Aktualno

MISIONAR: Tihi rastanak, bez zagrljaja – daleko jedni od drugih – ali srcem blizu!

Tužni rastanak


Salezijanac don Danko Litrić, misionar u Ruandi, te ujedno najstariji među misionarima Crkve u Hrvata, javio se te emotivno opisao svoj oproštaj na Veliku Gospu od zajednicom koju je vodio.

Piše: don Danko Litrić

Ujutro, kao obično na blagdane, započeli smo dan s Jutarnjom  – pjevali smo sve psalme, ta veliki je blagdan.
Na izlazu iz kućne kapelice zateklo nas sunce, lijepi topli dan – kao da je ljeto, premda u Ruandi nema ljeta – vječito je proljeće.
Imali smo blagdanski doručak – ta velika je fešta.

Strah od prazne crkve
Poslije doručka pošao sam žurno u sobu da vidim telefon, koji nikad ne nosim sa sobom – niti u kapelicu niti u blagovaonicu – kad se razgovara s Bogom, Blaženom Djevicom ili svecima, ili kad smo u obitelji sa subraćom ne smije se telefonirati. U telefonu sam našao puno poruka, moji prijatelji mi žele sretan veliki blagdan naše Majke uznesene u nebo!

Posjet crkvi Marije Pomoćnice. Strah me je bilo – kako ću moći podnijeti! – na Veliku Gospu u Njezinoj crkvi, a nitko u njoj. Takav je zakon – na Hitlerovu zapovijed kršćani su ubijali Židove, djecu, mladiće i djevojke, zdrave, stare i bolesne! Zakon i zapovijed, ako dolazi i od Đavla, ili od njegovih slugu – to se mora izvršiti. Tamo, kod vas u Hrvatskoj, u Europi – može se ići u crkvu, moliti se – ovdje su još vrlo strogi zakoni, ni danas na veliki blagdan, ne smijemo slaviti svetu misu, ni za 30-ak ljudi, za oproštaj. Zakon  je zakon.

Moje strahovanje se ostvarilo. Pred vratima crkve našao sam odgovornog u ime Caritasa i nekoliko djece i mladih, koje smo pomagali da mogu ići u školu – čiste i peru oko crkve.

U crkvi, prazno, nitko ne kleči niti moli – crkva je prazna od vjernika i Marijinih štovatelja – ne smije se sakupljati niti moliti da se ne zaraze koronavirusom. I tu nekoliko djevojčica i dječaka čisti crkvu.

Nitko ne gleda…
Ja sam kleknuo pred svetohraništem, klanjam se Isusu, našem Spasitelju. Isuse, i Ti si tu sam! Pogled iza oltara na Njegov križ. Glava spuštena prema dolje, ni On nas ne gleda  – „ništa ne razumijem, Gospodine!“

Pošao sam pred predivni kip Marije Pomoćnice – oči Marijine uprte su u Nebo. „O Majko, svrni milostivi pogled svoj na nas, sinove Eve! Da grešni smo, jadni smo u ovoj suznoj dolini! Molim Te, moli Isusa (Dijete u Njenom naručju, smješka se i gleda niti gore niti dolje!), da nam se smiluje i oprosti sve zlo što činimo. On je Bog – Ljubav, on je Dobrota i Praštanje!…“

Pozdravljam djecu i mlade pojedinačno. Svi imaju maske, osim mene – ja ne želim nositi masku, treba biti otvorena srca i glave, nikoga i ničega se ne treba bojati, pokažimo se kakvi jesmo, pravo lice. Pitam ih: „Zašto čiste crkvu – hoće li biti sveta misa?“
Nesigurno odgovaraju: „Ne znamo. Ali neka crkva bude čista.“

U 11 h predviđena je misa, ne u crkvi – opasno je da nas ne uhvate! – nego u jednoj dvorani u središtu našeg velikog školskog centra. Novi upravitelj, koji danas na Veliku Gospu, preuzima od mene tu ne baš laku službu, pozvao je pojedinačno i potajno neke odgovorne iz našeg vrtića, osnovne i srednje škole, odgovorne iz naše crkve i kapelanije na brežuljku Kimihura, dvije zajednice domaćih časnih sestara, predstavnike salezijanskih suradnika i radnika – ne smije se prekoračiti granica od 30 ljudi s nama u kući. To je oproštaj od mene koji sam tu po drugi puta vršio službu – najprije šest godina kao ekonom provincije i sada šest godina kao upravitelj. Tog istog dana je i oproštaj od ekonoma zajednice koji je tu vrlo tešku službu vršio dvije godine.

Tihi rastanak
Meni je dopala čast predvoditi svetu misu, a ekonoma sam zamolio da propovijeda, ta on je Ruanđanin – premda dvije godine manje od mene u Ruandi, jer je rođen 1983. S moje lijeve strane je novi upravitelj, isto godina u Ruandi kao i ja – rođen 1981., mjesec dana prije nego sam došao u Ruandu. Oba sam primio kao upravitelj Doma siročadi u Gatengi 2003. kao aspirante –  bio im prvi odgojitelj u salezijanskoj družbi. Uz nas je još jedan misionar, moj vršnjak, iz Belgije – član naše zajednice. Najstariji salezijanac naše zajednice i cijele naše provincije ostao je u kući, jer ne bi mogao izdržati tako dugi oproštaj.

Nakon uobičajenog pozdrava u misi, rekao sam raštrkanima u dvorani – ta mora se držati propisani razmak od dva i pol metra – da sjednu.

Zahvalio sam Bogu za Njegov blagoslov i pomoć kroz sve ove godine – jer sve što jesmo i što imamo, to je od Njega! Zahvalio sam Majci Isusovoj i našoj Pomoćnici, koja mi je pomogla ostvariti san izgradnje Njezine predivne crkve. Samo mi je žao da ne mogu danas na Njezin najveći blagdan Uznesenja u Nebo, oprostiti se od svih dragih – s kojima sam molio, trpio i radovao se kroz sve ove godine izgradnje i poslije gradnje. Žao mi da ne mogu pozdraviti sve one koje sam vodio k Isusu i Mariji, da bismo svi bili njihovi prijatelji!

Pozvao sam ih da se molimo za sve koji ne mogu biti s nama, za sve one koji su nam pomogli u gradnji crkve Marije Pomoćnice, bilo ovdje, bilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na bilo kojem dijelu svijeta gdje žive moji raspršeni vjerni sunarodnjaci Hrvati. Jasno nisam zaboravio i one koji napustiše ovu našu zemlju i koji su otišli prema vječnoj Domovini.

Misa obična, bez bubnjeva i orgulja – da se ne bi, Bože sačuvaj, čulo vani pa nas sve kaznilo za neposluh.

Na kraju mise novi upravitelj je zahvalio ekonomu i meni za sve što smo učinili. Slijedili su zahvalni govori predstavnika raznih skupina uz darove za uspomenu. Svi su zahvaljivali jer su bili sretni za lijepo prijateljsko surađivanje sve vrijeme, posebno u krizi koronavirusa. A kao draga uspomena, koja će nas uvijek povezivati, ostaje crkva Marije Pomoćnice.

Gospe moja, pomogni nam svima nadvladati Đavla i sve zlo, daj da ostanemo svi vjerni Tebi i da činimo sve što nam je Isus rekao i zapovjedio činiti – da se ljubimo kao što nas je On ljubio!

www.nedjelja.ba

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!