Aktualno

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: BUDUĆNOST MEĐUGORJA – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (6)

IZAZOV SUVREMENICE

Na svim takvim mjestima u kojima se okupljaju vjernici, koji zajednički mole, pjevaju, slave, oslobađaju se silne duhovne energije koje urađaju u Crkvi i životu silnim plodovima. Svaki se odgovorni biskup i pastir mora suočiti s izazovima suvremenice, i pitanje je, jesu li suvremeni biskupi sposobni uvijek prepoznati djelovanje Duha Svetoga, odnosno one energije koje Duh Sveti budi u Crkvi na mjestima gdje se okupljaju vjernička mnoštva iz vlastitiih pobuda i potreba.

Može se dogoditi da imamo na jednoj strani veliku glad i potrebu vjerničkog puka za duhovnom hranom, a s druge strane zatvorenost pastira prema takvim pojavama, strašljivost, pričuve, suzdržanosti, birokraciju ili racionalističku teologiju koja ne dopušta Bogu djelovati u suvremenom svijetu. Nismo li pak svjedoci da je suvremeni čovjek dezorijentiran, da nema pravoga odnosa prema vlastitome životnom usmjerenju, u potrazi je za osmišljenim životom. Upravo na velikim hodočasničkim mjestima osjećaju se vjernici bliski, prihvaćeni, ljubljeni, zaštićeni i nošeni zajedničkom vjerom i ljubavlju Crkve i Božjega naroda. Osjećaju da nisu sami u svijetu, da ima mnogo istomišljenika te da zadnje nije duh ovoga svijeta, duh vremena, već čovjekova metafizička, zazbiljna potreba koja je njemu duboko ukorijenjena.

Zašto onda ne pozvati ljude na odgovor Božjemu pozivu, odgovor u molitvi, vjeri, obraćenju, pokori? Zar ne vidimo koliko je zla u svijetu i oko nas? Zašto ne pronaći ponovno vlastitu sredinu te se osnažen sakramentima povratiti ponovno u život i životne izazove? Ojačan u vjeri koja nosi, ohrabren u nadi koja oduševljava, prožet ljubavlju koja nikada ne prestaje… Na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi, veli psalmist (Ps 23).

 

ČOVJEK – MJERA STVARI ILI ISTINA OBJAVE?

Treba posvijestiti da su sva Marijina ukazanja u proteklih stoljeće i pol bila usmjerena protiv vladajućih ideologija, bezboštva, protuboštva, neljudskosti, pri čemu su se pojedinci izdavali za gospodare svijeta, gospodare života i smrti, dok je Marija nastupala redovito kao protulijek ljudskoj oholosti, kao veliki poziv na obraćenje. Marija u svojim ukazanjima uvijek naglašava bit Božje Objave kakva nam je prenesena, koja se zanemaruje ili premalo živi. Nisu ukazanja nikakva primitivna ili pučka mistika niti folklor za obični svijet, već proročki poziv u pustinjski sušnom i hladnom vremenu i ozračju.

Unatoč zasutosti s toliko informacija i osjetnih nadražaja mi ipak živimo u duhovnoj pustinji. Množina informacija, množina dojmova, nadražaja koje primamo s televizije ili priopćala toliko sužava čovjekovo duhovno polje, da se pojedinac osjeća krajnje osiromašen, nemoćan, nesretan. U opasnosti smo da pred suvremenim mišljenjima i filozofijama zanemarimo prvenstvenu istinu Svetoga pisma. Čovjek postaje mjer(il)om svih stvari, Objava je suvišna u datome obliku, Božja objava postaje ljudskim govorom o Bogu, mitološkim i inim inačicama ljudske predaje.

Na svakomu odgovornom pastiru, napose na biskupu, jest da otkriva znakove koje Bog stavlja na naše životne putove, da otkriva signale i smjerokaze kojima Bog vodi čovječanstvo. Bog ne napušta svoje stvorenje, Bog je uvijek ispred nas u našim traganjima, i na nama je otkrivati upravo te putove kojima čovječanstvo kroči na putu u novo stoljeće. Moramo učiti iz povijesti Crkve, napose iz Djela apostolskih. U svemu je uvijek ipak najvažnija ljudska zauzetost, spremnost davati svjedočanstvo, a potom svjedočanstva zapisivati. Uvijek iznova pitati Duha Svetoga – kako su to činili Apostoli – što im je činiti u datom trenutku, a Duh je znamo, pisao i krivim crtama ljudsku povijest.

