Aktualno

RAZGOVOR S KARDINALOM ROBERTOM SARAHOM

Za miportal izabrao i preveo: dr. fra Tomislav Pervan

SEIZMOGRAF PREVIRANJA U CRKVI – ZAGOVORNIK LATINSKOG JEZIKA

 

„Nisam tradicionalist, nisam ni progresivan. Naučavam ono što su mi dali i prenijeli misionari. Htio bih biti samo vjeran, i to je sve“. Kardinal Sarah ne želi nikakve etikete. Ali dopušta da mu se kaže kako je beskompromisan. „Pogrješno je što je latinski potisnut“ – izjašnjava se o aktualnoj liturgiji.

Bivši pročelnik Zbora za sveto bogoštovlje i disciplinu sakramenata pohodio je u Švicarskoj opatiju Svetoga Mauricija kako bi predsjedao proslavi svetih mučenikâ u Svetom Mauriciju – St. Moritz. Povodom boravka u kantonu Wallis razgovarao je s portalom www.cath.ch o aktualnim krizama u svijetu i Crkvi.

Mnogi Vas ljudi karakteriziraju kao beskompromisnu osobu? Dijelite li tu procjenu?

Robert Sarah: Bog traži jer to ljubav traži, iziskuje. Ako se beskompromisnost shvaća u tome smislu, onda prihvaćam prosudbu. Ljubiti istinu znači umrijeti za druge. Krist je onaj koji je to izrekao. Kršćanska je vjera krajnje zahtjevna. Ona nije jednostavna. Želimo li stupiti u otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, ne možemo tada lakoumno živjeti svoju vjeru.

Vjera koja odbacuje križ nije kršćanska vjera. Kad Petar govori Isusu: „Ne, križ nije za tebe“, odgovara mu Isus: „Odstupi, Sotono!“ Na drugom mjestu kaže: „Ako te tvoja desnica zavodi, odsijeci je i baci od sebe. Ako te tvoje desno oko zavodi, iskopaj ga i baci od sebe“. To je Isusova beskompromisnost.

Napustili ste Kongregaciju za bogoštovlje početkom 2021. Kako danas  živite svoju misiju?  

Sarah: Danas, u općoj pomutnji, mnogi kršćani traže podršku i pomoć kako bi mogli rasti u vjeri, kako bi imali oslonac za svoja osvjedočenja. Moja je zadaća osobe koliko je to moguće utvrđivati u vjeri kako se ne bi mijenjalo ono što su oduvijek vjerovale.

Evanđelje je uvijek jednako važeće i obvezuje od apostolskih vremena, crkvenih otaca, svih svetaca u povijesti Crkve. To učvršćujemo i potvrđujemo svake Velike subote dok pjevamo: „Krist je isti, jučer, danas i uvijeke!“

U jednoj knjizi koja je izišla u proteklom tjednu u Vatikanu, u Italiji, papa u miru Benedikt XVI. uzrok suvremene krize sagledava u antropologiji.

Sarah: Kriza je višeslojna. Pogađa vjeru, svećeništvo, samu Crkvu. K tomu je još pojačana ponajvećma antropološki i gender-ideologijom. Čovjek se smatra sposobnim oblikovati sama sebe, sebe sama stvoriti. Ne želi se pouzdavati u Boga, ni u koga, osim u sama sebe. Naskroz i do kraja dijelim  Benediktovu analizu.

Mnogi ljudi imaju danas vrlo veliki strah pred smrću?

Sarah: Kriza na Zapadu utemeljena je i na starosti pučanstva, smanjenjem nataliteta te je tehnološkim napretkom snažnije izražena nego drugdje. Želi se čovjeka poboljšati, uzdignuti, učiniti besmrtnim. Ali, sve su to iluzije. Samo je Bog savršen.

Te iluzije kolidiraju sa zagonetkom smrti.

Sarah: Zacijelo. Mnogi ljudi imaju danas golemi strah od smrti. Ne misle više na svoju dušu. Žele se još jedino fizički zaštiti. Sve zdravstvene i epidemiološke mjere naspram postojeće pandemije idu u tom smjeru, nitko se ne brine za dušu koja je bitna sastavnica čovjekova života.

Kako može tradicija priteći u pomoć čovjeku?

