POD POVEĆALOM – ŠTO SE DOGAĐA OKO VATIKANA?: PROTU FRANJINI NADGLEDNICI!

1. Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Protiv pape Franje vodi se gerilski rat, kojim se želi dovesti u pitanje čak i njegovo pravo glede obavljanja papinske ovlasti. „Argentinski papa nastavlja nailaziti na mnoge prepreke u Rimskoj kuriji i u redovima katoličke hijerarhije diljem svijeta, prepreke koje proizlaze iz inercije, iz odbijanja napuštanja navika iz prošlosti i iz vezanosti za krute dogmatske strukture“, napisao je Marco Politti u knjizi „Papa Franjo među vukovima“.

U tom smislu pojavila su se u siječnju ove godine određena zbivanja, koja su ga učinila najturbulentnijim mjesecom u proteklih deset godina. Naime, 10. je siječnja, nakon smrti pape emeritusa Benedikta XVI. 31. prosinca 2022., neočekivano uslijedila i smrt australijskog kardinala Georgea Pella jednog od glavnih zagovaratelja konzervativnog katolicizma. Turbulentnost nije bila uzrokovana samo s te dvije smrti, već i onim što su one razotkrile: na vidjelo je došla taktika i način razmišljanja jedne skupine visokih crkvenih velikodostojnika tradicionalista (konzervativaca), koji su se, nadajući se kraju ere pape Franje, odlučili usmjeriti već sada sljedeću konklavu prema preokretu u odnosu na put Crkve, koji predlaže sadašnji papa. No, pretjeranim i preranim igranjem na tu kartu, a uvjereni da je odlazak Pape neizbježan, razotkriveni su kao vrlo nelojalni članovi Crkve i ponašanja nespojivog s katoličkom vjerom.

Prvi se je u prljavu rabotu protiv pape Franje uključio nadbiskup Georg Gänswein dugogodišnji nadglednik i privatni tajnik pape Benedikta XVI., koji je, u trenutku kad je papa emeritus napustio ovu zemlju, imao već spreman materijal za objavu jedne memoarske knjige. Dok su tisuće vjernika još prolazile u Bazilici svetog Petra pored tijela pokojnika, talijanski je izdavač „Mondadori“ već slao novinarima e-poruke s najavom skorog izlaska iz tiska Gänsweinove knjige „Nient’altro che la verità: La mia vita al fianco di Benedetto XVI“ („Ništa osim istine: Moj život uz papu Benedikta XVI.”), u kojoj če, među ostalim, na zadnjim stranicama biti opisane i pojedinosti o posljednjim trenucima pape emeritusa.

Gänsweinovi opsežni memoari, sastavljeni uz pomoć novinara Saveria Gaete, otkrili su mnoge povjerljive podatke, koje papa emeritus sigurno ne bi objavo. Ponudio je niz pričica proturujući informaciju da je papa emeritus zapravo imao dosta zadrški prema nekim učenjima i potezima pape Franje. Primjerice: odluka pape Franje da ograniči dopuštenje za slavljenje stare latinske mise, tvrdi Gänswein, „slomila je srce” bivšem papi. Gänswein, je u trenutku pojave knjige, bio, barem formalno, još uvijek prefekt Papinskog doma, te zaposlenik u Kuriji. Svojim je ponašanjem pokazao zapanjujuću dvostruku nelojalnost: i prema Papi i prema papi emeritusu. Bečki kardinal Christoph Schönborn, student, a kasnije dugogodišnji prijatelj pape emeritusa nazvao je to „nedoličnom indiskrecijom“. Venecualski kardinal Baltazar Porras bio je još detaljniji: „Najavljivati izdavanje ove knjige usred planiranja pogreba označava nedostatak, prvo, uljudnosti; drugo, neispunjavanje tajničke funkcije, koja je, kao što joj i samo ime kaže, obvezna biti diskretna i čuvati povjerljivost; treće, u drugom kontekstu, razlike koje su istaknute između dvojice Papa mogu se protumačiti na odgovarajući način, razumno je da postoje razlike, koje ne moraju nužno značiti sukob; četvrto, postoji apsolutni nedostatak najosnovnijeg razlučivanja, budući da je on službenik Crkve, a ne službenik neke određene osobe.“

