TKO SU NAJLJUĆI NEPRIJATELJI CRKVE?

Činjenica što svi griješe – uključujući i nas same – nikada nas ne bi trebala previše čuditi. Žalostiti možda, no ne i čuditi! Crkva postoji i zbog toga da bi se unutar nje opraštali grijesi. Ona vraća izravnu povezanost osobe s Bogom, koju narušavamo svaki put kada griješimo. Krist nikada nije rekao da će u nekom trenutku povijesti On ili netko drugi pronaći i jasno prezentirati način kako spriječiti grijeh. Darovao nam je slobodnu volju, a jedini način iskorjenjivanja grijeha bio bi iskorijeniti upravo nju i našu slobodu. „Mogući su lomovi i uzastopni prekidi,” rekao je Joseph Ratzinger u knjizi Sol zemlje „jer je otkupljenje redovito povjereno čovjekovoj slobodi, a Bog tu slobodu nikada neće dokinuti”. Navodno „dokinuće grijeha“, međutim, ma kako perfidne oblike moglo poprimiti, obična je tlapnja.

Stoga grješnici nikako nisu ono najopasnije u Crkvi, jer oni su jedan od bitnijih razloga zbog kojih Crkva i postoji u obliku u kojem je definirana. Ponekad se krivo misli da –  budući da znamo kako će nam biti oprošteno – smijemo „slobodno“ griješiti. I sâm je Krist bio poprilično velikodušan oko pitanja koliko bismo puta trebali oprostiti, iako nikada nije poticao na grijeh. Međutim, u ovakvim razmatranjima pojavljuje se još jedan ozbiljan problem: za Crkvu se svakako može reći da ima „neprijatelje“; one koji je na sve moguće načine ograničavaju, koji uspostavljaju lažne ideološke sustave, propise i novovjeke običaje kojima je žele zamijeniti ili joj proturječiti. Brojne zemlje svijeta, brojnije no što bismo pomislili – uključujući i našu vlastitu – posjeduju propise koji niječu ili pak ograničavaju slobodu prakticiranja, odnosno, naviještanja vjere. Takva su ograničenja krajnje nepravedna, sumnjiva i upitna, jer otkrivaju nešto od „otajstva bezakonja“ i otajstva mržnje na dobro, na Boga. C. S. Lewis već je davno upozorio da je „najveće zlo što ga možemo počiniti nazivati zlo dobrim, a dobro zlim“.

Kada su novinari upitali engleskog obraćenika, glasovitog genijalca K.G. Chestertona zašto je pristupio Katoličkoj crkvi, on je odgovorio: „Kako bih se riješio svojih grijeha.“ Upravo Novi Zavjet tu činjenicu jasno ističe i naviješta da je oslobađanje od grijehâ središnji cilj otkupljenja. Krist nije došao samo da bi utvrdio i definirao što je grijeh — to je ionako već samo po sebi jasno — nego je došao grijehe otpustiti i ljude pozvati na trajno obraćenje. Krist je tvrdio pred svojim suvremenicima da posjeduje moć potrebnu za opraštanje grijeha, a ta je njegova tvrdnja sablaznila židovske vođe koji su ga slušali. No, On nije odstupao od svoga cilja. Predao je svojim apostolima u Crkvi vlast nastavljanja te središnje svrhe, ali isključivo u Njegovo Ime.

Kristov pouka i poruka je olakšavajuća spoznaja da napokon raspolažemo vjerodostojnim načinom oslobođenja od grijehâ. Preduvjet je pritom da upravo to i želimo, jer nam je dobro poznato koliko nas grijesi opterećuju. Božje zapovijedi koje redom započinju riječju „ne“, uostalom, odnose se na zaista temeljne stvari. Chesterton je tu ujedno primijetio da su nam ta temeljna upozorenja što ne bismo trebali činiti dana da bismo bili slobodni činiti ono što želimo, a da pritom nismo opterećeni teretom svojih grijeha. Grijeh nas – čak i onda kada ga uporno proglašavamo nečim „dobrim“ (a upravo je začuđujuće koliki to danas čine) – priječi činiti ono što želimo, posegnuti za dobrom za kojim težimo. Čak i kada griješimo, mi zapravo iskonski težimo za dobrom, samo to činimo na pogrešnim mjestima i na krivi način.

Negdje tridesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Španjolskog građanskoga rata, koji je svojim političkim pipcima uključivao Njemačku i Italiju, Pio XI. postavio je sljedeće pitanje: „Tko su najopasniji neprijatelji Crkve?” I odgovorio je na to pitanje ovako: „Najgori progonitelji Crkve bili su njeni vlastiti nevjerni biskupi, svećenici, redovnice i redovnici. Protivljenje izvana je strašno, ali po njemu smo primili brojne mučenike. Ipak, najljući su neprijatelji Crkve njeni vlastiti izdajice.“

Zbog čega je tome tako, pitamo se? Poslanje Crkve ad extra uvelike je povezano sa svjedočenjem za istinu samih kršćana, osobito onih na visokim položajima, bez obzira na to je li riječ o kleru ili pak laicima.

Ivan Pavao II. rekao je europskim biskupima 1982. kako su „kriza europskog čovjeka i kriza Europe zapravo krize i kušnje kršćanstva i Crkve u Europi.” Pritisnuti nevoljama tražimo svoj vlastiti alibi i skloni smo misliti da se drama svijeta odvija izvan Božjeg otkupiteljskoga plana, ali nije tako. Na koncu smo danas i došli do toga da zlo nazivamo dobrim, služeći se pritom različitim sofisticiranim izrazima (katkad nam više gode izrazi slobodarstava nekih sumnjivih učitelja, nego nauk Crkve). Stvaraju se zakoni kako bi se opravdalo izvrtanje dobra i zla, iako su oni po sebi nepromjenljivi. Na djelu je kažnjavanje onih koji smatraju da su Božje zapovijedi ispravne. I takva praksa može potrajati!

No, ključna je stvar zapravo u ovom: postoje oni koji zlo opravdavaju i čine mogućim putem svojih vlastitih neurednih duša. Pokajanje je i dalje jedini način zaustavljanja toga obrata; pokajanje i „ispravna prosudba“. Molimo Boga da se to i dogodi!!! (L)