Sarah: Čovjek je baštinik. On baštini. On dobiva život, ima svoje ime, obitelj, zemlju, ima jezik, kulturu, tradiciju. Danas on pak sve to pobija i niječe. On želi sam stvarati sve. To samo pojačava krizu i dezorijentiranost. Drvo bez korijenja umire. Golema rijeka, ma kako veličanstveno izgledala, presušuje i nestaje ako se odsiječe od svoga izvora. To je Zapad zaboravio.

Tradicija je dinamički proces?

Sarah: Kad dirnete u baštinu, činite to ne s razloga da je pokopate ili protratite, nego da donese još više roda. Tradicija nije nešto fiksno. Ona se razvija i raste, a da se ne iskorjenjuje. Upravo kao čovjek koji se rađa s malim udovima koji potom rastu i razvijaju se. Kad bi svatko radio, onako kako misli, ne obazirući se na svoju povijest ili tradiciju, time bismo svi završili u anarhiji.

Papa Franjo poziva nas da nemamo straha pred slobodom i novinama.

Sarah: Vrijedi pravilo, otvoriti se, ali istodobno ostati sam svoj. Kad se nekomu otvaram, time ja ne nestajem. Moram ostati ono što jesam. Kršćanin ostaje kršćanin. Ovoriti se ne znači tražiti nekakav konsenzus, nego kušati dopustiti da i drugi raste, zajednički hoditi u potrazi za istinom.

Zajedno hoditi – tako se definira i riječ „sinoda“…

Sarah:  Ne. Ono što vrijedi i što ostaje nije put, nego traganje za istinom. Istina ne nastaje konsenzusom, ona nam prethodi. Kad vodimo s nekim dijalog, kad se susrećemo, činimo to zato jer zajedno tražimo istinu koja oslobađa. Svatko dolazi  sa svojom vizijom, svojim idejama. A ako sam do kraja pošten, moram priznati kako je moja vizija nepotpuna i nesavršena. Stoga moram biti spreman prihvatiti puniju i istinitiju viziju onoga drugoga.

Kad sagledam što se sve zbiva na njemačkom „sinodalnom putu“, tada zbilja ne znam kamo će nas to odvesti. Je li to novo otkrivanje Crkve? Novo stvaranje Crkve? Uzima se sve ono što bilo tko rekne i tada se kuša postići konsenzus. Istina Crkve jest ispred nas. Mi tu istinu ne možemo konstruirati. Dana nam je.

Crkva se nalazi u pokretu, ona se razvija i mijenja tijekom stoljeća…

Sarah: Ne, Crkva se ne mijenja. Ona se rodila iz probodena Kristova boka na križu. Mi smo oni koji se moramo promijeniti. Ako je Crkva sveta, može se promijeniti samo tako što biva još svetijom.

Ne postoji li opasnost da se zaustavi?  Drugi Vatikanski sabor poziva nas sve da prepoznamo, da čitamo znakove vremena?

Sarah:  Ne, Drugi Vatikanski sabor ne kaže kako se Crkva mora mijenjati. Ona raste i brojem vjernika i svetošću. Ona se ne mijenja u onome što ona jest, tj., Isus Krist jest jedini i sam je on osobno vodi. Isus gradi svoju Crkvu, a ne čovjek. Mi smo udovi Crkve.

Stoga je u Vašim očima vrlo značajan vjerni navještaj vjere u liturgiji.

Sarah: Izreka veli, lex orandi – lex credendi. Pravilo molitve, bogoslužja jest ujedno i pravilo vjerovanja. Ma kakva bila moja kultura, moje rodno mjesto, moj kontinent, moja je vjera u Isusa Krista: U tome se ništa ne mijenja. Inkulturacija ne znači podariti nekomu obredu afrički ili azijski premaz. Inkulturacija će reći: Dopustiti Bogu da prodre u moju ljudsku narav, u moju kulturu. To ja kao i kod utjelovljenja Božjega, kad je Isus uzeo naše ljudsko obličje. Ne ostavlja je netaknutom nego je pobožanstvenjuje. Uzima u svoje božanstvo. Upravo kao što veli i sveti Irenej: „Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom“. Inače niveliramo kršćansku vjeru. Možemo mi razgovarati o socijalnim temama, ali mi moramo najprije donijeti Boga ljudima.

