PAPA FRANJO NAGLAŠAVA PROBLEME KOJI SU DO SADA BILI, NA ŽALOST, „STAVLJENI POD TEPIH“

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Kritike usmjerene na papu Franju imaju dvije dimenzije: teološku i društveno-političku, premda postoje i slučajevi gdje se te dvije dimenzije dotiču. A sve se temelje na neistinama i poluistinama, odnosno na tendencioznom iščitavanju Papinih riječi.

Teološka kritika

Teološka kritika polazi od uvjerenja da papa Franjo nije teolog, već da dolazi s globalnog Juga, s kraja svijeta; i da je taj nedostatak teološkog profesionalizma u oštroj suprotnosti s akademskom oštroumnošću svetog Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. To objašnjava, smatraju kritičari, njegove netočnosti, pa čak i njegove doktrinarne pogrješke. No, neki čak tvrde da postoje Papina heretička stajališta, pa su pisane čak i peticije s pozivom na njegovu ostavku.

Na teološki Papin deficit, navodno, ukazuju, primjerice, njegova opasna motrišta o Božjem milosrđu izrečena u njegovom papinskom pismu iz 2015. “Misericordiae Vultus”, zatim njegova filo-komunistička tendencija glede podrške siromašnim i narodnim pokretima, te njegovo poimanje narodne pobožnosti kao teološki lokus u njegovoj enciklici “Evangelii Gaudium”. Njegov nedostatak u moralnoj teologiji vidljiv je, navodno, također „otvaranjem vrata“ sakramentima pokore i euharistije u nekim slučajevima (nakon osobnog i crkvenog razlučivanja) rastavljenim katolicima, koji su se ponovno vjenčali, a prema njegovoj post-sinodalnoj apostolskoj pobudnici iz 2016. „Amoris Laetitia. Nadalje, njegova enciklika “Laudato Si’ o brizi za naš zajednički dom pokazuje nedostatak znanstvene i ekološke kompetencije. A njegov pretjerani naglasak na božanskom milosrđu u “Misericordiae Vultus” skandalozan je, jer umanjuje Isusovu milost i križ. Nema smisla opovrgavati sve te kritike, koje može izreći samo nedobronamjerna i „zločesta“ osoba. No, ipak jedno, ilustracije radi: U “Misericordiae Vultus” ne piše ništa što se ne može naći i u enciklici „Dives in misericordia“ pape Ivana Pavla II. čija se 20. obljetnica upravo obilježava. Zašto se je onda šutjelo?

Ono što stvarno smeta njegovim klevetnicima jest to što njegova teologija proizlazi iz stvarnosti: iz stvarnosti nepravde, siromaštva i uništenja prirode, te iz stvarnosti crkvenog klerikalizma. Nevjerojatno je kako mnogi kritičari usko shvaćaju vjeru. Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnog svijeta u kojem radi i bori se za život. Zato je, primjerice, itekako bitno poznavanje i širenje Društvenog (socijalnog) nauka crkve, koji mnogima „smrdi“ na ljevičarenje.

U redu je kad Papa grli djecu i bolesnike, ali definitivno uznemirava kad posjeti Lampeduzu i izbjegličke i migrantske kampove poput onog na Lezbosu. Smeta ljudima kad kaže da ne bismo trebali graditi zidove od izbjeglica već mostove dijaloga i gostoprimstva. Dosadan je kad, slijedeći stope pape Ivana XXIII, kaže da Crkva mora biti siromašna i da postoji za siromašne, da pastiri moraju mirisati na ovce, da to mora biti odlazeća Crkva, koja doseže do periferije i da su siromašni teološki lokus, tema ili izvor.

Smeta ljudima kad kaže da je klerikalizam guba crkve, a on je doveo, među ostalim, do svećeničkih seksualnih zločina na koje mnogi kritičari nisu reagirali ili su čak zataškavali, iako su znali za njih. Nedavno izvješće o slučaju McCarrick pokazuje da je papa Franjo itekako u pravu. Papa izaziva reakcije i kad vrlo opravdano nabraja 14 iskušenja Vatikanske kurije, koja se kreću od osjećaja neophodnosti i nezamjenjivosti do želje za bogatstvom do dvostrukog života i patnje od duhovne Alzheimerove bolesti. Dirnuo je u osinjak! Papa pojačava iritaciju kad dodaje da su to također napasti i biskupija, župa i vjerskih zajednica. Nervozu stvara kad kaže da bi Crkvu trebalo zamišljati kao obrnutu piramidu, s laicima gore, a s papom i biskupima dolje. Nekima je iritantno slušati ga kako govori da je Crkva nadasve sinodalna.