Djela su apostolska živjela od viđenja, od ukazanja i vizionarskih snova. Toliko ih ima u Pavlovu životu i bez njih je njegov život nezamisliv. Ne ulazimo ovdje u njegove ekstaze, mistiku, već jednostavno u one smjernice koje je sam Duh Sveti davao Apostolu u njegovu djelu širenja Radosne vijesti. Iskreni kršćanin sluša Duha Svetoga, okreće se prema njemu, osluškuje njegove poticaje, daje se od njega voditi i ispraviti.

 

DUHA NE TRNITE – OSLUŠKIVATI POTICAJE DUHA

Nijedna sloboda, a pogotovo sloboda govora nije bezgranična. Granice se govora uvijek zaustavljaju pred bližnjim, u (straho)počitanju prema bližnjemu i pred njegovom slobodom. Ne radi se u konačnici o istini činjenica, kako veli današnji Papa, već se radi o istini o čovjeku, o čovjekovu dostojanstvu u svim njegovim protegama. Isus je za vrijeme cijeloga svoga života nudio ljudima samo najnužnije: Životni kruh! Život u punini. Ljudi i danas traže kruh života, traže riječ koja im može nositi život i život usmjeriti prema bitnim ciljevima. Nije on nudio kruha ni igara kao suvremena pozornica, ne nudi se to ni u Međugorju. On nudi ono što nosi život, što je temelj ljudskoga života. Isus u pustinji nudi samo najnužnije. Da se može (pre)živjeti. Nikakav luksus. Tako je i u Međugorju. Daje se kao kruh života, hrana za svagdanji život. A u konačnici pruža samoga sebe kao ono što čovjek u svojemu životu kao prvo i zadnje treba.

Zašto u korijenu gušiti nešto što je čovjeku korisno, dobro i spasonosno i što se nudi u Međugorju? Svjedoci smo ovih dana u Berlinu tzv. Love Parade – gdje se okupilo na svojevrsno dionizijsko, raskalašeno bakanalsko slavlje preko milijun mladih da se iživi u svojim nagonima, pijanstvu, drogi, seksu, razvratu svake vrste. Netko je od novinara nazvao Berlin “Hauptstadt der Liebe und Triebe” – tj. “prijestolnica ljubavi i nagona”, a doslovno prevedeno, mjesto razularenoga seksa i droge. Nije li to doslovni preslik onoga što zbori zorno knjiga Otkrivenja o Babilonu, Velikoj bludnici? Prethodno se okupilo oko 300 tisuća mladih u Beču na sličnu manifestaciju.

Međutim, preko oko dva milijuna mladih dolazi na susrete mladeži s Papom. Popularan je i naš festival mladih u Međugorju, bogat mladima koji su kroz vjeru, pjesmu, euharistiju, zajedništvo pokušaju doživjeti sreću vjere i svoje pripadnosti Kristu! Koja bitna razlika! Mi znamo da su sva velika djela naše uljudbe stvorena kroz odricanje, kroćenje vlastitih nagona, na temelju Deset zapovijedi, Govora na gori, a ne u razuzdanosti i pijankama svake vrsti. Svjesni smo kulturne propasti našega doba i ono što je znakovito za suvremenu pozornicu upravo je kulturni pesimizam koji se oko nas širi. Na početcima i u povojima naše kulture ne bijaše kult tijela, nagona, sjetila, iživljavanje nagona, već Duh Božji, snažni čovjekov duh koji kroti svoje tijelo i oplemenjuje čovjekova nastojanja.

