Aktualno

DESET GODINA PONTIFIKATA PAPE FRANJE: „CRKVA NEMA RIKVERC!” (13. ožujka 2013. – 13. ožujka 2023.)

Crkva nema rikverc!”

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Zamisao pape Franje bila je naznačena već na samom početku pontifikata, ali se sada, gledajući 10 godina unazad, vidi jasnije: želio je preobražaj unutarnjeg života i kulture Katoličke crkve. Cilj mu je bio oslobađanje katoličanstva od vezanosti za moć i samodostatnost, od plemenske superiornosti, i okretanje prema van, ad gentes, tako da Crkva ne živi samo za sebe, već da služi čovječanstvu. Pontifikat pape Franje je jasan pokušaj provedbe reforme Crkve utemeljene na Evanđelju i ukorijenjen je u dubokom povjerenju i snažnoj vjeri u djelovanje Duha Svetoga glede posadašnjenja i obnove Crkve podrazumijevajući i njezine strukture. Papa Jorge Mario Bergoglio je, doktrinalno gledajući konzervativac, ali crkveni reformator. On, poput svetog Franje, traži obnovu Crkve prije svega kroz autentično življenje poruke Evanđelja. U pitanju je poslanje, a ne održavanje institucionalnog prestiža Crkve ili njezinog financijskog položaja. Njegova je vizija papinstva, kako je rekao u siječnju 2023. U intervjuu za Associated Press, „ukloniti svaki izgled dvora i dati mu ono što je stvarno pastoralna služba“.

Crkva se ponaša poput Isusa. Ne iznosi teorijske lekcije o ljubavi, o ljubavi. Svijetom ne širi filozofiju, put mudrosti. … Naravno, kršćanstvo je i sve to, ali kao učinak, refleksno. Majka Crkva, poput Isusa, poučava primjerom, a riječi služe da osvijetle smisao njezinih postupaka. Majka Crkva nas uči gladnima i žednima dati jesti i piti, gole odjenuti. . . biti u blizini onih koji su bolesni … biti blizak onima koji su u zatvoru … biti blizu onih koji su zapostavljeni i umiru sami“, rekao je na Općoj audijenciji 10. rujna 2014. Svojevrsni sažetak prvih 10 godina pontifikata Franje može se pronaći i u brojkama: 40 putovanja u inozemstvo i posjet 60 država, imenovanje 95 kardinala mlađih od 80 godina s pravom glasa u konklavama, te kanonizacija 911 novih svetaca, uključujući kanonizaciju svojih prethodnika svetih Ivana Pavla II., Ivana XXIII. i Pavla VI.

Papa Franjo je često sažimao svoja stajališta govoreći o „kulturi solidarnosti”, „kulturi dijaloga”, „kulturi praćenja”, „kulturi susreta” i, iznad svega, „kulturi uključenosti”. Nasuprot tome, često je osuđivao „kulturu ravnodušnosti”, „kulturu odbacivanja” i „kulturu isključivanja”. Autentično i ortodoksno kršćanstvo nije za Papu samo sustav čisto duhovnih doktrina, koje na bilo koji način umanjuju fizičku dimenziju ljudskog života. Smatrao je da su Isusovi sljedbenici pozvani težiti i boriti se glede socijalne pravde zato što su ljudi tijela i duše. Papa Ivan XXIII. jednom je rekao: „Nepovjerljive duše vide samo tamu koja opterećuje lice zemlje. Radije bismo umjesto toga ponovno potvrdili svo naše povjerenje u našeg Spasitelja koji nije napustio svijet koji je otkupio.” Papa Franjo pokazuje da se upravo tako osjeća. Ono što on propovijeda izrazito je nespojivo s porukama reklama, koje bombardiraju suvremene muškarce i žene, osobito u bogatim nacijama; sa smjerom ekonomske globalizacije; i s kulturom trenutnog zadovoljstva – i trenutne dobiti.