Nakon što je stigla vijest da je kardinal George Pell iznenada preminuo od zatajenja srca nakon operacije kuka ispalo je da još uvijek djeluje, ali s one strane groba, jer je časopis Spectator žurno posmrtno objavio njegov članak „Katolička crkva mora se osloboditi ove »otrovne noćne more«“ u kojem na vrlo neprimjeren i tendenciozan način osuđuje sadašnju svjetsku sinodu kao „neomarksističku“. Konzervativni krugovi ocijenili su taj članak kao hrabar Pellov čin, iako je znao, eto, da će se suočiti s „bijesom pape Franje“. Ipak, brzo se pokazalo da baš i nije tako: kardinal Pell bio sve samo ne hrabar. Njegova smrt oslobodila je blogera Sandra Magistra da otkrije da je „hrabri“ kardinal autor anonimnog (sic!) memoranduma iz ožujka 2022., a koji je potpisivao pod pseudonimom “Demos”. Memorandum, koji je Pell slao na sve moguće adrese. započinje tvrdnjom: „Komentatori svih škola, iako iz različitih razloga … slažu se da je ovaj pontifikat nevolja u mnogim ili većini pogleda; katastrofa.“ Taj razbacani pamflet, prepun konzervativnog govora, od kojih su mnogi bizarni, prije nego što se iznosi argument u devet točaka za obnova statusa quo ante (stanje kao prije) slao je kardinalima i na sve moguće adrese. Kardinal Porras je dobro ocijenio Pellov pamflet: „Memorandum kardinala Pella pokazatelj je da oni vjeruju da su nositelji istine, iznad dobra i zla, ne prihvaćajući bilo kakve argumente protiv onoga što misle. To je loš primjer i u ovom slučaju pisanje pod pseudonimom nema nikakvu drugu svrhu osim da osobu o kojoj se govori učini lošom.“

U vrijeme Pellova sprovoda dogodio se je i treći knjiški frontalni napad na papu Franju. Vatikanska izvjestiteljica France Giansoldati objavila svoj razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom. Knjiga nije mnogo novog dodala u odnosu na ono što je kardinal Müller već ranije govorio na raznim konzervativnim kanalima i krugovima, nakon što je papa Franjo odbio obnoviti njegov mandat kao prefekta Kongregacije za nauk vjere, govorio. U knjizi „In Buona Fede: La religione nel XXI secolo“ („U dobroj vjeri: Religija dvadeset i prvog stoljeća”) je neprijeporno vidljiv Müllerov prijezir usmjeren prema papi Franji. Svrha knjige je jasna, jer i Müller snažno pokušava, poput Pellovog tajnog memoranduma, stvoriti alternativno papinstvo koji bi preokrenulo proteklo desetljeće u svim njegovim bitnim stvarima.

U tekstovima spomenutih trojice visokih crkvenih dostojanstvenika uočljive su tri identične pojedinosti. Prva je njihova ogorčena arogancija, koja se prije svega očituje u njihovom preziru prema papi Franji. Druga je način na koji koriste kontroverzu oko upotrebe tridentske liturgije kako bi zabili klin između ostavština pape Benedikta XVI. i sadašnjeg pape. Treća, i najizrazitija, je žestina njihova protivljenja sinodi i njihova odlučnost da odbace viziju Crkve kakva se rađa na temelju sinodalnosti. No, sinoidalnost koju zagovara papa Franjo nije kapitulacija Crkve pred svijetom. Još uvijek kod nekih katolika prisutna slika Crkve kao societas perfecta, dvoslojne organizacije sastavljene od voditelja (ecclesia docens) i vođenih (ecclesia discens). Osnovna je pretpostavka da je Crkva istinska ljudska zajednica, koja se međusobno poznaje i jedni prema drugima se odnose kao braća i sestre po krštenju. Samo stvarne zajednice mogu vjerodostojno predočiti narav Crkve. Riječ je o dijalogu između katolika, koji predstavljaju različite perspektive i modele, s fokusom na ponovno razmatranje predmeta u novom povijesnom kontekstu i djelovanje prema pastoralno učinkovitijim načinima rješavanja nekih od ozbiljnih izazova s kojima se suočavaju katolička moralna teologija i pastoralna služba.

Sva trojica se kao čuvari ili arhivari istine i tradicije, a posebno ostavštine pape Benedikta XVI., dok papu Franju prikazuju kao nedostojnog uljeza. Tu uopće nema vjere da Sveti Duh djeluje na izbor pape, a još manje vjere da bi Sveti Duh mogao činiti nešto novo kroz pristup pape Franje. Dobiva se dojam da su optužbe papinskih kritičara ukorijenjene u strahu da su Kristova obećanja Crkvi neistinita. A Pellova kritički obojena tvrdnja u njegovom memorandumu, da je „kolegij kardinala oslabljen ekscentričnim (sic!) imenovanjima”, ukazuje da se boji, i ne pouzdaje, hoće li sljedeća konklava dovesti do ishoda kako on to zamišlja i želi.

