ĐAVAO NAPADA NAŠ IDENTITET I SJEĆANJE

Veliki je francuski mislilac Jacques Maritain jednom napisao: “Đavao visi uz povijest poput vampira. Povijest, unatoč tome, ide naprijed zajedno s tim vampirom.” Đavao je osuđen djelovati u vremenu. Radi u sadašnjosti, kako bi nam zatrovao srce i ukrao budućnost. No, ujedno napada i naše sjećanje, potku samoga našega identiteta. Čini to s vrlo važnim razlogom. Način na koji se sjećamo povijesti uvjetuje naše sadašnje izbore i način razmišljanja u svakodnevlju. Radi toga je jedna od prvih stvari što ih moramo učiniti – ako želimo “živjeti kao katolici” – sjetiti se što pojam “katolik” uistinu znači. Tu lekciju o našemu identitetu ne smijemo naučiti od svijeta, niti od mlakih oholica, niti od neprijateljâ Crkve, makar se oni predstavljaju kao katolici. Moramo učiti iz uma i sjećanja same Crkve, koja progovara po svojim svećenicima, po svome Učiteljstvu.

Politika je iskazivanje moći, a moć se – kako je se i sâm Isus osvjedočio kada ga je sotona napastvovao u pustinji – vrlo lako može izopačiti čineći zlo u ime navodnoga ostvarivanja dobrih ciljeva. No, ta činjenica nikada ne može biti izgovor za kukavištvo, niti pak sterilnost i lijenost. Krist nas je obvezao braniti slabe, opirati se zlu u svijetu, biti solidarni s onima koji trpe. Svoju vjernost kao kršćani, u konačnici dugujemo Bogu, ali ona u sebi predmnijeva također i vjernost potrebama Božjih stvorenja. To znači kako smo uključeni – posve prisno i blisko – u život svijeta te moramo djelovati u skladu s onime u što vjerujemo. To ne možemo nikad raditi bez poniznosti, ljubavi i mudrosti, ali jednako tako niti bez odvažnosti. Moramo se boriti za ono u što vjerujemo. Kao što je Kolakowski napisao: “O našoj se sudbini odlučuje na istome onome terenu na kojemu trčimo.”

Sve što činimo u obranu ljudske osobe, ma kako to bilo maleno, nikada nije bez ploda niti može biti zaboravljeno. Naša djela dotiču druge živote i pokreću druga srca na načine što ih na ovome svijetu nikada nećemo moći dokraja shvatiti.

Sveto nas Pismo uči kako Bog nema velike koristi od oholih i nadutih. Međutim, On iznad svega ljubi obične, jednostavne, svakodnevne ljude koji drže Božju riječ, koji su vjerni njegovim zapovijedima te podržavaju život svijeta kvascem svoje dobrote. To je djelo koje su vjernici pozvani vršiti, bez obzira na to kuda ih Bog poveo. Nemojte to nikada zaboraviti. Ako se u ovome životu budemo zalagali, na primjer, za život nerođena djeteta, netko će se založiti za nas u budućem životu, u kojem ćemo se s Bogom susresti licem u lice.

Nitko tko čini zlo ne može se suprotstaviti onome koji čini dobro, i u tome se ne umara. Povjerujmo da zaista jest tako. Povjerujmo, jer je poruka što je ona nosi istinita. Krjeposti su itekako važne. Odvažnost i poniznost, pravednost i ustrajnost, itekako posjeduju snagu. Dobro zaista pobjeđuje. A svetost ljudskoga života izdržat će sve kušnje, jer će se ljudi uvijek spominjati ovoga: Ako je „Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16), tada omjer ide u korist vjernika i vrijedi se boriti za ono što je ispravno. Maritainov vampir s početka ove priče izgubit će bitku, a povijest će – ako je gledamo poniznim očima vjere – i dalje biti dobra učiteljica i vjerna nositeljica ispravnih stavova i poruka za svaku ljudsku dušu. (L)