NAŠ IZBOR

DR. SC. MARIO ŠILJEG – VJERA I EKOLOGIJA

Državni tajnik u Minstarstvu zaštite okoliša i energetike, dr. sc. Mario Šiljeg je mladi stručnjak koji je mnoge svoje intelektualne i znanstvene  snage stavio u službu društva ili ljepše rečeno, za ljudsku zajednicu. Član je Predsjedništva i naše udruge Hrvatskog katoličkog zbora „MI“. Njegova stručna saznanja, osobito o resursima ispravnosti pitke vode više su nego li zanimljiva – značajna su za našu budućnost. Možda nam takav novi val stručnjaka jednom u budućnosti providi ideju da barem pitka voda u Hrvatskoj bude besplatna, kao neki drugi energenti u nekim dijelovima svijeta. Našemu sugovorniku, a i svim stručnjacima na tom području, pa onda političarima različitih opredjeljenja, stavljamo istu ideju „u uho“. Ako netko želi promjenu – pa vode ima, osobito u Hrvatskoj, ali i u BiH. Ne budite srca kruta i razuma sapeta! Budimo po nečemu posebni!
Državnom tajniku Ministarstva zaštite okoliša i energetike zahvaljujemo na osvježavajućim idejama koje obogaćuju ljudski rod, ponajprije u poštivanju prirode i brizi za osnovne uvjete života na zemlji. A o tome lijepo govori i papa Franjo u enciklici “Laudato si”.

*****

Zaštita okoliša je poželjna tema u svjetskim okvirima. Koliko je hrvatska javnost senzibilizirana za ovu temu?

  • Čini mi se kako je hrvatska javnost zadnjih godina sve više senzibilizirana za pitanja zaštite okoliša. Pojavljuje se sve više ekoloških udruga, javne rasprave su vrlo žive o mnogim pitanjima koja utječu na okoliš i prirodu i to opravdano.

Postoje i aktivizmi koji na žalost skreću u ekstreme te postaju samo tvrdi zagovornici jednog stava bez mogućnosti argumentirane rasprave dionika. Argumentirana rasprava bi trebala biti temelj razvoja društva i izvedivih i održivih „kompromisa“ u odnosu na pitanja zaštite okoliša i prirode. Nije svaka tehnologija i svaki razvojni projekt loš za prirodu i okoliš, a takav stav počesto prevladava kod nekih aktivista.

S druge strane, ova pitanja zahtijevaju visoku stručnost i stručnu etiku što zna nedostajati u procjenama utjecaja na okoliš pojedinih zahvata koje procjenjuju ovlašteni stručnjaci. Kao primjer može se navesti pitanje elektrana na fosilna goriva, pitanje hidroelektrana ili dobivanje energije iz biomase i slično.

Poznati su primjeri gdje su i neke okolišno prihvatljive i korisne tehnologije u Hrvatskoj zaustavljene neargumentirano i isključivo aktivizmom uz senzibiliziranje javnosti. Ima naravno i dobrih primjera, neke od javnih rasprava postanu izvanredan korektiv u provedbi zahvata koji utječu na čovjeka i živi svijet oko njega. Udruge koje njeguju stručnost i koje su spremne na razmjenu argumenata smatram dragocjenima u pripremi i provedbi projekata koji utječu na okoliš.

U jednom razgovoru ste ustvrdili da klimatske promjene mogu biti ozbiljan čimbenik u seobama naroda i današnjim modernim migracijama?

  • Točno, ograničena dostupnost vode i hrane preuzima primat nad nekadašnjim uzrocima velikih migracija, koji su uglavnom bili pitanje različitih sukoba nacionalnih ili vjerskih skupina. Recentne migracije kao uzročnici poznatih izbjegličkih kriza, započinjale su unutarnjim migracijama prvenstveno seoskog, na poljoprivredu naslonjenog stanovništva u gradska područja. Povod leži u činjenici kako je zbog suša ili poplava ponestajalo hrane i vode. U ekstremnim slučajevima takva pomijeranja stanovništva uzrokovala su sukobe oko ograničenih izvora hrane i vode u novim sredinama. Dakle, ishodišnim povodom takvih migracija mogu se prokazati i klimatske promjene koje nepobitno utječu na dostupnost vode i hrane koje onda domino efektom uzrokuju zahuktavanje migracija i u konačnici migrantskih kriza.

Uočljiva je i još jedna pojava, a to je da velike svjetske korporacije teže privatizaciji vode i vodnih resursa što može predstavljati veliku opasnost za ljudska prava i čak izazvati nemire i ratove. Ovi trendovi globalnih „igrača“ vidljivi su na različitim konferencijama pa čak i lobiranjima za zakonska rješenja o privatizaciji voda na različitim kontinentima.

Europski parlament s druge strane svojom Rezolucijom  proglašava pravo na vodu i sanitaciju osnovnim ljudskim pravom. Rezolucija koja se bavi ovom problematikom donijeta je 2015. godine pod nazivom  „Right2Water” s 363 glasova za, 96 protiv, i 261 suzdržan glas.

