Aktualno

KATOLIČKI „VOKEIZAM“ (BUDNOST)

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

U posljednje vrijeme, pojam „woke“ („vokeizam“) postao je na Zapadu sveprisutan u društvenim raspravama. Sveprisutnost tog izraza u medijima i svakodnevnom govoru navodi katolike na pitanje: „Što znači biti „woke”? Jesam li „woke“? Trebam li biti? Je li „vokeizam” – gotovo kao religija sama po sebi – uskladiv ili nespojiv s katolicizmom?“

Vokeizam“ (ideologija „budnosti“) koristi se za opisivanje jedne aktualne sekularne sociopolitičke ideologije, koja se, navodno, usredotočuje na podizanje svijesti (!) i borbu protiv društvenih nepravdi, posebno povezanih s rasizmom, seksizmom, homofobijom i drugim oblicima diskriminacije i nejednakosti. Predmet je mnogih prijepora u društvu i politici, ali i u Katoličkoj crkvi. Neki katolici smatraju da je ideologija „budnosti” nespojiva s vjerom, te da je treba u potpunosti odbaciti, dok drugi ukazuju na neke poveznice između „budnosti“ i promicanja društvene svijesti i zagovaranja socijalne pravde kako to donosi Katolička crkva sukladno svojem Socijalnom nauku Crkve. No, kako svaki pokret postane ono što prezire tako je i sekularna ideologija „vokeizma“ odlutala u sustav mišljenja i ponašanja karakteriziran netolerancijom, nadzorom govora drugih i dokazivanjem vlastite superiornosti osuđivanjem drugih.

Katoličanstvo, s bogatom tradicijom društvenog nauka i naglaskom na pravednost, ima potencijal biti značajna snaga u rješavanju društvenih nejednakosti i zagovaranju marginalizirane zajednice. Ipak, stvarnost često ne ispunjava taj potencijal, gdje mnogi katolici pokazuju pasivnost ili nevoljkost za aktivno angažiranje u pitanjima socijalne pravde. Posljedice takve katoličke pasivnosti su dalekosežne, jer doprinose očuvanju društvenih nepravdi i marginalizaciji ranjivih skupina. Neangažitanjem u aktivnom suočavanju s problemima nejednakosti i diskriminacije, katolici riskiraju iznevjeriti temeljna načela svoje vjere, koja pozivaju na solidarnost, suosjećanje i zalaganje za one na rubu društva.Konačno, katolička pasivnost ne smije se zanemariti kao čimbenik koji doprinosi širenju ideologije „vokeizma“. Da bi istinski živjeli načela socijalne pravde i solidarnosti, koje promiče katolička vjera, katolici moraju aktivno raditi na izgradnji pravednijeg i ravnopravnijeg društva za sve.

Papa sveti Ivan Pavao II. je u poruci 9. studenoga 1996. sudionicima Sedmog međunarodnog susreta Katoličkog bratstva zavjetnih zajednica i zajedništva istaknuo:

Prava svetost ne podrazumijeva bijeg od svijeta; štoviše, očituje se u težnji  da se Evanđelje utjelovi u svakodnevnici, u obitelji, školi, na poslu, kao i u društvenom i političkom angažmanu. Svetost je punoća života koju Krist nudi: došao je kako bismo imali život, i to obilat.“

U skladu s tim stajalištem, papa Franjo u enciklici „Fratelli tutti“ koristi doslovno neke misli pape Benedikta XVI. iz enciklike „Deus caritas est“ i „Caritas in veritate“.

Crkva »ne može i ne smije ostati po strani u izgradnji boljeg svijeta, niti zanemarivati buđenje moralnih snaga« koje mogu obogatiti sav društveni život. Javna uloga Crkve ne iscrpljuje se u dobrotvornim i odgojnim djelatnostima«, nego »sve svoje snage stavlja u službu promicanja čovjeka i sveopćeg bratstva«. Ne teži tome da se jagmi za zemaljske moći, već da se nudi kao »obitelj među obiteljima; to je Crkva, otvorena za svjedočenje današnjem svijetu, vjere, nade i ljubavi prema Gospodinu i prema miljenicima njegovim«.“

Biskup Oscar Romero iz San Salvadora, zalažući se za siromašnu većinu stanovništva, koja je trpjela pod diktaturom desničarskog režima bogate manjine, u homiliji 9. prosinca 1979. je izjavio:

Nadajmo se da će poslanje [Crkve] probuditi našu braću i sestre iz sna i potaknuti ih da naprijeduju izvan ovog lažnog osjećaja duhovnosti. Također, upućujem ove riječi našim katoličkim sestrama i braći koji možda još uvijek vjeruju da Evanđelje može odbaciti poziv na pravdu. Ovdje kažem da Evanđelje koje nije zabrinuto za stvarnost u kojoj ljudi žive nije Isusovo evanđelje.”