Pristup pape Franje je duboko ukorijenjen u duhu Drugog vatikanskog sabora i to mu je donijelo mnogo, uglavnom nedobronamjernih i neutemeljenih, napada i kritika. Za njega je Koncil, kako je rekao 28. veljače ove godine u intervju u belgijskim novinama Tertio, „bio posjet Boga njegovoj Crkvi. Bila je to jedna od onih stvari koje je Bog proizveo u povijesti kroz svete ljude.” A sveti je čovjek bio papa Ivan XXIII. koji je sazvao Koncil. Bio je, nagalašava papa Franjo, „čovjek otvoren Gospodinovim nadahnućima, a preko takvih osoba Bog govori svom narodu.” Općenito uzevši Koncil „nije samo doveo do obnove Crkve“, odnosno „nije to bio samo problem obnove nego je bilo i pitanje kako učiniti Crkvu još življom. Nije bio obnavljanje, nego pomlađivanje Crkve.” Ništa u prvih 10 godina ne sugerira da papa Franjo radikalno pokušava promijeniti bilo koje doktrinarno učenje Crkve. 10 godina papinstva pape Franje može se promatrati ne samo kao vraćanje na određena ključna učenja Drugog vatikanskog sabora, već i kao ugrađivanje učenja u crkvenu praksu.

Pravilan pristup evangelizaciji u 21. stoljeću u središtu je papinstva Franje, a trenutna sinoda o sinodalnosti dala je katolicima laicima slobodu da izraze svoje mišljenje o evangelizacijskoj misiji Crkve. Neki katolici danas vide Crkvu u posjedu istine, koju hrabro naviješta svijetu kroz svoj nauk (doktrinu). Papa Franjo ima drugačije shvaćanje (nove) evangelizacije, koja počinje susretom milosrđa i ljubavi u osobi Isusa Krista. Ako se to ne priopći prije svega, ostalo nema smisla. To ga je navelo, primjerice, da daje prioritet pastoralnom praćenju pojedinaca, koji žive u moralno složenim situacijama.

Papa, dakle, vjeruje da  doktrine ne bi trebalo tretirati kao same sebi svrha, već da služe kad uvode u životvorni odnos s Kristom. Evanđelje se ne mora „uvijek prenositi određenim unaprijed utvrđenim obrascima koje se zna naizust, ili točno određenim riječima koje izražavaju jedan potpuno nepromjenjiv sadržaj“ („Evangelli gaudium“). Sveti je Otac iznio viziju Crkve, koja dopire do svijeta, s posebnom pozornošću prema onima na periferiji društva. Imao je jasno razumijevanje da Bog poziva na obnovu Crkve primjerenu današnjici i to gledajući prema van, a ne prema unutra.

Deset godina pape Franje na stolici svetog Petra obilježeno je uvelike ustrajnim kritikama i žilavim otporom snažnog konzervativnog krila Katoličke crkve, posebno u anglofonskom svijetu, gdje su, nekad gorljivi branitelji papinstva, najednom počeli napadati sadašnjeg papu na način, koji se nekoć smatrao nezamislivim i nedopustivim. Takva razina protivljenja nije viđena stoljećima. Ljudi u protupapinskom taboru pokazuju sklonosti prema vrlo uskom shvaćanju primjene kanonskog prava, ropskoj odanosti liturgijskom rubricizmu i zastarjelom eurocentričnom pogledu na svijet, koji je ukorijenjen u klasičnim grčko-rimskim filozofskim sustavima. Mnogo je primjera. Tu su, među ostalim, primjerice, tzv. Dubia četvorice kardinala, iskonstruirana afera “Pachamama“, tzv. dosje Viganò, te gotovo svakodnevne kritike njegova pontifikata na popularnoj televizijskoj postaji EWTN (Vječna riječ). Istupi i ponašanje nekih kardinala puni „samopravednog“ gnjeva, podsjećaju na sindrom “starijeg sina” iz Isusove prispodobe o rasipnom sinu. Trudili su se da Crkva bude moralizirajuća crkva, utočište od modernosti, da bude tvrđava u kojoj se izdaju osude i uredbe i koja se suprotstavlja takozvanoj progresivnoj agendi. Papini kritičari skazivali su svoje protivljenje teološkim stajalištima pape Franje tvrdeći često da je pastoralni pristup pape Franje posijao “zbrku” i nejasnoću glede crkvene doktrine o mnogim pitanjima, a posebice o homoseksualnosti, pobačaju i nerazrješivosti braka. A pravi razlog pozivanja na „nejasnoće“ bilo je zapravo neslaganje s papinim stajališta. „Nejasnoće“ (konfuzija!) je zapravo eufenizam za sve što Papa kaže, a što se konzervativcima ne sviđa. Nikave nedorečenosti nije bilo u papinim razmišljanjima. Neprihvatljiva im je bila papina vizija globalne Katoličke crkve kao „poljske bolnice” u kojoj se Euharistija shvaća kao lijek za bolesne a ne kao nagrada za savršene. Crkva je to „dobrog Samarijanca“, Crkva koja bez gubljenja svog identiteta, može doprijeti do svijeta koji pati ne tražeći priznanje ni uspjeh.