 

Možete li naše čitatelje upoznati s konkretnim i najkritičnijim situacijama u Hrvatskoj koje su izazvale klimatske promjene?

  • Republika Hrvatska već je duže vrijeme izložena negativnim učincima ekstremnih vremenskih događaja, koji rezultiraju, među ostalim, i značajnim ekonomskim gubicima. Klimatske promjene doprinose većoj učestalosti i intenzitetu takvih vremenskih ekstrema.  Prilagodba postojeće i  izgradnja nove infrastrukture će trebati izdržati vremenske  događaje kao što su prošlogodišnji događaji u Ninu, kada je bujica vode nosila sve pred sobom i  oštetila kameni ninski most.

I šumske resurse pogađaju klimatske promjene, spomenimo Gorski kotar koji je krajem siječnja 2014. godine pogodio jak ledolom, a potom se 2016. godine jako raširio nametnik smrekov potkornjak uništivši veliki dio smrekovih stabala.

Također su, na klimatske promjene ranjive i dvije važne gospodarske grane, poljoprivreda i turizam, a koje ugrožava već sam otklon od klimatskih obilježja u Hrvatskoj, npr. sušno razdoblje u proljetnom razdoblju ili pak obilne kiše, u kontinentalnom području u vrijeme sadnje i sijanja ili kišno razdoblje za vrijeme ljetnih mjeseci na obalnom području.

Da, teško je protiv globalnih klimatskih pojava, ali koliko čovjek neodgovornošću i neznanjem doprinosi tom stanju? Imate li također neke primjere iz naše sredine?

  • Prema izvještaju Europske agencije za okoliš (EEA) Republika Hrvatska spada u skupinu od tri zemlje, zajedno s Republikom Češkom i Mađarskom, s najvećim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod (BNP).

Računa se da su ti gubici, u razdoblju od 1980. do 2013. godine, bili oko 2 milijarde i 250 milijuna eura, odnosno u prosjeku oko 68 milijuna eura godišnje. Ovi su gubici značajno porasli tijekom 2014. i 2015. godine.

Pojedini projekti obuhvaćaju i komponentu prilagodbe klimatskim promjenama, tako npr.  projekt uređenja velikog kružnog toka u Puli doprinosi  smanjenju ranjivosti, a njime će se ubuduće spriječiti plavljenje dijelova grada Pule.

 

Što nas po klimatskom pitanju može dočekati u budućnosti? Imate li neke znanstvene projekcije?

  • U tijeku je izrada Strategije prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj do 2040. s pogledom na 2070. godinu, koja se planira donijeti 2019. godine.

U okviru projekta izrade Strategije nabavljeno je superračunalo za klimatsko modeliranje nazvano VELEBIT i smješteno u Sveučilišni računski centar Sveučilišta u Zagrebu. Modeliranje se provelo u suradnji sa stručnjacima Državnog hidrometeorološkog zavoda. Provedene su simulacije buduće klime do 2100. godine, na horizontalnoj rezoluciji od 50 km i finijoj rezoluciji od 12.5 km te je slijedom rezultata izrađeno izvješće o dobivenim rezultatima.

Rezultati pokazuju kako se mogu očekivati promjene raznih klimatskih parametara: porast srednje godišnje temperature zraka, visoka sezonalnost oborina, smanjenje kišnih razdoblja i povećanje sušnih razdoblja, povećanje toplih ekstremnih uvjeta, povećanje evapotranspiracije, smanjenje vlažnosti tla, povećano sunčano zračenje i porast srednje razine mora.

Identificirane su i mjere prilagodbe klimatskim promjenama koje je potrebno poduzeti u različitim sektorima (hidrologija i upravljanje vodnim i morskim resursima, upravljanje obalnim područjem i prostorno planiranje, turizam, zdravstvo, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, prirodni ekosustavi i bioraznolikost, energetika te upravljanje rizicima).

Što je nama u Hrvatskoj činiti? Kako pomoći da teške posljedice budu barem malo manje?

  • U prvom redu potrebno je mjerama smanjenja emisija stakleničkih plinova utjecati na ublaženje klimatskih promjena. Nadalje, iako prilagodba klimatskim promjenama predstavlja značajan trošak, on u konačnici rezultira ukupno pozitivnim financijskim učincima ili značajnim smanjenjima negativnih učinaka, posebno ako njegova provedba započne dovoljno rano. Prema Strategiji EU prilagodbe klimatskim promjenama 1 uložen € u mjere prilagodbe štedi 6 €, koje bi trebalo izdvojiti za nadoknadu šteta.