I u memorandumu i u članku objavljenom u „Spectatoru, Pell ponovno iznosi svoju fiksnu ideju da je papin jedinstveni zadatak „očuvanje apostolske tradicije” suočene s prijetnjom modernosti. Memorandum optužuje papu Franju da tako ne postupa, jer, primjerice, šuti o raspravi njemačke sinode o homoseksualnosti, svećenicama i pričesti za rastavljene, te jer nije „ispravio” kardinala Jeana -Claude Hollericha zbog njegovih, navodnih, „eksplicitnih heretičkih” stajalištai. Za Pella, svrha pape i biskupa je djelovanje poput granične policije, čuvajući Crkvu od kontaminacije putem oštre osude i ispravljanja. Svaki drugi način djelovanja tumači se kao zapostavljanje te dužnosti. Otuda i najzanimljivija tvrdnja u memorandumu, da se pod ovim papom „Krist pomiče iz središta”. Na sličan način Müller optužuje papu Franju za dvosmislenost, nedostatak jasnoće i teološku prosječnost. „U ovom trenutku vidim Crkvu na provaliji i na umu mi je opsada Carigrada”.

Sa svoje strane Müller opet tvrdi, bez ikakvih dokaza, da je papom Franjom manipulirala “skupina savjetnika”. Zatim iznosi razotkrivajuću insinuaciju: Papin pravi plan je “modernizacija” Crkve, koja je liberalne ili protestantske prirode, koja ignorira tradiciju; i da “tradicionaliste” vidi kao prepreku toj reformi, te ih stoga treba potisnuti. Tvrdnja nije samo apsurdna, zapaljiva i pogrješna u svakom pogledu, a također pokazuje da su za Pella, Müllera i Gänsweina tradicionalisti korisno topovsko meso u njihovoj kampanji. Pozivanje na pritužbe tradicionalista dio je šireg pokušaja da se papu Benedikta XVI. suprotstavi papi Franji.

Ipak najviše od svega otkrivaju reakcije Müllera i Pella glede trenutne sinode o sinodalnosti (tema koju Gänswein ignorira). Govore s užasnutim gnušanjem o trogodišnjem procesu, koji je započeo u listopadu 2021. svjetskim okupljanjem običnih vjernika. Pellov članak u „Spectatoru“ je očit pokušaj istaknutog konzervativca da „potopi“ svjetsku Sinodu. Na samom početku postavljajući pitanje u svezi s Dokumentom za kontinentalnu etapu Sinode 2021.-2024. o sinodalnosti ujedno iznosi i tvrdnje „Što netko može učiniti s ovim potpurijem, ovim izljevom dobre volje New Agea? To nije sažetak katoličke vjere ili učenja Novoga zavjeta. On je nepotpun, neprijateljski raspoložen na značajne načine prema apostolskoj tradiciji i nigdje ne priznaje Novi zavjet kao Božju riječ, normativ za sva učenja o vjeri i moralu. Ostalo je sličnog tona.“ Svrha tog dokumenta je samo sintetiziranje onog što je proizašlo iz globalnih rasprava o tome što ljudi doživljavaju kao omogućavanje ili blokiranje zajedništva, sudjelovanja i poslanja unutar Crkve. Pell opisuje kao „neomarksistički žargon” pozivanje na izričaje poput isključenje, otuđenje, identitet, marginalizacija i osobe bez prava glasa. No, te su se riječi pojavljivale u gotovo svim nacionalnim sintetiziranim izvješćima. Nisu, dakle, izvučene iz socioloških udžbenika; već su ih rabili obični vjernici katolici da bi opisali ono što vide i osjećaju. Neutemeljena je i njegova tvrdnja da „ogromni broj katolika, koji posvuda redovno prisustvuju misama, ne podržavaju sadašnje nalaze Sinode.” Teško je doći do brojki, ali tamo gdje su objavljene, broj udjelnika je vrlo impresivan: u SAD je sudjelovalo 700, u Španjolskoj 200; a u Francuskoj 150 tisuća vjernika. Brojke su impresivne, čak ako i predstavljaju manje od 10 posto ukupnog stanovništva koje ide redovito na misu. Nema dokaza, koji bi upućivali na to, da ono što su sudionici na sesijama izrazili nije reprezentativno stajalište i drugih vjernika, a mnogo toga ukazuje na to da je to i za njih prihvatljivo.