Papa Franjo nije Crkvu zamislio kao produžetak katoličke Europe (i SAD!) i to je korijen mnogih napetosti i ružnih kritika protiv njega. Konzervativni katolički otpor prema papi Franji posebno je ojačao 2015. godine, nakon objave enciklike “Laudato Si‘, („O brizi za naš zajednički dom“) u kojoj razmatra pitanja zaštite okoliša i ukazuje na opravdanu zabrinitost da su otpuštanja fosilnih goriva značajno odgovorna za klimatske promjene. Konzervativno orijentiranim katolicima također se nije svidjela ni pobudnica „Evangelii Gaudium“ (“Radost evanđelja“) iz 2013. u kojoj je Papa iznio svoju viziju pastoralne pratnje i naglasio pitanja socijalne pravde, poput ekonomske nejednakosti diljem svijeta, a koju je pripisao nesputanom kapitalizmu – neoliberalizmu.

Konzervativno neprijateljstvo prema papi Franji uhvatilo je korijena i zbog sazivanja triju sinoda: o obitelji (2014. i 2015.), o mladima (2018.) i o Amazoniji (2019.), a koje su imale ključnu ulogu u otvaranju novih načina skrbi za ljude i mjesta, koja se suočavaju s posebnim izazovima. Princip sinodalnosti je iznomno važan, smatrao je Papa, jer počinje slušanjem cijelog Božjeg naroda. Stoga je i otvorio vrata potrebi za pomakom prema kolegijalnijoj i sinodalnoj Crkvi. Kolegijalnost je dio nedovršenog posla Drugog vatikanskog sabora i jedan od najvažnijih njegovih plodova. Crkva koja poučava mora prije svega biti i Crkva koja sluša. Ono o čemu se raspravlja na sinodskim skupovima nisu tradicionalne istine kršćanskog nauka. Sinoda se bavi uglavnom kako se poučavanje može živjeti i primijeniti u promjenjivim i konkretnim kontekstima našeg vremena. Tako je, primjerice, Biskupska sinoda o obitelji, među ostalim, sadržavala iskrene rasprave o osjetljivim pitanjima, kao što je služenje obiteljima s LGBTQ djecom ili odnos prema katolicima, koji su se razveli i ponovno vjenčali bez prethodnog poništenja. U novije vrijeme, konzervativni katolički krugovi usmjerili su se na Biskupsku sinodu o sinodalnosti (2021.- 2023.), jer ona, navodno, predstavlja “neprijateljsko preuzimanje” Katoličke crkve. U intervjuu belgijskim novinama papa Franjo podsjeća da je, kad je Koncil završio 1965., papa Pavao VI. „želio pokazati da je crkva na Zapadu gotovo izgubila sinodalnu dimenziju, dok je istočne katoličke crkve zadržavaju. I tako je najavio osnivanje biskupske sinode s namjerom promicanja sabornosti u Crkvi.” Ponovio je ono što je rekao o sinodalnosti u više prigoda: „Sinoda nije parlament. Glavni aktor sinode je Duh Sveti. Ako nema Duha Svetoga, ne može se održati sinoda.”

Posebno se je neprijateljstvo prema Papi rasplamsalo nakon objave enciklike „Amoris Laetitia“: četiri „zabrinuta“ konzervativna kardinala objavila su javno dokument, tzv, Dubio, s pet pitanja zbog potrebe „razjašnjenja“ nekih stajališta, a na koje je papa Franjo trebao, zapravo, dati lakonske odgovore samo s da ili ne. Papa, opravdano, nije reagirao, jer su kardinali svojim postupkom ignorirali dokument „Donum veritatis“, koji je propisivao kako se od pape može tražiti obrazloženje. No Dubia nije bila dijalog, već zapravo prikriveni napad na Biskupsku sinodu o obitelji. Papa Franjo je u enciklici „Amoris Laetitia“ pokušao pronaći način da se pastoralno prati rastavljene i ponovno vjenčane i nije potkopavao doktrinu nerazrješivosti braka, Ali je čak i taj napor pobudio strah kod konzervativaca, te navukao bijes razotkrivajući konzervativnu ideologiju, koja se maskirala kao autentični katolicizam. I ta je ideologija samo jačala s vremenom.