Slavlje Mise jest i žrtva, ali i bratsko blagovanje?

Sarah: Ono što jedemo i pijemo Tijelo su i Krv Isusovi koji se za nas žrtvovao. Sveta Misa jest žrtva koja nas spašava, a ne nikakva bratska gozba. Spomen je to na muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To u prednjem planu nije nikakvo ugodno druženje ni blagovanje. Na tome moramo inzistirati.

To je možda najveći jaz između tradicionalista i mise koja je plod liturgijske reforme koju je proglasio Pavao VI.

Sarah:  Pogledajte samo kako se danas slavi sveta Misa. Nerijetko se međusobno samo zabavljamo.  Svećenik priča li, priča, nikako da ušuti. Tišine nema. U Africi se mnogo pleše i plješće. Može li se plesati pred mrtvom osobom? Isus nam veli: „Činite ovo na moj spomen!“ Svi smo zajedno, svi smo sretni, i to je to. Liturgija nije međutim za nas, za ljude, ona je za Boga. Slavimo Boga. Ona je bogo-štovlje. Izgubimo li središnju misao, primat Boga, svodimo svetu Misu na nekakvu običnu bratsku gozbu. Ako ne uniđemo u otajstvo, natječemo  se međusobno –  i svatko bi htio promicati i progurati svoju viziju. Bog je taj koga slavimo, komu se klanjamo. On je taj koji nas okuplja u zajedništvo da bi nas spasio.

Ali se mijenja način i stil vjerovanja? …

Sarah: Ne znam zapravo što pod tim mislite. Kad Isus kaže „vjerujte u mene“, govori on to i Židovima, i poganima, i Grcima. Vjerovati znači povjeriti se Isusu, vjerovati njemu, prepustiti se njemu.

Dakle, za vjeru je u središtu respekt, poštivanje liturgijske forme?

Sarah: Duboko me se doimaju druge religije. Muslimani, budisti, svi mole na isti način. Ne razumijem zašto se mi kršćani sporimo oko tih tema. Vjera je Božji dar. Trošimo veoma mnogo energija oko nepotrebnih liturgijskih prijepora i konflikata.

Tradicionalistički krugovi učinili su vas svojim stjegonošom…   

Sarah: Ne, nisam ja njihov glasnogovornik. Ja samo govorim i potvrđujem ono što je Katolička Crkva oduvijek vjerovala i priznavala. Ja podržavam i potvrđujem nauk i moralno učenje Crkve. Nisam ni tradicionalist ni progresivan.

Naučavam samo ono što su mi misionari predali, a neki od njih su veoma mladi preminuli kako bi mi donijeli i predali Isusa Krista. Ništa ne otkrivam, ništa ne izmišljam, ništa ne stvaram. Htio bih samo biti vjeran, i to je sve. Bog govori i nama kako je govorio Adamu i apostolima.

Drugi Vas smatraju protivnikom papi Franji?

Sarah: To je obična etiketa koju mi se želi prišiti. Zapravo, nitko ne može nigdje pronaći ni jednu jedinu riječ, ni jednu jedinu rečenicu koju sam ili bih izrekao ili napisao protiv Pape.

U Vašoj borbi za liturgiju celibat je bitno pitanje. Vi vidite zajedničku bitnu poveznicu između celibata i svećeništva?

Sarah: Krist je zaručnik Crkve, a svećenik je „alter Christus“ ili „ipse Christus“, tj. drugi Krist ili Krist glavom, dakle mora biti do kraja jedno s Kristom. Celibat i svećeništvo su dakle ontološki povezani, srodni.

Katoličke istočne Crkve imaju oženjeni kler?

Sarah: Razlozi su i politički i historijski. To je sve. I te Crkve priznaju značenje celibata jer oženjeni svećenik nikada ne može i ne smije postati biskupom. Svi su pape novijega doba, Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI. pa čak i Franjo ustrajali na celibatu.

Papa Franjo poslužio se riječima Pavla VI.: „Radije bih umro nego promijenio praksu celibata“.  Predbacivalo mi se kako sam ja manipulirao Benediktom XVI. Papa Franjo mi je međutim osobno zahvalio na mojoj knjizi o celibatu. To mi je na kraju sve svejedno. Možda nemamo isti način izražavanja. Ali svatko će od nas morati polagati pred Bogom račun.