Müller, pak, obevrijeđuje sinodu, koju Papa, eto, prikazuje kao „demokratizaciju, a de facto je protestantizacija“. Tvrdeći da je Biskupska sinoda „sama po sebi izraz biskupske kolegijalnosti“, Müller ne uzima u obzir autoritativni dokument Međunarodne teološke komisije iz 2018. („Sinodalnost u životu i poslanju Crkve“), koji na više mjesta pojašnjava razliku između kolegijalnosti i sinodalnost. Primjerice:  „U katoličkoj i apostolskoj viziji sinodalnosti postoji recipročan odnos između communio fidelium, communio episcoporum i communio ecclesiarum. Pojam sinodalnosti je širi od poimanja kolegijalnosti jer uključuje sudjelovanje svih u Crkvi i svih Crkava.“ Prešućuje i dokument Episcopalis communion iz te godine, koji naglašava duboko zajedništvo koje postoji u Kristovoj Crkvi i između pastira i vjernika, te oslanjajući se na drevne tradicije Crkve, kaže „Biskupska sinoda mora sve više postajati povlaštenim instrumentom slušanja Božjeg naroda”.

Dakle sinodalnost nije nešto što je rezervirano samo za biskupe, a što je smisao izveden na temelju iskustva rane Crkve, a to Müller i Pell ne žele spomenuti. Nadalje, biskupi ostaju donositelji odluka i konačni razlučivači, s papom i pod papom, a to je ključna točka koja razlikuje katoličku sinodalnost od deliberativnih parlamentarnih procesa u protestantskim crkvama. „Biskupi nisu tu samo da bi potvrdili pravilan postupak i ponudili ‘nihil opstat’ onome što su uočili,” izjavljuje Pell, koji izgleda nije primijetio da dokument Episcopalis communio jasno govori upravo o tome: „Savjetovanje s vjernicima mora biti popraćeno razlučivanjem od strane biskupa izabranih za tu zadaću, ujedinjenih u potrazi za konsenzusom koji ne proizlazi iz svjetovne logike, nego iz zajedničke poslušnosti Kristovu Duhu.”

Pell je užasnut i pozivom iz Dokumenta za kontinentalnu etapu sinode 2021.-2024. o sinodalnosti, koji poziva: „Proširite prostor svog šatora”. On to tumači kao relativiziranje, odnosno kao ponudu za „prilagodbu…svakome tko bi mogao biti dovoljno zainteresiran da sluša“, a pod “prilagodbom” misli da je u pitanju razvodnjavanje Kristove poruke radi privlačenja zeitgeista, dakle duha ili ugođaja pojedinog povijesnog razdoblja. Ipak, dokument jasno kaže da riječi „pomažu da se usredotočimo na ono na što nas Gospodin poziva kroz iskustvo življene sinodalnosti“, a to je zatim objašnjeno u odgovarajućim paragrafima kao poziv na samoispražnjenje i obraćenje da bi se bolje moglo produbiti zajedništvo. Samo ekstremno sumnjičav hermeneutik sposoban je iščitavati te paragrafe na način na koji Pell to čini. S podsmjehom se osvrće na izričaj „nitko nije isključen”, koji se u sinodalnom dokumentu pojavljuje samo na dva mjesta. Na jednom se mjestu kaže da je „poruka našeg sinodalnog puta jednostavna: učimo se hodati zajedno… Svi su pozvani sudjelovati u tom putu, nitko nije isključen. Na to se osjećamo pozvanim kako bismo mogli vjerodostojno naviještati Isusovo evanđelje svim ljudima.” Očito je da se „sporni“ izričaj ne koristi kao opravdanje za prilagođavanje ili razvodnjavanje učenja ili doktrine.

Tužno je vidjeti ogromno nepoštivanje Svetog Oca. U podučavanju pape Franje ne može se pronaći niti jedan heretički pogled. „Papa je“, ističe I. vatikanski sabor, „vrhovni učitelj i vrhovni zakonodavac Crkve. … Presuda (odluka) Apostolske Stolice najviši je autoritet i ne podliježe bilo čijoj reviziji, niti itko o njoj smije zakonito suditi. Oni koji govore drugačije skrenuli su s istinskog puta istine,“ Na sastanku s brazilijanskim biskupima 2013. Je rekao: „Trebamo Crkvu koja je sposobna hodati uz ljude, činiti više od pukog slušanja; Crkvu koja ih prati na putu; Crkvu sposobnu shvatiti ‘noć’ sadržanu u bijegu tolike naše braće i sestara iz Jeruzalema; Crkvu koja shvaća da razlozi zašto ljudi odlaze sadrže i razloge zašto se na kraju mogu vratiti. Ali moramo znati kako hrabro protumačiti širu sliku. Isus je zagrijao srca učenika iz Emausa.“