 

KRISTOVA ISTINA – SREDIŠTE SVEGA U MEĐUGORJU

Vjernici dolaze iskusiti zajedništvo u vjeri. Dolaze tražiti potporu svojim traganjima. Dolaze povezati se u zajedništvo onih koji su iskusili Božju nazočnost, biti jedno sa svima koji su prošli tim putem vjere i nade. Nitko nije bačen u ovaj život i prostor kao osoba bez korijena. Uvijek je autor i redatelj Bog koji stoji iza mene i mojega života. On stavlja svoj potpis pod moj život. Drama moga života povezana je s dramama nebrojenih drugih istomišljenika i svjestan sam da će ta drama svršiti po mene pozitivno ako se uključim svim svojim silama u zajedništvo onih koji su na istome putu vjere i traganja.

Mnogi su u Hrvatskoj gnjevni zbog vladine politike koja se bavi kojekakvim zapiscima, a ne pitanjima nacionalne sigurnosti, budućnosti države, nacije, braka i obitelji, života i smrti, migracija i rada, nezaposlenosti te vanjske i nutarnje sigurnosti, obrazovanja i zdravstvenoga te svakoga inog osiguranja. Isto bi se dalo prenijeti na područje vjere. Bavimo se sporednostima, nevažnim pitanjima koja ne zadiru u bit našega života, a treba upravo prozboriti sa stajališta Crkve o onome o čemu društvo posvjetovnjačeno i obezduhovljeno uporno šuti i prepušta žutome tisku da stvara javno mnijenje.

U demokraciji vlada većina, u Crkvi vlada Kristova istina. Istina nije na jeftinoj dražbi. Kakvu pak istinu nudi Međugorje? Ako je korijen zdrav, onda rastu ne može ništa nauditi. Treba doći i uvjeriti se u sreću zajedništva u vjeri, slavlju, pomirenju, jedinstvu oko euharistijskoga Kristova stola. A Marija je samo u službi toga, kao brižna Majka.

 

GDJE ĆE NEBO POKUCATI?

Kad se nađemo pred nekom višekatnicom od pedeset ili stotinu stanova, dolje ćemo na imeniku, pored dugmeta za zvono, tražiti točno određeni stan, znano i poznato ime i prezime osobe ili obitelji koju želimo pohoditi. Ne ćemo nasumce zvoniti i uzbunjivati nepoznate stanare. I kad otkrijemo znano nam ime, pozvonit ćemo i čekati da se netko javi i otvori nam. Tako će nam biti omogućen pristup u višekatnicu i željenom prijatelju ili znancu.

Nekako je tako i s Nebom. Gdje će Nebo pokucati? Gdje će ono pozvoniti? Ako nam Marija dolazi u pohode, gdje će ona pozvoniti? Zacijelo ne gdje je ne poznaju. Pozvonit će ondje gdje će joj rado i zdušno otvoriti vrata. Tako bijaše i s Bijakovićima, odnosno Međugorjem. Tako se događala objava kroz cijelu povijest spasenja. Objava nije padala u obliku gotovih smjernica ili istina, iz ‘vedra neba’, nego su tek potonji naraštaji prepoznavali tragove Božjega djelovanja. Abraham nije znao što to Bog namjerava s njime, ali su potonji naraštaji iščitali tragove Božjega djelovanja i objave. Tako je nekako i s Međugorjem. Vidioci nisu mogli prvih dana predvidjeti niti dovidjeti u kome će smjeru sve to ići. Oni su se samo prepustili zbivanjima i porukama Neba preko Marije.

