniti da svi oni budu sretniji. Nekad je dovoljno da samo krenu razgovarati, jer se ipak u ovakvoj situaciji ljudi otvore na drugačiji način. Nego kod kuće gdje već imaju ustaljene obrasce. I događalo se da se izrode jako velika poboljšanja u odnosima. To utječe, ne samo na prestanak, nego i na olakšavanje procesa liječenja i da oni ustraju na apstinenciji”, nadodala je Ana Rakić.

Srđan Vrančić / Cropix

Srđan Vrančić / Cropix

Psihijatrica Irena Rojnić Palavra

Opet naglašavaju da prekid igre ili korištenja interneta treba zamijeniti nečim drugim, nečime što je ugodno, korisno za čovjeka. To je mnogo lakše ako imamo podršku obitelji. Tako je jedan pacijent počeo razvijati svoj talent za crtanje, drugi je pisao pjesme – imaju na mnogo toga dobroga kod sebe raditi.

Kao i kod većine ovisnosti postoje neke zajedničke dodirne točke u karakteru i okolnostima u kojima su rasli. Ovisnici o videoigrama su malo nezreliji, introvertiraniji, socijalno nesigurniji, teže sklapaju poznanstva, u tranziciji su života. Neki od njih imaju i druge komorbiditete poput depresivnog poremećaja, a vrlo često imaju i narušenu obiteljsku sliku.

“To vam je plodno tlo za razvoj bilo koje ovisnosti, iako se može razviti i bez svega toga. Ako dovoljno dugo i često radite nešto možete postati ovisni. Naši pacijenti su mahom bili u fazi života kada su se stvari trebale posložiti, napraviti korak prema samostalnosti, a oni su zastali. Teže su se nosili sa separacijom od roditelja, preuzimanjem odgovornosti. Ovo im je od relaksacije postao bijeg iz realnosti u kojem je bilo teško”, kazala je Ana Rakić.

U Hrvatskoj na sreću nije bilo smrtnih slučajeva uzrokovanih igranjem video igara, kao što se dogodilo u azijskim zemljama. Ali postoje teški slučajevi u kojima ovisnik ne izlazi iz sobe, ne odvaja se od računala. Kao iznimno težak slučaj zapamtile su svog prvog pacijenta s tom dijagnozom.

“On je bio istraumatiziran potpuno, funkcioniranje obitelji je potpuno narušeno. Roditelji su razdvojeni, a zapravo žive zajedno. Otac pije i sustavno sve zlostavlja. Pacijent nema nikakve vršnjačke odnose, pokušao je studirati, ali mu to naravno nije išlo. On se našao u funkciji ljepila za tu obitelj. Po cijele dane je bio na video igrama. Došao je tu s mamom, od njega se nije moglo dobiti ništa. On je duboko nesretan, duboko nezreo, on je bio na razini psihoze. Brzo je odustao od programa. No, možda se nešto dogodi, možda sazre, možda poraste motivacija za promjenom”, opisala je psihijatrica najteži slučaj s kojim se susrela.

Profimedia

Profimedia

World of Warcraft je trenutno najpopularnija videoigra na svijetu

Prema WHO da bi se netko proglasio ovisnikom o video igrama, promijenjeno ponašanje i simptomi moraju se pojavljivati dulje od godinu dana i značajno remetiti funkcioniranje te osobe. Razlika između nekoga tko jednostavno puno ‘visi’ na internetu/mobitelu/društvenim mrežama i ovisnika je više a tri su ključna: gubitak kontrole. Kada planirate biti pet ili 30 minuta, a ostanete nekoliko sati. Druga je značajka da to postane prioritetna aktivnost zbog koje se zanemaruju druge. Treća je da bez obzira koliko se negativnih posljedica nagomilalo (zapostavljanje škole, posla, problemi u obitelji, socijalna izolacija, neispavanost) nastavlja se s igranjem.

Razlika između onog tko puno surfa i ovisnika

“Kod osobe koja nije ovisna nećete naći gubitak kontrole, neće postati dominantna aktivnost, neće zapostavljati druge obaveze, hobije, prijatelje. Recimo, ako osoba shvati da je pretjerala vjerojatno će se u jednom času korigirati, ostavit će uređaj sa strane i neće nastaviti sa surfanjem. Recimo čovjeku koji gleda internet već dosta dugo, član obitelji kaže da to ugasi – on će to ugasiti. Naši ovisnici će planuti, od toga će napraviti dramu. To im je modus kroz koji pokušavaju riješiti određene situacije, odmaknuti se od problema. Dok će neki čovjek koji nije ovisan problem pokušati riješiti na konstruktivniji način”, objasnila je psihijatrica razlike između ljudi koji ‘samo’ jako puno surfaju i ovisnika o internetu.

Njihovi su pacijenti rijetko govorili o krizi, u trenucima kada ne igraju igre, ali u teoriji dolazi do žudnje, nameće im se misao o tome kada će ponovno sjesti za računalo, iritabilniji su, napeti, više se svađaju.

“Igre koje proizvode najviše ovisnika su pod zajedničkim nazivom: MMORPG – engleski massively multiplayer online role-playing game. Među kojima je najpopularnija World of Warcraft. Riječ je o igrama koje se igraju online, gdje je puno igrača, u kojima imate stanovitu ulogu, to su igre koje su beskonačne u kojima igrači simultano igraju”, kazala je psihijatrica.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Psihijatrijska bolnica ‘Sveti Ivan’, dnevna bolnica

Baš takav tip igara u kojima igrači imaju osjećaj da se druže s drugim ljudima izazivaju najviše ovisnosti. Oni na početku liječenja uopće nisu svjesni da imaju problem. “Uče jezik, stvaraju poznanstva, razvijaju multikulturalnost, ima puno stvari zašto su te igre dobre i zašto oni ne uviđaju loše strane. I sve to stoji, ako ih se igra u ograničenoj mjeri. Ali oni to rade stalno pa to nije dobro”, kazala je socijalna pedagoginja.

Cilj liječenja nije da osoba koja prođe program nikad više ne upali računalo, ne ode na internet i slično, u današnjem vremenu to je i nemoguće. Ali savjetuje se apstinencija od korištenja interneta, osim u dijelu nužnom za osobno, školsko, radno funkcioniranje. Preporučuje se kontrola nad provedenim vremenom – primjerice dva puta po sat vremena dnevno na internetu. Savjetuje se izbjegavanje situacija koje potiču na prekomjerno korištenje interneta – isključivanje automatskih obavijesti na mobitelu, gašenje nepotrebnih aplikacija i računa, izbjegavanje multitaskinga i simultanih radnji za računalom. Uklanjanje uređaja i opreme potrebnih za igranje video igara, ograničen pristup internetu (vrijeme, mjesto, sadržaji, promet…) uz kontrolu vremena i sadržaja putem adekvatnih aplikacija, nadzor bližnjih, vođenje dnevnika. Savjetuju apstinenciju od za tu osobu štetnog sadržaja, najčešće upravo od igranja video igara.

https://100posto.jutarnji.hr/news/ne-izlaze-iz-sobe-ne-razgovaraju-cijele-dane-provode-za-kompjuterom-jedini-odmor-je-kada-spavaju-i-jedu-jos-nije-bilo-smrtnih-slucajeva-ali-kako-je-krenulo-mozda-nas-i-to-ceka

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!