NAŠ IZBOR

Sveti Josemaria Escriva: ” Zašto polijećete kao kokoši, kad se možete vinuti poput orla?”

Piše: Joseph Ratzinger – Benedikt XVI.

Uvijek sam mislio na smisao toga zašto je Josemaría Escrivá izabrao ime Opus Dei; jedna interpretacija koju bismo mogli nazvati biografskom i koja omogućava da upoznamo osnivača i njegovu duhovnu fizionomiju. Escrivá je znao da mora nešto osnovati, a istovremeno je bio uvjeren da to nije bilo njegovo djelo: on nije ništa izmislio: jednostavno se je Gospodin s njim poslužio i dosljedno tome nije to bilo njegovo djelo, već Djelo Božje. On je bio samo jedno sredstvo preko kojega je Bog djelovao.

Pri razmatranju ovoga prisjećam se Gospodinovih riječi iz Evanđelja Svetoga Ivana 5, 17: “Moj Otac uvijek djeluje”. To su riječi koje je izgovorio Isus u toku jedne diskusije s nekim religijskim specijalistima koji nisu htjeli priznati da Bog smije raditi u subotu. Jedna debata koja je još uvijek otvorena i aktualna, na stanovit način, među ljudima – također među kršćanima – našega vremena. Neki misle da se je Bog, nakon stvaranja svijeta, “povukao” i više ga uopće ne zanimaju naša svakodnevna djelovanja; ipak, riječi Isusa Krista nam pokazuju upravo drugu stranu. Jedan čovjek koji je otvoren prisutnosti Božjoj računa s time da Bog uvijek djeluje, da i danas djeluje; stoga mu dopuštamo da dođe i dopuštamo mu da u nama djeluje. To je tako kad nastaju stvari koje otvaraju budućnost i obnavljaju čovječanstvo.

Sve to nam pomaže da shvatimo zašto Josemaría Escrivá sebe nije smatrao «osnivačem» bilo čega i zašto je u sebi vidio samo jednog čovjeka koji želi ispuniti jednu volju Božju, slijedeći tu akciju, djelo – po rezultatu – Božje. U tom smislu je za mene od velike važnosti misao na teocentrizam Escrive de Balaguera: dosljedno je s Isusovim riječima ovo pouzdanje po kojemu se Bog nije povukao iz svijeta, jer djeluje bez prekida; i po kojemu mi trebamo biti njemu na raspolaganju, biti raspoloživ, biti u stanju odgovoriti na njegov zov. To je jedna vijest koja pomaže također da naiđemo ono što bi moglo izgledati kao jedno veliko iskušenje našega vremena: preduhitrenost u mišljenju da se poslije big bang Bog povukao iz povijesti. Božja akcija nije se «zaustavila» u trenutku big bang, nego se nastavlja u vremenskom toku, kako u prirodi, tako i u ljudima.

Osnivač Opusa Dei je govorio: ništa ja nisam izmislio; to je On koji je sve učinio; ja sam nastojao biti na raspolaganju i služiti mu kao sredstvo. Riječ i čitava stvarnost koju nazivamo Opus Dei u potpunom je skladu sa nutarnjim životom Osnivača, koji je uz čitavu diskreciju u toj točki ipak dao razumjeti da je bivanje u neprekidnom dijalogu, u realnom kontaktu s Onim koji nas je stvorio i radi za nas i s nama. Za Mojsija se u Knjizi Izlaska (33,11) kaže da je Bog s njim govorio “licem u lice, kao što jedan prijatelj govori s jednim prijateljem”. Čini mi se, iako nekoliko malih znakova ostaje prekriveno velom diskrecije, ima dovoljno temelja da bi se jako dobro primijenilo na Josemariju Escrivá ovo «govoriti kao što jedan prijatelj govori s jednim prijateljem», to otvara vrata svijeta da bi Bog mogao biti prisutan, mogao raditi i sve preoblikovati.

U toj perspektivi se bolje shvaća što znači svetost i univerzalni poziv na svetost. Poznavajući povijest svetaca, znajući da se u procesima kanonizacije traži “herojska” krepost, možemo se varati u poimanju koncepta o svetosti misleći: “to nije za mene”; “nisam u mogućnosti da prakticiram herojske kreposti”; to je za mene jedan preveliki ideal”. U tom slučaju bi svetost bila rezervirana za neke “velike”, čije slike vidimo na oltarima i koje su od nas, koji smo normalni grješnici, jako odskaču. To bi bila jedna sasvim pogrešna ideja o svetosti, jedna kriva koncepcija koja je ispravljena – a to mi se čini kao centralna točka – upravo po Josemariji Escrivá.

Herojska krepost ne znači da je svetac jedna vrsta «gimnastičara» svetosti, koji realizira neke vježbe, koje su nedostižne za normalne ljude. Nasuprot, želi se reći da se u čovjekovom životu otkriva prisutnost Božja i postaje tako u čovjekovom životu očigledno sve ono za što on nije sposoban po sebi samom. Možda se u nutrini radi o jednom terminološkom pitanju, jer je adjektiv «herojski» često puta bio krivo interpretiran. Herojska krepost ne znači točno da netko radi sam od sebe velike stvari, već da se u njegovom životu pojavljuju stvarnosti koje nije napravio on, jer je on tek bio na raspolaganju i dopustio da Bog djeluje. S drugim riječima, biti svetac nije drugo nego govoriti s Bogom kao jedan prijatelj govori s prijateljem. To je svetost.

Biti svet ne uključuje biti veći od drugih; nasuprot, svetac može biti vrlo slab i brojiti mnoge nedostatnosti u svom životu. Svetost je duboki kontakt s Bogom: biti Bogu prijatelj, pustiti Njega da djeluje, Jedinog koji može učiniti da ovaj svijet postane dobar i sretan. Kada Josemaría Escrivá govori o tome da smo mi svi ljudi pozvani na svetost, čini mi se u biti misli na svoje osobno iskustvo, jer nikad sam od sebe nije napravio neke nevjerojatne stvari, već se ograničio na to da dopusti Bogu da djeluje. I zato je nastao jedan veliki preporod, jedna dobra snaga u svijetu, iako ostaje prisutna ljudska slabost. Uistinu svima nam je moguće, svi smo pozvani da se otvorimo ovom prijateljstvu s Bogom, da se ne udaljavamo od njegovih ruku, da se ne zamaramo vraćanjem ka Gospodinu razgovarajući s Njim kao što se razgovara s jednim prijateljem, znajući sigurno da je Gospodin pravi prijatelj sviju, također i sviju onih koji nisu u mogućnosti da sami od sebe naprave velike stvari.

Zbog toga svega bolje razumijem fizionomiju Opusa Dei: snažan korak koji ide od jedne apsolutne vjernosti prema velikoj tradiciji Crkve, prema njegovoj vjeri, razoružavajućom jednostavnošću, i bezuvjetnom otvaranju prema svim izazovima ovoga svijeta, bilo na akademskom području, u svakodnevnom radu, u gospodarstvu itd. Onaj tko ima ovu vezu s Bogom, koji održava jedan neprekidni razgovor s Njim, može se usuditi da odgovori novim izazovima, i taj nema straha; jer tko se nalazi u rukama Božjim, uvijek pada u ruke Božje. Tako nestaje strah i nastaje hrabrost da se odgovori zamkama današnjega svijeta.
Kardinal Joseph Ratzinger

Zanima nas Tvoje mišljenje!