U godinama nakon „Amoris Laetitia“, konzervativni katolički otpor stalno se protivio inicijativama pape Franje, kritizirajući sve, od vatikanske diplomacije s Kinom do papinih nastupa prema muslimanskom svijetu. Franjini kardinali – kritičari, kao što su Burke; Pell; Müller, pa donekle i Sarah postali su nešto poput oporbenih vođa za konzervativne istomišljenike i duboko zabrinuti ponudili se kao zamjenski vođe papi Franji.

Zanimljivo je uočiti da su tijekom proteklih 10 godina papini odnosi bili napeti i s dijelom američkih biskupa. Taj je odnos poprimio ružan dojam nakon šokantnog pisma biskupa Vigana, bivšeg veleposlanika Svete stolice u SAD-u. U tom je pismu, koje je objavljeno u suradnji s Nacionalnim katoličkim registrom u vlasništvu EWTN-a i krajnje desničarskom novinom Lifesite News, i vrlo spremno široko nekritički publicirano, biskup Viganò optužio papu Franju da je prešutio kaznu koju je kardinalu Theodoru McCarricku, umirovljenom nadbiskupu Washingtona, a kasnije laiciziranom, izrekao navodno papa Benedikt XVI. zbog niza optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Ono što je Vigano naveo kao kaznu izrečenu od pape Benedikta XVI. može s samo sagladavati kao zataškavanje Mc Carrckovih zločina. Biskup Viganò je pozvao papu Franju da dade ostavku, a tada je znatan broj američkih biskupa ukazivao na moralni integritet bivšeg veleposlanika, pretpostavljjući ga na neki način papinom integritetu. Niti jedan od tih biskupa – uključujući nadbiskupa Oklahoma Cityja Paula Coakleyja, trenutnog tajnika Konferencije katoličkih biskupa SAD-a – nije se javno odrekao svoje podrške Viganu, iako je bilo vrlo očito da nema dokaza, koji bi poduprli njegove tvrdnje. Više se je čini se, ponekad, vjerovalo Viganu nego Papi.

Kršćanstvo nije ideja, nego susret. To je stajalište pape Franje. Svetost nije ono što se vjeruje ili zna, već tko je kakav. Vjera nije samo skup vjerovanja nego primarni susret – u molitvi, u životu – s Isusom Kristom. Vidljivi znak tog susreta je način življenja obilježen načinom razmišljanja i djelima milosrđa. Papa Franjo je papa pragmatične poniznosti, papa siromašnih, papa pastoralne nježnosti, papa zaštite okoliša, papa pandemijske molitve i utjehe, papa običnog (i izravnog) govora, papa zagovornik marginaliziranih, papa naroda, papa molitvene radosti i papa neprestane nade. Pontifikat pape Franje otkrio je tvrdoću srca mnogih katolika, nažalost i kod onih na najvišim crkvenim razinama. Nije papa Franjo uzrok pojavi tvrdih srca, već je njegovo papinstvo samo razotkrilo nešto što je već dugo tinjalo i bilo pritajeno i što je očito dugo ključalo još za vrijeme prethodnih papa, a sada je ipak izbilo poput erupcije. Mnoge kritike i mnogi napadi na papu Franju neposredno se zapravo odnose i na njegove prethodnike. Ta se činjenica prešućuje ili ispušta, svjesno ili nesvjesno, iz raščlambi vezanih uz papu Franju.

Za neke je pontifikat Franje osobni križarski rat jednog nadahnjujućeg pojedinca i oni vjeruju da će ubrzo biti zaboravljen kad ode. Tome se nadaju njegovi protivnici. Međutim, ovo je papinstvo mnogo više od samo jedne osobe: to je “događaj” koji pomaže da se Crkva odlučno preoblikuje u trećem tisućljeću. Vraćanje dinamične strane katoličkoj tradiciji i prevladavanje modela katoličke vizije iz 19. stoljeća najveća je zasluga desetljeća ovog pontifikata. Hoće li konzervativna oporba nadživjeti papu Franju, koji je u prosincu prošle godine napunio 86 godina, ostaje da se vidi. Mnogi vjeruju da su postavljeni presedani i da su uspostavljene čvrste strukture, koje bi mogle predstavljati izazov za svakoga tko se pojavi u bijeloj sutani nakon sljedeće konklave.

Netko je jednom rekao: Crkva nema rikverc!”