Uzmemo li, primjerice, u svoj zrenik tolika mjesta Marijinih ukazanja u Njemačkoj, možemo točno slijediti tu praksu i ‘logiku’ Neba. Marija je na toliko mjesta u Njemačkoj – i prije Drugoga svjetskoga rata, a poglavito nakon njemačke kataklizme 1945. te apokaliptične povijesti i svih zbivanja u ratu i nakon njega – toliko puta kucala na vrata, ali ljudi, poglavito oni u hijerarhiji, bijahu zatvoreni. Ne obični puk. On je vjerovao a i danas vjeruje, a u pojedinim mjestima ‘vidioci’ su bili čak i iz Crkve izopćeni, bilo je slučajeva da nisu smjeli biti nazočni ni na Božićnoj ponoćnoj misi, zato što su tvrdili da im se ukazuje Majka Božja (Heroldsbach). Možda je ukazanje bilo autentično, izvorno, samo odgovorni u hijerarhiji nisu htjeli povjerovati, a oni koji su bili najžešći protivnici Marijinih ukazanja postali su nakon toga odgojitelji mladih bogoslova i svećenika. I kako onda takvi mogu odgajati mlade svećenike u ljubavi prema Mariji? To i jest plodilo gotovo zamiranjem pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji na Saboru te nakon Sabora pa je papa Pavao VI. bio ponukan objaviti svoje apostolsko pismo Marialis Cultus, u kome je istaknuo vrijednost, značenje te potrebu ispravne pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Za razliku od takva mogli bismo reći racionalističkoga i deističkoga stava prema Mariji, prema govoru Neba i objavi, mi smo ovdje u Hercegovini još uvijek vjerovali da Nebo govori, da ono kuca, da se objavljuje. Vjerovali smo u mogućnost Božjega djelovanja i zahvata u ovaj svijet. A da je tomu tako, vidljivo je bilo i iz neprestanoga pritjecanja mladih i novih zvanja u Provinciju. Provincija jest zbog stanovitih napetosti s mjesnim biskupom bila neko vrijeme u stagnaciji glede novih zvanja, ali je Međugorje i tu odigralo nezamjenjivu ulogu.

 

MJESTO MOLITVE I SAKRAMENATA

To opće mjesto ‘ispovjedaonica svijeta’ rabim nerado. Postalo je to nešto kao floskula ili krilatica. Drugi su skovali taj izričaj. Volim isticati kako je Međugorje ponajljepši i ponajbolji plod samoga Sabora. Ako je Sabor htio obnovu Crkve, evangelizaciju svijeta, zaokret prema izvorima, onda se to zbiva upravo ovdje. U žarištu euharistija, klanjanje Presvetomu, molitva, snažna vjera. Da bismo bili dionici Gospodnjega stola, preduvjet je sakrament pomirenja, pokore, ispovijedi, koji je gotovo nestao na Zapadu. Svi koji su bili kao ispovjednici u međugorskim ispovjedaonicama ne pitaju se spram autentičnosti ukazanja Blažene Djevice Marije, nego se dive iskrenim, istinskim, dubokim, životnim ispovijedima te milostima koje se tu izlijevaju. Ovdje sam desetljećima, posljednjih petnaest godina uglavnom u ispovjedaonici, i tu se mogu iskusiti čudesa milosti. Ljudi ozdravljaju i duhovno, a katkad i fizički. Metafizič- ko čudo obraćenja katkad je snažnije i učinkovitije od fizičkoga, tjelesnoga, kad se snagom milosti i Kristova zahvata prihvati križ bolesti itd. Danas ovdje imamo pedesetak zatvorenih ispovjedaonica. Međutim, treba se prisjetiti prvih dana i mjeseci kad su ljudi dolazili na ispovijed na ledini pored crkve. Onodobne ispovijedi bile su za mene dokaz da se nešto silno zbiva u Međugorju, da se urušava kraljevstvo Sotone, da Sotona gubi bitku i tlo pod nogama, da je komunizam svoje ‘odradio’ u svijetu. Bile su ono temeljite, životne i potresne ispovijedi. Stoga se protiv Međugorja i vidjelaca dignuo cijeli državni aparat u ono doba da se sve to u korijenu zatre, uguši. To međutim nije bilo moguće jer nije nastalo ljudskom voljom ili htijenjem, nego Božjim promislom i odlukom.

 

TRAJNE BIBLIJSKE SLIKE

Suvišno je nabrajati sve što je Međugorje za sobom povuklo i proizvelo u svijetu i Crkvi u minulih trideset osam godina. Ono je postalo istoznačnicom za obnovu u Crkvi. Ono je dio identiteta hrvatskoga naroda. Za hrvatski narod malo tko zna, ali kad se spomene Međugorje te da smo dio toga događanja, onda se zna tko smo. Uzduž i poprijeko po planetu. Ono se zavazda veže uz Hrvatsku i Hrvatska uz Međugorje.