Smeta nekim skupinama što je papa Franjo zahvalio Gustavu Gutiérrezu, Leonardu Boffu, Jonu Sobrinu, i Joséu Maríi Castillu na njihovom teološkom doprinosu i poništio suspenzije Miguela d’Escota, i oca Ernesta. A mnogima smeta što je Papa kanonizirao sv. Carscara Romera, mučeničkog nadbiskupa Salvadora, kojeg su mnogi žigosili kao komunistu i korisnog varalicu ljevice; njegov je slučaj bio blokiran godinama.

Papino zazivanje milosrđa, koje je u središtu biblijske objave, ne sprječava ga da govori o nultoj toleranciji prema zlostavljanju maloljetnika i žena od strane važnih članova Crkve, o monstruoznom zločinu za koji se mora tražiti oprost od Bog i žrtve, da prepoznaje saučesničku i krivu šutnju hijerarhije (McCarrick izvješće!).

Očito nije problem u tome što on nije teolog, već u tome što je njegova teologija pastoralna. Papa Franjo prelazi s dogme na kerigmu, s teorijskih načela na pastoralno razlučivanje i mistagogiju. A njegova teologija nije kolonijalistička, već dolazi s globalnog Juga, a to smeta bogatom i samozadovoljnom Sjeveru.

Društveno-politička kritika

Optužuje se Papu da je zastupnik Trećeg svijeta i komunist, iako su njegove poruke u savršenom kontinuitetu s prethodnim papama, proročkom biblijskom tradicijom i crkvenim društvenim učenjima. Ono što „boli“ je njegova proročka vidovitost: kaže ne ekonomiji isključenosti i nejednakosti, ne ekonomiji koja ubija, ne ekonomiji bez ljudskog lica, ne nepravednom društvenom i ekonomskom sustavu koji nas zaključava u nepravedne društvene strukture, ne globalizaciji ravnodušnosti, ne idolopoklonstvu novcem, ne novcu koji upravlja, a ne kojem se služi, ne nejednakosti koja izaziva nasilje, ne onome tko se pokušava sakriti iza Boga kako bi opravdao nasilje, ne društvenoj neosjetljivosti koja anestezira vjernike pred patnjom drugih, ne oružju i ratnoj industriji, ne trgovini ljudima, ne bilo kojem obliku izazvane smrti. Istini za volju, slično su govorile i prethodne pape govoreći o kapitalizmu i ozračju koje stvara. Stoga napadi na papu Franju su neizravni napadi i na njih. O tome kritičari ne razmišljaju. Tjeraju lisicu, a istjeravaju vuka.

Papa Franjo ne radi ništa drugo nego ažurira zapovijed „Ne ubij”, brani vrijednost ljudskog života od početka do kraja i ponavlja u današnje vrijeme Gospodinovo pitanje Kainu: “Gdje ti je brat?” Navodi na razmišljanje o tome tko je „moj bližnji“, što je prekrasno razrađeno u enciklici „Fratelli tutti“. Premalo se govori i razmišlja o tome tko je moj bližnji.

