NAŠ IZBOR

„PRERUŠENI KRALJ: PARABOLA O MILOSTI“, ADVENTSKA PARABOLA SØRENA KIERKEGAARDA

Priredio: Mr.sc. Krešimir Cerovac

 

 

„Jer samo u ljubavi nejednaki mogu postati jednaki”

 

Piše: Mr.sc. Krešimir Cerovac

Danski filozof Søren Kierkegaard (1813.-1855.) ispričao je u svojim „Filozofskim fragmentima“ jednu iznimno poticajnu priču primjerenu baš za razdoblje Došašća, a koja podsjeća na Pjesmu nad pjesmama, u kojoj je prikazan kralj Salomon, koji se prerušio u pastira da bi osvojio srce žene Šunamke.

Neki se je kralj, priča Kierkegaard, zaljubio u jednu lijepu, ali vrlo skromnu i siromašnu djevojku. Riječ je o moćnom kralju pred kojim drhću njegovi podanici. A ipak, tog je moćnog kralja rastopila ljubav prema jednoj skromnoj djevojci, koju slučajno susreće. Razmišlja kako da joj se približi i izjavi ljubav osjećajući da ga u tome onemogućuje njegova kraljevska moć. Kraljevstvo mu je vezalo ruke. Djevojka bi, vjerojatno, zbog straha bila spremna doći u palaču gdje bi kralj okrunio njezinu glavu draguljima i zaodjenuo njezino tijelo u kraljevske haljine. Ne bi odoljela njegovom zahtjevu, razmišlja kralj. jer mu se nitko ne usuđuje suprotstaviti. Ali, pita se, bi li ga zaista iskreno voljela? Možda bi živjela s njim u strahu tugujući za životom, koji je ostavila iza sebe. Bi li uopće mogla bila sretna uz njega?

Kralj, uvjeren da ne može uzdići djevojku, a da joj pritom ne uništi njenu slobodu, odlučuje se spustiti na njenu razinu i oblači se kao prosjak i prilazi njezinoj kućici kao neznanac, s izlizanim ogrtačem, koji slobodno vijori oko njega. „Budući da se sjedinjenje ne može postići uzdizanjem, mora se pokušati spuštanjem”, piše Kierkegaard. No, ovdje nije u pitanju puko maskiranje, već novi identitet, koji kralj svjesno preuzima odričući se stvarno prijestolja. On ne preuzima vanjski izgled sluge i siromaha, on to uistinu postaje. To je sada njegov novi stvarni život, njegova stvarna priroda, njegov stvarni teret. Postao je siromašni odrpanac kao i djevojka, koju je zavolio. Njegova odrpanost postala je sam potpis njegove prisutnosti.

Kierkegaard tom pričom ukazuje zapravo na misterij ljubavi, ne samo kralja prema djevojci, nego i Boga prema ljudima. „Samo u ljubavi nejednaki mogu biti jednaki”, zaključuje Kierkegaard. „Ovo je bio Božji problem sa nama. Volio nas je i htio je našu ljubav. Ali, to je morala biti slobodna i dobrovoljna ljubav. Mogao nam je narediti da ga ljubimo, ali to ne bi bilo dobrovoljno. Mogao nam se ukazati u svojoj kraljevskoj slavi, jer tko ne bi sa strahopoštovanjem poslušao takvog kralja? Želio je osvojiti našu ljubav, a da nas ne zaslijepi i preplavi veličanstvenošću svog božanstva“, Kierkegaardovo je razmišljanje. To što je izrazio Kierkegaard u svojoj priči, apostol Pavao je izrazio o Isusu Kristu u Poslanici Filipljanima (2, 6-8):

„On, trajni lik Božji,

Nije se kao plijena držao

Svoje jednakosti s Bogom,

Nego sam sebe „oplijenio“

Uzevši lik sluge, postavši ljudima „sličan“;

Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslučan do smrti,

Smrti na križu.“

Svaki čovjek je na neki način slika siromašne djevojke, a kralj je Bog Božića, koji je sišao kao ranjivo dijete rođeno u poniznosti da čovječanstvu pokaže Božje putove, da živi kao jedan od ljudi, da ozdravi slomljene u svakodnevnom životu. Bog je neizmjerno volio čovjeka i želio je njegovu ljubav. Ali to je morala biti slobodna i dobrovoljno uzvraćena ljubav. Želio je osvojiti ljudsku ljubav, a da ne zaslijepi i ne preplavi veličanstvenošću svoga božanstva. „Susreo nas je na našoj vlastitoj razini kako bismo mogli slobodno odgovoriti na Njegovu ljubav“, razmišlja Kierkegaard.

Dinamiku Došašća i Utjelovljenja često se opisuje u smislu Božjeg izbora da iz tajanstvenih razloga, koji su u srcu kršćanske vjere, siđe na Zemlju i spusti na razinu čovječanstva. Tijekom razdoblja Došašća, iščekujući ponovno Utjelovljenje, vjernici bi se, usred svakodnevnih podsjećanja o tome koliko je društvo duboko u apatiji, zahvaćeno pokvarenošću, pandemijom i zlom, trebali prisjetiti da su primatelji Božanske Ljubavi, ljubavi koje su dostojni na jedan neobjašnjiv način. Bog nastoji zadobiti slobodno danu, neprisiljenu ljubav ljudskih bića.: „Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ ((Iv, 1:10-11).

Ovog Došašća živimo u svijetu posebice povećanog neprijateljstva, zla i patnje. Opsesija biti u pravu, ne prihvaćati neoborive činjenice, a posebice na području pandemije, toliko je akutna da se gubi iz vida pravi zadatak koji je pred vjernicima: Ići i učiniti ono što bi Krist učinio. Ne razmišlja se na taj način. Krist je bio ponizan, preuzeo je ulogu sluge da zadovolji potrebe ljudi. I vjernici bi trebali činiti isto. Bog nas voli. Bog je s nama. Bog je u nama. Neka je svima dobre volje blagoslovljeno Došašće.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!