NAŠ IZBOR

OBVEZATNI VOJNI ROK U HRVATSKOJ? DA (I ZAŠTO DA)!

MI ODGOVARAMO

Tema desuspenzije obvezatnog vojnog roka u Hrvatskoj, vrlo oprezno doduše, vratila se u javnost. Iako izjave relevantnih dužnosnika za sada odbacuju tu mogućnost, vjerovati je da time nisu zatvorena vrata argumentiranoj raspravi o toj temi.

Na prvi se pogled ne pristoji kršćanima kao mirotvorcima po Kristovu pozivu petljati u tu temu. No zreo i u vjeri poučen katolik treba da o tome ima stav. Pri tome relevantno polazište jest sam Krist, koji doduše nije služio vojsku, koji otklanja nasilje pa i Petra (papu!) upozorava da se ne laća mača, ali koji, premda zna da vojnici ne beru cvijeće, nije osuđivao vojnički poziv, nego je vojnike upućivao kako ga moralno živjeti: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.” Na satnikovu riječ, koji mu pristupa upravo vojničkom logikom!, Isus ozdravlja njegova slugu s komentarom: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere!“ Istodobno, u njegovim riječima „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje…“ svaki kršćanin može naći nadahnuće  i poziv obranom domovine služiti svojim bližnjima.

Kršćanstvo nije odobravalo nasilje, ali nikada nije osuđivalo vojnike ni vojni poziv. Od Sv. Mihaela Arkanđela do svetaca, npr. Sv. Longin, Sv. Pavao, Sv. Martin, Sv. Juraj, Sv. Ignacije Lojolski… kršćanska je tradicija i predaja puna vojništva – viteštva. Sva je povijest kršćanstva eshatološka, samim time borbena, prije svega duhovna, i stoga Crkva, uz to što jest ecclesia viatorum i ecclesia orans jest i ecclesia militans, ne da napada nego da brani vječne vrijednosti života. A domovina svakomu narodu jest takva vrijednost. Zamislimo da tijekom povijesti katolici, pa i svećenici poput Petra Berislavića, Luke Ibrišimovića, Marka Mesića, nisu oružjem branili i obranili Hrvatsku? Ništa od nje ne bi ostalo.

Biti dakle osposobljen za obranu zemlje nije u suprotnosti s kršćanskim poimanjem svetinje života.

Prizemniji razlozi ponovnom uvođenju obvezatnog vojnog roka upućuju prije svega na geopolitički položaj Hrvatske, koji ne dopušta opuštanje i prepuštanje (što je eksplicitno dano na znanje upravo na današnji Dan oružanih snaga odlukom Vlade o nabavi eskadrile borbenih zrakoplova!). Hrvatska jest danas sigurna, rat joj ovaj čas ne prijeti, ali iz povijesnog iskustva znamo da se stvari mogu promijeniti preko noći. Treba li, mora li i može li teret obrane granica i ozemlja hrvatske države, posebice imamo li pred očima njezinu konfiguraciju, biti na leđima samo nekoliko tisuća pričuvnika i profesionalnih vojnika?

Treće, vojska je mjesto učenja odanosti domovini, služenja bližnjima, stege, poslušnosti (pa i „glupljima od sebe“), reda, rada, solidarnosti, jednakosti, samostalnosti (prilika mladićima da se odvoje „od mamine suknje“), stjecanja vještina i znanja, socijalne prilagodbe…  Istina je da se danas više ne smatra mekušcem i „maminim sinom“ onoga tko nije služio vojsku, ali prolazak toga iskustva u svakom zdravom mladiću (i djevojci ako to želi), koji napore vojne službe može normalno podnijeti, podiže samosvijest o vlastitim sposobnostima.

Četvrto, opći obvezatni vojni rok pogodovao bi razvoju raznih vidova industrije i tehnologije, posljedično  s mirnodopskim koristima.

Peti razlog može se naći u hrvatskoj vojničkoj tradiciji. A ta tradicija nadasve je svijetla i časna i nitko nema razloga u tom pogledu zazirati od nje.

Što su prigovori protiv obvezatnog služenja vojnog roka?

Prvi je onaj o militarizaciji društva, o indoktrinaciji mladih, čak o povratku na jugoslavenski model obrane. Prije svega, služenje vojnog roka nije jugoslavenski izum. A da tadašnjeg obvezatnog služenja vojnog roka nije bilo (iako ideološki obojenog – čega u Hrvatskoj vojsci ne smije biti!), bi li svaki hrvatski čovjek bio osposobljen 1991. uzeti pušku ili sjesti u tenk, bi li bio osposobljen izvršavati zapovijedi i borbeno djelovati? Uopće je nezamislivo, koliko god paradoksno zvučalo,  kako bismo bez obvezatnog vojnog roka u bivšoj državi tako efikasno obranili i oslobodili svoju.

Drugi je prigovor savjesti. Treba ga uvažiti, ali ne pod vidom „civilnog služenja“ vojnog roka, čija masovna zloraba je zapravo, pod pritiskom liberalne javnosti, općeg ozračja ocrnjivanja Domovinskog rata i potpomognuta prvom poratnom gospodarskom krizom početkom dvijetisućitih, dovela do suspenzije vojnog roka. I bez oružja vojni rok može se odslužiti u svim neoružanim segmentima hrvatskih Oružanih snaga. Ima se u vojsci što raditi i bez puške.

Treći je prigovor da to „košta“. Naravno da košta, ali još više košta imati za obranu nedovoljno spremno stanovništvo, samim time zemlju mnogo ranjiviju na agresiju; mnogo više koštaju potencijalno veća materijalna razaranja i ljudski gubici, da i ne govorimo o dugoročnoj šteti za generacije koje odrastaju bez osjećaja ikakve domovinske obveze i dužnosti, samim time s nesagledivom viševrsnom štetom za naciju. Ukratko, sva ulaganja u Hrvatsku vojsku na razne načine dobrim će se vratiti.

Četvrti je prigovor što većina europskih država nema obvezatno služenje vojnog roka, pa ne treba ni Hrvatska. No budući da sve više država razmatra ponovno uvođenje obvezatnog služenja vojnog roka, Hrvatska nema razloga kasniti u tome.

Ukratko, nije vidjeti ozbiljnog razloga u Hrvatskoj ne obnoviti obvezatan vojni rok. S tom željom bio svim hrvatskim braniteljima i vojnicima, sadašnjim i budućim, čestit Dan hrvatskih oružanih snaga!

 

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!