Jednu ste svoju knjigu posvetili „nužnoj tišini“?

Sarah:  Tišina i šutnja za nas su – govoreći čisto ljudski – bitni. Ako se želite odmoriti, trebate mir. Želite li čitati ili pisati, tišina je bitna. Posve je isto i u našemu odnosu prema Bogu. Bog stanuje u tišini. U našem preglasnom društvu Bog je iščeznuo. Postoji apsolutna nezainteresiranost za Boga jer nas je progutala buka, telefon, internet, vijesti. Pa i naši su obredi tako bučni.

Kako to?

Sarah: Širimo i proširujemo svoje rječničko blago, otkrivamo nove stvari, cijelo vrijeme nešto komentiramo.

Uzmimo samo kao primjer početak svete Mise: „Priznajmo svoje grijehe da bismo mogli slaviti sveta otajstva“.  Riječi po sebi ne uvjetuju niti iziskuju nikakve daljnje komentare ni tumačenja, nego jednostavno tišinu  kako bi te riječi mogle prodrijeti u nas te da bismo mi mogli unići sami u sebe.

Dolazim iz države u kojoj je 73 %  muslimana. Kad se musliman sprema na molitvu, on se pere i onda šuteći stoji sam u kutu, te kad je spreman, ulazi u prostor kako bi molio.  A što rade svećenici?  Čavrljaju i pričaju u sakristiji dok se spremaju za svete obrede te onda u ulaznoj procesiji nastavljaju pričati. Htjeli bismo liturgiju učiniti u tolikoj mjeri „ljudskom“ da se time gubi njezino istinsko značenje.

Zadržavanje latinskoga jezika moglo bi u tom smislu biti smisleno?

Sarah: Drugi vatikanski sabor preporučuje to izrijekom. Jezik Crkve, jezik liturgije jest latinski. Kad se sretnemo ili kad smo među Afrikancima ili s ljudima drugih kontinenata, latinski nas jezik povezuje i omogućuje nam da zajednički slavimo.

Ne mora to vrijediti bezuvjetno i za slavlje u nekoj mjesnoj zajednici?

Sarah: Bijaše pogrješno potiskivati latinski jezik. Svi muslimani mole na arapskom pa makar to nije njihov materinski jezik. Dijelimo i razdvajamo ono što je Krist ujedinio. Ako nema više latinskoga jezika, zašto onda govorimo o latinskoj Crkvi? Isto vrijedi i za glazbu njegujući gregorijanski koral.

Ali Sabor kaže da može biti od koristi i prevođenje na materinski jezik?

Sarah:  To znači kako se riječ Božja treba i mora prevesti na materinski jezik kako bi je ljudi mogli shvatiti i razumjeti. Ali, ponavljam: Koncil ne kaže kako se latinski jezik mora izbaciti ili prekrižiti.

Frankofonske zemlje uvest će početkom adventa 2021. novi prijevod Misala.

Sarah: Dobro je da će se pojaviti Misal na francuskom. Prijevod je poboljšan premda ima nekih dijelova koji bi se dali i mogli biti bolje prevedeni.

Je li bilo u redu prenijeti na biskupske konferencije odgovornost za prijevod, prema želji pape Franje?

Sarah: Ispravlja li student koji polaže neki ispit sama sebe? Njemu treba korektura i savjet izvana. Inače riskira da prevodi prema vlastitom nahođenju. Proizvoljno. Možda će mi se reći: „Biskupska konferencija je srasla sa svojim jezikom i kulturom“. To da. Ali ne raspolažu sve biskupske konferencije s odgovarajućim sredstvima, napose sa zbiljski utemeljenim znanjem i poznavanjem latinskoga jezika. Ali se ne bih htio u tu stvar dalje upuštati.

Ne želite mlaku Crkvu? 

Sarah: Crkva mora govoriti jasnim, preciznim jezikom, koji izriče i zastupa nauk i moral. Mnogi biskupi radije šute ili govore neodređene i nejasne stvari, iz straha pred medijima ili negativnim reakcijama. Moramo moliti za Božju milost da ojača našu vjeru te da rastemo u njegovoj ljubavi. Ne molimo dovoljno!

 

Prijevod –  fra Tomislav Pervan

  1. rujna 2021. Međugorje

 

 

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!