Ne ulazimo u pitanje ili prijepor spram istinitosti ukazanja. To neka prosude stručnjaci, znanost, pa i teologija i komisija koja je ustanovljena. Ne želimo prejudicirati nikakav sud, ali ne smijemo i ne možemo zatvarati oči pred ovolikim mnoštvima. Smijemo li mirne duše optuživati vidioce za svjesne laži, za švindlanje, za prijevaru? Pa odgovorni su i pred poviješću i pred vječnošću! I pred svojom dušom i pred svojim vječnim spasenjem. Svi su prevalili svoj životni zenit. Proglasimo li ih lašcima, znači da su nepošteni, da varaju sebe i svijet, uime Gospe i Boga.

Mi samo možemo reći da pred sobom imamo trajno biblijske slike kakve ćemo susreti i u Starom i Novom zavjetu, napose oko Isusa. Ljudi su u potrazi za Bogom, zdravljem, smislom, mirom. Žele ovdje smiriti srce i dušu. Dolaze izdaleka da bi ovdje iskusili sakramentalnu milost pomirenja. Pa već je postalo gotovo i otrcano govoriti kako je ovo ispovjedaonica svijeta. Svakim se danom to potvrđuje. Postoji tzv. Ecclesia orans, Crkva koja moli, koja je na koljenima te Ecclesia docens, ona koja naučava, naučiteljska. Ona na koljenima izrekla je davno svoj sud u Duhu Svetome spram Međugorja. Za nju je to nepobitna istina.

Za svoga pohoda Međugorju bečki kardinal Schönborn jer rekao da s cijeloga prijepora oko Međugorja treba skinuti dramatika spram autentičnosti ukazanja. Sve je to sporedno u odnosu na tolika dobra, tolike milosti, toliko milosnih i humanitarnih pokreta i ad intra (za samu Crkvu) i ad extra (za cijeli svijet), toliko molitvenih skupina, novih duhovnih i redovničkih zajednica nastalih na temelju Međugorja, duhovnih zvanja itd. Tu je mjesto normalna kršćanskoga života, gdje su u žarištu euharistija, Krist, molitva, vjera, euharistija, djelatna ljubav – ono što ćemo pronaći u Novom zavjetu i u kršćanskom svagdanu. To je put svetosti u svagdanu koji nam nude toliki sveci u Crkvi. I što možemo na kraju reći nego poželjeti da Međugorje izrasta i izraste u plodnu oazu duhovnosti i kršćanskoga života, da bude nešto kao uzor svima drugima.

Kad se sagleda Međugorje, onda s psalmistom možemo zaključiti kako Gospodin preko njega kruni ljeta dobrotom svojom, kako plodnost niče za stopama njegovim. Prva ih kiša u blagoslov odijeva, snaga raste iz dana u dan. Time ono plodi u dušama hodočasnika. To je baština koju ono daje čovječanstvu. Vidljivo se to odčitava za velikih skupova ovdje. Baština je mir i pomirenost, bratimljenje svih ljudi, ne svemirsko, prema pjesniku, nego na ovome kršu. Tu se prekida nasilje, agresija, prijezir, rat, mali i veliki. Neprijatelji postaju prijatelji, pomireni uz oprost. Time plodi u svijetu Isusovo i Marijino djelo. Stvara se prostor zahvalnosti, a ne ozračje zavisti, odbojnosti, prikraćenosti. Isus nije iz sebe isijavao cinizam ili prijezir, nego strahopočitanje pred Bogom i dostojanstvom svakoga čovjeka. Njegov znamen i (o)poruka su ljubav, nada, život i uskrsnuće za sve.

Međugorski i Gospin kategorički imperativ glasi: Biti budan, otvoriti oči! Isus ne naučava mistiku zatvorenih, nego otvorenih očiju te time bezuvjetnu otvorenost za tuđu patnju i bol. Otvori oči – i vidjet ćeš, znat ćeš, spoznat ćeš. Poziv je to jednostavno biti pred Bogom, pozornost za tuđu nazočnost i bol. To je naša deviza, naša kršćanska valuta. I ono što se od nas iziskuje jest ne toliko govoriti o Kristu, Mariji, Međugorju, nego dopustiti da u nama Krist zaživi i živi, da bi ga ljudi u nama mogli pronaći, živa. Jer nas je ovdje sve prozvao i pozvao našim imenom, oslovio nas osobno, učinio nas od dalekih svojim ukućanima i svetima.