Važno je istaknuti kako je među njima dosta onih mjera u koje Hrvatska inače treba ulagati ali što prije kako bi se smanjile štete od već vidljivih klimatskih promjena i ekstrema. Kao npr. zaštita poljoprivrednih kultura od tuče ili razvoj infrastrukture za zaštitu od poplava. Međutim analize su nam ukazale i na neke druge ranjivosti, primjerice kapacitet tla za vezanje vode je u Hrvatskoj jako nizak što je onda veliki problem kada se očekuju velika sušna razdoblja ili pak problem dostupnosti vodnih resursa u sušnim razdobljima o kojima ovise svi sektori (turizam, poljoprivreda, energetika), ili pak snažni ulaz invazivnih vrsta što može uzrokovati probleme u čitavom nizu sektora.

Sve ukazuje na to kako nitko u Hrvatskoj više ne smije ignorirati klimatske promjene, ni javni ni privatni sektor. One su neminovnost i tko se bolje prilagodi i iskoristi mogućnosti koje promjene donose moći će se dalje razvijati. Važna je i uloga lokalne zajednice koja svoj razvoj treba promišljati uzimajući u obzir učinke klimatskih promjena na svom području. Ključno je mjere prilagodbe integrirati što prije primjerice u prostorno plansku dokumentaciju i u razvojne strategije gradova i županija.

Papina enciklika Hvaljen budi – Laudato si, donosi interesantne misli i zaključke. Može li ta enciklika biti svojevrsni „vademecum“ stručnjacima za zaštitu okoliša? Što Vama osobno sugerira ta poruka pape Franje?

  • Zanimljivo je da je enciklika pape Franje slabo odjeknula u Hrvatskoj među vjernicima ali i među stručnom javnošću.

Enciklika ‘Laudato si’ nipošto nije samo ekološka, nego daleko više i dublje od toga. Njezin podnaslov – Enciklika o brizi za zajednički dom, upućuje na mnogostruku krizu ljudskosti kojoj su ekološki problemi samo jedan od mnogih pokazatelja. Briga o kojoj Papa govori u svojoj enciklici nije samo briga za čistoću Zemlje i očuvanje bioraznolikosti, nego se radi o općoj brizi za Zemlju, za planetu na kojem ljudski rod zajedno sa svim stvorenjima živi.

Zašto je tomu tako. Crkva izravno ne naviješta ekološke teme, nego istinu da je Bog stvoritelj, a da smo mi ljudi stvoreni i od Stvoritelja ljubljeni. Sve je poteklo od njega, on je stvarni gospodar Zemlje i čovjeka, a čovjeku je povjerio upravljanje sa jasnom porukom koja je vrlo zahtjevna: „budite savršeni kao što je savršen Otac moj na nebesima“. Mi smo dužni kao vjernici ovaj svijet smatrati darom i pomoći ljudima da u zajedništvu sa prirodom dođe do savršenstva, do punine, do konačnog spasenja!

Zemlja je i naš život na njoj Božiji dar čovjeku!

Koliko vjera i nauk Crkve pomažu stručnjacima da ojačaju i ispravnije usmjere svoja istraživanja i svoj znanstveni doprinos?

  • Prva razmatranja o okolišu, svijetu koji okružuje čovjeka nastala su u okrilju Crkve. O tome je razmatrao još sveti Augustin u četvrtom stoljeću.

Planetarno je poznat i sveti Franjo Asiški koji je živio svoju mistiku u potpunom skladu s prirodom i živim bićima koje je zvao prijateljima, braćom i sestrama. Jako su odjeknule i riječi sv. Ivana Pavla II kako je prijezir prema okolišu, prijezir i prema čovjeku.

Benedikt XVI je na dan mira, 2010. godine poslao poruku s glavnom tezom:  „Ako želiš njegovati mir, čuvaj sve stvoreno“!

Vjera ne isključuje razum i znanost, a znanost ne treba isključivati činjenicu vjere. Ove dvije stvarnosti se ne isključuju već upotpunjavaju.

Osnovna kršćanska dogma dakle jeste da je Bog u tri Božanske osobe stvorio svijet. To je i poruka enciklike Laudato si. To je poruka prvih redaka Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“. Katolici stoga ispovijedaju vjeru u jednoga Boga po kome je sve stvoreno”.

Tako sama prirodna znanost pomoću vlastitih metoda i ciljeva ne može pokriti čitavo područje ljudskog razuma i nema odgovore čak niti na mnoga pitanja fizike i drugih prirodnih znanosti. Vjera u ovom svijetu treba filozofsku kategoriju, kako bi mogla formulirati svoje značenje i ući u dijalog sa ljudskom razboritošću. S toga je prirodno da od samih početaka, Crkva traži dijalog s intelektom i znanosti. Um bi trebao biti otvoren prema onome što ga nadilazi, prema onome iz čega je nastao. Čovjek tako surađujući s Bogom sudjeluje u stvaranju i poboljšanju svijeta pomoću svoje aktivnosti, pa i intelektualne.

To su pitanja koja traže određenu količinu promišljanja u tišini kako bismo utvrdili vlastitu vjeru te bolje razumjeli njezino značenje i odnos prema znanosti i razumu s ciljem pomaganja drugima u razumijevanju.

 

 

Razgovor vodio: Mate Krajina

 

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!