Zbog takvog stajališta biskup Oscar Romero je ubijen 1980. godine, a papa Franjo ga je proglasio svetim 14. listopada 2018. Neposredno prije svoje smrti, sveti Oscar Romero je u svojoj posljednjoj izjavi istaknuo temeljnu zadaću Crkve:

Crkva koja se ne pridružuje siromasima kako bi progovorila u ime siromašnih i protiv nepravde koja im se nanosi, nije prava Crkva Isusa Krista.“

Svjetlo Krista trebalo bi pomoći vjernicima da uoče strukture grijeha, koje su se razvile u svijetu kako bi se mogli suočiti s njima. Stoga, bi kršćani, utjelovljeni u Kristu, trebali bez oklijevanja pokazati što znači s katoličkog motrišta biti „probuđen iz sna” („woke“), odnosno što znači boriti se protiv sustavnih nepravdi u svijetu. Usto, trebali bi u dobroj volji surađivati sa svima, bez obzira na njihovu vjeru (ili nedostatak vjere), svjesni da je Isus rekao: „Tko nije protiv nas, za nas je“. U svakom slučaju trebali bi slijediti upute sv. Pavla iz Poslanice Efežanima:

Stoga se kaže: ‘Probudi se, ti koji spavaš,  ustani od mrtvih, i zasvjetlit će ti Krist.’ Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme, jer dani su zli” (Ef 5,14-16).

Vjernici probuđeni od Krista, i osvijetljeni njegovimsvijetlom, trebali bi svoje darove koristiti za dobrobit svih. Pozvani su da „obuku Krista“ i hodaju svijetom suprotstavljajući se nepravdama, koje se u njemu pojavljuju. Da bi to pravilno postigli, moraju usvojiti mudrost – ne samo ljudsku, već i mudrost Božju. Ako to učine, shvatit će da pravi put pravde nije put osvete ili odmazde, već put povratnoj pravdi. Vraćanje zla za zlo samo potiče daljnju nepravdu, dok liječenje štete uzrokovane grijehom i nepravdom, razotkriva strukture grijeha i omogućava Kristovoj milosti da vodi svijet prema njegovom istinskom i konačnom cilju.

Vjernici bi se, stoga, trebali manje baviti sekularnim „vokeizmom“, koji često donosi za vjeru mnoga neprihvatljiva stajališta, postupke i tumačenja, te po svemu sudeći više šteti nego što pomaže. Umjesto toga, trebali bi učinkovitije stvarati kreativni pastoralni odgovor, usvajajući sliku probuđenosti koja je u skladu s evanđeoskom porukom. Crkva, shvaćena na koncilski način kao Narod Božji, treba snažnije proglašavati svoj evanđeoski “wokeizam”, koji potiče vjernike da “ostanu budni”, jer će Gospodin doći kao “kradljivac” u noći (Mt 24,43).  To je najučinkovitija neizravna kritika sekularnog „vokeizma“. Vjernici se ne smiju ponašati poput učenika, koji su spavali dok je Krist trpio, jer bi i njih mogao upitati: „Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?” (Mt 26,40). Krist trpi i danas. Vjernici moraju ostati „budni“ na tu patnju.

Probuđeni katolici su ljudi, koji su otvoreni obraćenju. Oni slušaju, skromni su i razmišljaju umom i srcem Crkve. Oni su molitelji koji traže Božju milost i vodstvo u cjeloživotnom projektu obraćenja. Pravedno društvo može se graditi samo na temelju istine o Bogu i ljudskoj prirodi. Evanđelje je i dalje najmoćnija sila za društvenu promjenu koju je svijet ikada vidio. Crkva ima najsuvisliji odgovor na krize s kojima se čovječanstvo sučeljava. Međutim, unutar Crkve često se čini tragična pogrješka zaboravljajući da suvislost odgovora na prijepore ne dolazi iz nepobitne logike doktrine, već iz pouzdanosti njenog Učitelja. Kao što je papa Benedikt XVI. rekao u obraćanju američkim sjemeništarcima i mladima 2008. godine:

Istina nije nametanje. Niti je to samo skup pravila. … Tragajući za istinom, počinjemo živjeti po vjeri jer je istina u konačnici osoba: Isus Krist.”

Umjesto da se bori za bolju ideologiju, Crkva može ponuditi praksu zajedništva. Njezina strast za pravdom ne proizlazi samo iz moralne sigurnosti, već i iz solidarnosti s onima koji pate. Umjesto da zauzima stranu u kulturnim ratovima, Crkva može biti most koji spaja ljude. U konačnici, Crkva treba svjedočiti ne samo riječima, već i djelima ljubavi prema bližnjem. To je put prema ozdravljenju podjela i izgradnji zajedništva.

Sveti Oscar Romero je tvrdio da samo Crkva posjeduje odgovor:

Ne moramo se obraćati drugim, ateističkim izvorima, ili onima bez transcendentnog nadahnuća za koncept našeg oslobođenja. U srcu naše vlastite vjere i autentične nacionalne duhovnosti možemo pronaći svjetlo i snagu koju božanski Spasitelj nudi za učinkovito oslobođenje, promicanje i transformaciju naše zemlje.”

Zanima nas Tvoje mišljenje!