Za mnoge je uznemirujuća i kritika pape Franje antropocentrične i tehnokratske paradigme, koja uništava prirodu, zagađuje okoliš, napada biološku raznolikost i isključuje siromašne i autohtone stanovnike iz dostojanstvenog ljudskog života. Smeta multinacionalnim korporacijama kad kritizira drvnu, naftnu, hidro i rudarsku tvrtku koja uništava okoliš, šteti autohtonom stanovništvu tih zemalja i prijeti budućnosti našeg zajedničkog doma. Iritantna je i njegova kritika političkih vođa nesposobnih za hrabre odluke. Skupina visokih velikodostojnika, kardinala, prigovara mu da izmišlja opasnost od klimatskih promjena. Tu se pojavljuje kao kritičar i Donald Trump. No, odnose li se ti napadi i na papu Benedikta XVI. koji je rekao: „Možemo li ostati ravnodušni pred problema povezanih s takvim stvarnostima (realities!) kao što su klimatske promjene, širenje pustinja, propadanja i gubitka produktivnosti u ogromnom poljoprivrednih površina, zagađenje rijeka i vodonosnika, gubitak biološke raznolikosti, povećanje prirodnih katastrofa i krčenja šuma u ekvatorskim i tropskim regijama?“ Ovaj mali primjer potvrđuje, među ostalim dokazima, da ovaj Papa nije ništa rekao ili načinio, a što nisu i njegovi prethodnici. Primjerice, u avionu tijekom leta iz Madagaskara prema Rimu, Papa je rekao: „Društvene stvari o kojima govorim su iste stvari o kojima je govorio Ivan Pavao II. Iste su. Kopiram ga.”

Reforma crkve

Nesumnjivo postoji konvergencija između teološke i socijalne kritike Franje, s reakcionarnim crkvenim skupinama koje se svrstavaju u moćne ekonomske i političke skupine, posebno na Sjeveru, a posebice u SAD.

Oporba papi Franji je u značajnoj mjeri izazvana protivljenjem Drugom vatikanskom saboru i evanđeoskoj reformi crkve, koju je papa Ivan XXIII želio promicati. Napadi na papu Franju u Crkvi danas su borba između onih koji žele Crkvu o kojoj je sanjao Drugi vatikanski sabor i onih koji to ne žele. Šutilo se je za  vrijeme prethodnih papa, a sada su se kritičari odjednom ohrabrili. Papa Franjo pripada liniji svih proroka, koji su željeli reformirati crkvu, pridruživši se Franji Asiškom, Ignaciju Loiolskom, Katarini Sijenskoj i Tereziji Isusovoj, Angelu Roncalliju, Domu Hélderu Câmari, Dorothy Stang, Pedru Arrupeu, Ignaciju Ellacuríji i nesretnom brazilskom biskupu Pedro Casaldáligi. Papini kritičari znaju da se papa Franjo neće promijeniti. Napadi na Papu sr zakođer pokušaji i način da se utječe na izbor sljedećeg pape. Papa Franjo još mora izvršiti mnogo zadataka za evanđeosku reformu crkve.

Pape dolaze i odlaze, ali Gospodin Isus je uvijek prisutan i oživljava Crkvu do kraja vremena. To je isti Isus koji je viđen kao prijatelj grješnika i prostitutki, opsjednutih, ludih, pobunjenih i bogohulnih. Duh Gospodnji, koji je sišao na ranu Crkvu na Pedesetnicu nikada je ne napušta i neće dopustiti da grijeh dugoročno pobjeđuje svetost.

U međuvremenu, kao što to Franjo uvijek traži, od svog prvog pojavljivanja na balkonu Svetog Petra kao rimskog biskupa do danas, pomolimo se Gospodinu za njega. Pomolimo se da ne izgubi nadu i da ojača vjeru svoje braće i sestara.

Naše vrijeme zahtjeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi koji odlaze u crkvu i koji izbjegavaju teške grijehe, ali koji rijetko čine nešto konstruktivno ili neko konkretno dobro. Nije dopustivo njegovanje duhovnosti bijega i odbijati preuzeti odgovornost za neizbježnu upletenost svih ljudi u probleme i odgovornosti današnjeg doba. Dobro je podsjetiti se na riječi svetog Ignacija Antiohijskog: „Navještaj spasonosne Božje ljubavi dolazi prije moralnih i vjerskih imperativa.“ Danas se ponekad čini da prevladava suprotan pristup koji sužava sadržaj katoličke vjere. Premalo se naglašava da vjera uz osobnu ima i društvenu dimenziju. Ako kršćansku vjeru svedemo samo na moralni sustav, lišavamo joj snagu – moć koja je zauvijek promijenila život ljudi poput svetog Ignacija, koji je prethodno navedene riječi napisao Rimljanima na putu do vlastitog mučeništva.