NAŠ IZBOR

Kardinal Sarah: Sedamdeset i pet svećenika u Italiji umrlo je pomažući bolesnima

 

Kard. Robert Sarah o utjecaju pandemije „koronavirusa“ na Crkvu i društvo

Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata kardinal Robert Sarah u razgovoru za francuski časopis „Valeurs“ govorio je o utjecaju pandemije „koronavirusa“ na Crkvu i društvo. Prenosimo prijevod intervjua na hrvatski objavljen na blogu „Quo vadis Croatia“.

Kako se osjećate zbog krize uzrokovane koronavirusom?

Ovaj virus djelovao je kao upozorenje. Izgleda da se u samo nekoliko tjedana urušila velika iluzija materijalnog svijeta koji se smatrao svemoćnim. Sve do neki dan, političari su razgovarali o rastu, mirovinama, smanjenju nezaposlenosti. Bili su sigurni u sebe. A sada je virus, mikroskopski virus, bacio ovaj svijet na koljena; svijet zagledan u sebe, koji samo sebi ugađa, pijan od samozadovoljstva jer je mislio da je neranjiv. Trenutna kriza je prispodoba. Otkrila nam je kako je sve što radimo i na što smo pozvani vjerovati bilo nedosljedno, krhko i prazno. Rečeno nam je: možete konzumirati bez ograničenja! No, ekonomija je propala i burze propadaju. Stečaji su posvuda.

Znanost nam je pobjedonosno obećavala da možemo sve dalje gurati granice ljudske prirode. Pričali su nam o umjetnoj reprodukciji, surogat majčinstvu, transhumanizmu, poboljšanju čovječanstva. Uznosili smo se da smo postali ljudi sveopćeg znanja te čovječanstvo koje biotehnologija može učiniti nepobjedivim i besmrtnim. A sada smo u panici, ograničeni virusom o kojem gotovo ništa ne znamo. Epidemija je bila zastarjela, srednjovjekovna riječ. Odjednom je ona postala naša svakodnevica. Vjerujem da je ova epidemija odagnala dim iluzije. Takozvani svemoćni čovjek pojavljuje se u svojoj sirovoj stvarnosti. Sada je gol. Njegova slabost i ranjivost su očigledne. Nadam se da ćemo zbog zatočenosti u našim domovima obratiti pažnju na ono osnovno, ponovo otkriti važnost našeg odnosa s Bogom, a time i središnje mjesto molitve u ljudskom postojanju. I, svjesni svoje krhkosti, povjeriti se Bogu i Njegovoj očinskoj milosti.

Je li ovo kriza civilizacije?

Često sam ponavljao, posebno u svojoj posljednjoj knjizi, Le soir Approche et déjà le jour baisse, [Zamalo će večer i dan je na izmaku] da je velika pogreška modernog čovjeka što odbija biti ovisan o drugome. Moderni čovjek želi biti radikalno neovisan. Ne želi ovisiti o zakonima prirode. Odbija biti ovisan o drugome i obvezati se na konačnu vezu poput braka. Ponižavajuće mu je biti ovisan o Bogu. Osjeća kao da nikome ništa ne duguje. Odbijajući biti dio mreže ovisnosti, nasljeđa i zajedništva, osuđeni smo ući goli u džunglu tržišnog natjecanja prepušteni njegovim zakonima.

Ali sve je to iluzija. Iskustvo zatočeništva mnogima je omogućilo otkrivanje da smo zaista i konkretno ovisni jedni o drugima. Kada se sve sruši, ostaju samo veze braka, obitelji i prijateljstva. Otkrili smo da smo kao članovi nacije vezani nečim što je neraskidivo, ali stvarno. Iznad svega, ponovno smo otkrili da smo ovisni o Bogu.

A na pitanje što svećenici trebaju učiniti u ovoj situaciji, kardinal je odgovorio:

Papa je bio vrlo jasan. Svećenici moraju učiniti sve što mogu kako bi ostali bliski vjernicima. Moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu umirućim osobama, a da pritom ne kompliciraju zadatak zdravstvenim djelatnicima i civilnim vlastima. Ali nitko nema pravo lišiti bolesnu ili umiruću osobu duhovne pomoći svećenika. To je apsolutno i neotuđivo pravo. U Italiji su svećenici već platili veliku cijenu. Sedamdeset i pet svećenika umrlo je pomažući bolesnima.

No također vjerujem da mnogi svećenici ponovno otkrivaju svoj poziv na molitvu i zagovor u ime cijelog naroda. Svećenik je stvoren da stalno stoji pred Bogom te mu se klanja, slavi i služi mu. Tako se u zatvorenim zemljama svećenici nalaze u situaciji u kojoj se prvotno našao Benedikt XVI. Oni uče provoditi dane u molitvi, samoći i tišini prikazujući ih za spas čovječanstva. Ako ne mogu fizički primiti za ruku svaku umiruću osobu onako kako bi željeli, otkrivaju da u klanjanju mogu svakog zagovarati.”

Kardinal je naglasio da svećenici koji mole i slave misu u samoći otkrivaju da “nisu prvenstveno vođe sastanaka ili zajednica, već ljudi Božji, ljudi molitve, štovatelji Božjeg veličanstva i kontemplativci. Oni tada uviđaju neizmjernu veličinu euharistijske žrtve, kojoj ne treba velika publika da bi urodila svojim plodovima. Kroz misu svećenik dodiruje cijeli svijet”, podsjetio je.

T.M.I, KT

ČITAJTE www.nedjelja.ba

Zanima nas Tvoje mišljenje!