 

KAKVA JE BUDUĆNOST MEĐUGORJA?

Pozitivna iskustva koja pojedinci nose sa sobom te svjedočanstvo koje se prenosi usmeno od samoga početka bili su onaj nutarnji pokretač, ono inicijalno paljenje, da su se ljudi odlučivali krenuti na hodočašće u Međugorje, pogotovo prvih godina, za progona, šikaniranja, u vremenu kad nije bilo ni najosnovnijih higijenskih uvjeta niti bilo kakve infrastrukture da se moglo prihvaćati onoliki broj hodočasnika. Stoga i danas vjerujem upravo u pozitivna svjedočanstva međugorskih hodočasnika spram duhovne i molitvene ponude u Međugorju. Svagdanji molitveni ritam i duhovna ponuda jest nešto što nećemo pronaći u drugim svetištima u svijetu. Pogotovo je hodočasnicima dojmljiv, impresivan svakodnevni večernji molitveni program. U drugim svetištima to se odvija sezonski, u skupinama, a ovdje imamo program koji traje cijelu godinu, iz dana u dan, na više jezika. To ljude oduševljava, to žele presaditi u svoje župe. Iz iskustva koja sam stjecao godinama u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, mogu reći da su upravo međugorski hodočasnici najaktivniji u svojim mjesnim Crkvama. Međugorje se ne treba plašiti za svoju budućnost. Svako se stablo po plodovima poznaje, rekao je sam Gospodin. Ako su plodovi zdravi, pozitivni, oni će se vremenom umnažati. Ne vidim nikakvih bitnih zastranjenja u vjeri, ponašanju, moralu koja bi dolazila iz Međugorja i širila se svijetom. Jasno, uvijek ima fanatiziranih pojedinaca koji svoje maštarije pripisuju Gospi.

Prije točno trideset godina američki predsjednik Reagan u podijeljenom Berlinu održao je svoj povijesni govor u kome je pozivao ruskoga predsjednika Gorbačova da napokon sruši taj zid, sramotu i ruglo naočigled svemu svijetu. U govoru se referirao i na ono što je 25 godina prije njega izrekao u Berlinu predsjednik Kennedy („Ich bin ein Berliner“). Tko je mogao slutiti da će Zid pasti za dvije godine? Nitko! Nebo se poslužilo Marijom i poljskim papom, koji nije uopće htio dijalogizirati s komunistima. Sa Zlom nema dijaloga ni razgovora. Papa nam je dao primjer, Marija nas na to poziva. Zlo se širi. S njim nema razgovora, nego treba svima životni zaokret, obraćenje i čvrsta vjera. Vremena su krajnje ozbiljna, vrjednote su izokrenute, grijeh u svijesti mnogih uopće ne postoji, pakao također. Treba se vratiti Isusu i činiti što nam on kaže. Marijine su to riječi iz Kane koje vrijede jednako onda kao i danas. Međugorje sa svojom duhovnom i molitvenom ponudom može biti putokaz.

U lipnju 1981. doživjeli smo na Crnici duhovno inicijalno paljenje, detonaciju koja je odjeknula u cijelom svijetu, koja se proširila cijelim svijetom. Na nama je zublju vjere prenositi, Duha ne trnuti. Ono je bio početak, ne cilj ni smisao Marijina poslanja. I danas nas poziva majčinskim glasom. Ne možemo reći da nismo čuli. Upravo kao i ona mjesta koja su vidjela neviđeno, čula nečuvene riječi, i protiv kojih je Isus izrekao najteže riječi. Ne ponovilo se u našem naraštaju! Svjedoci smo pak da je čovjek zaratio i sa Stvoriteljem i Božjim divnim stvorenjem. Kamo će nas to odvesti? Samo Nebo to zna. Stoga Marija uporno poziva na obraćenje, vjeru i molitvu. Na povrat svome Izviru i Uviru.

Fotografije: Mijo Gabrić

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!