Aktualno

UZ 90. OBLJETNICU ROĐENJA ZLATKA TOMIČIĆA

Zlatko Tomičić rođen je 2. prosinca 1930. u Zagrebu, a umro je 16. lipnja 2008. Mnogi za njega tvrde da je jedan od naših najvećih pjesnika. Bio je veliki prijatelj i našeg časopisa “MI”…

“Otrijeznite se Hrvati! Mislite na Hrvatsku, a ne samo na svoju stražnjicu, riznicu, automobil i vikendicu.” (Z. Tomičić)

 

HRVATSKA, LJUBAVI MOJA

Hrvatska, ljubavi moja,

i ovdje sam tvoj sin,

i ovdje sam tvoje ime

i tvoj sjaj.

 

Hrvatska, djevojko moja,

svuda mislim na tebe,

u svakoj zemlji te sanjam,

u svaki te nosim kraj.

 

Hrvatska, gujo pod kamenom,

s golim trokutima i ilirskim mjesecom

– tko na te s mržnjom stane

past će mrtav od otrova tvoga.

 

Hrvatska, zvijezdo na nebu,

tvojom pomoću stekoh sile svijeta,

svjetlost jesi što pada na ruke

iz tijela i krvi raspetoga Boga.

Ohrid, Makedonija, 13. rujna 1966.

 

                                      +++++

Evo izbora iz njegovih poruka:

– Čvrsto tlo naše hrvatske nade: Forma mentis je ono glavno što odlučuje o sudbini nekog naroda. Tu je bila naša ideja spasa. Stoga sam ja tražio neophodnost naše prave geodetske okosnice. Slika neba nam uvijek mora biti zemaljski uzor, tako je uvijek bilo, kod svih.

Tražio sam spajanje s neprolaznim i mnogo u tom uspio, vjerujem. Zato što me vukao plamen duhovnoga tijela. Mogao sam to, vidio sam silazak Duha Istine nedaleko od grada Franje Asiškog u Toskani. Uvijek sam citirao Tina Ujevića: “Treba buditi spavače! Treba tući zvekirom!” Moralo se je znati što je prava Gozba Duha. No i onda sam napisao: „Teško je živjeti U Hrvatskoj!”. Mislim da je veoma čvrsto tlo naše hrvatske nade, ali se samo treba kretati naprijed po tom tlu!

Vjerujem u budućnost Hrvatske iako nas žele zatrti i pomesti s lica zemlje. Naša jedina nada smo mi sami sebi. Moramo se i dalje boriti i davati otpor nasilju i truleži. Vidim našu nadu u sferi duha. Kod Hrvata postoji Škorpionski sindrom. Nakon što smo odbili neprijatelja, pojavio se unutarnji, veoma opasan i prijeteći. On je jak i razoran i sve što se dobro napravi on osujećuje. Kada Hrvati vide da im je uzaludna naizgled nevrijedna borba, oni kao škorpioni okreću otrovnu žaoku prema svojoj glavi, baš kao budistički redovnici u Vijetnamu koji su se javno spaljivali i na taj način borili.

Sve sam već to davno rekao u svojoj knjizi “Reforma duha” iz 2000. godine, a i davno prije toga u HKL-u od 1965. – 1968., koji su objavljeni u našem zborniku “Svačić” 1969. i u posebnom separatu kao i u brošuri “Odgovor Milošu Žanku”, gdje sam zastupao našu novu etičku misao i borio se za duh i red hrvatske riječi, za naš stari Ilinštak i za buduću Kristalnu kocku vedrine.

U “Reformi duha” istaknuo sam naše velike umove i duhove kao što su bili: Ante Radić, Filip Lukas, Vatroslav Murvar, Jozo Kljaković. Opisao sam tu naš pravaški mesijanizam, tumačio što je naš novi povijesni organon i kakva nam je svijest vlastite sudbine. Josip Horvat je pisao da su narod i kultura nedjeljivi i da su upravo zato Hrvati opstali. A začetak je bio u našoj Plemenšćini, još u našem rodovskom društvu. Stoga su, veli on: “Hrvati uvijek ostali užitnici slobode!”.Filip Lukas je dočim pisao da je povijest izraz kulture, a kultura puni izraz povijesti. Mi nismo stoga ni trenutka bili nepovijesni narod. Nismo prestali opstojati i biti. Lukas je pisao da narod u sebi nosi svijest svoje vječnosti. Narodi su se održali s onim kulturnim oblicima s kojima su i počeli. Opisao sam što je vrhovno načelo našeg državnog autoriteta. Otkrio sam, još onda, što je prava povijest straha i hrvatski ingenium. Jedna od objava našeg ingeniuma bili su naši junaci i proroci. Oni su spašavali Hrvatsku od propasti. Dokazivao sam da smo uvijek pripadali svjetlosnom Pantheonu. Želio sam da Hrvati saznaju sve o stoljetnom mitu i o svojoj mitologiji. To sam se trudio pokazati i u mnogim drugim svojim djelima. Želio sam otkriti put prema našem Eshatonu.

  • Imao sam 19 godina kada su me prvi puta iz političkih razloga otpustili iz lista u kojem sam tada radio. Različiti doušnici, provokatori i mistifikatori uništavali su sustavno moj građanski život, tako da nisam nikad više imao privatnosti ni građanskog mira. Uvijek su me uhodili, čitali pisma, izazivali i to traje do danas. Dežurali su pred mojim vratima i ulazili u moj stan. baš kao u romanu Joze Kljakovića “Krvavi val” (izišao je dakako u Rimu) koji se događa u Argentini. Za mene je najveća zločinačka organizacija bila Udba. Nisu škodili samo meni, nego su proganjali cijelu moju obitelj. Što su sve radili mojem sinu! A hrvatski tisak je u hrvatskoj državi, nažalost, o njemu napisao tisuće laži.

Ivan Savić Mor je u prilogu moje knjige “Kozmički pijetao” napisao mnogo lijepih misli i odao mi najveće priznanje, no jedno od najzanimljivijih je usporedba između mene i Mahatme Gandhija: da smo dvojnici! Mahatma Gandhi je srušio i otjerao englesku vlast iz Indije svojom ahimsom, tj. nenasiljem, borbom bez oružja i krvi. Samo proroci i karizmatici su jedini pravi vođe i samo se u njih narod može pouzdati. I ja sam se rodio kao Velika duša poput Gandhija, a velike duše žele fizički uništiti zločinci, stoga je platio glavom i antički pjesnik Orfej i brojni takvi drugi…

  • Sve zlo u Hrvatskoj je od jake “pete kolone”, koja djeluje na svim područjima veoma organizirano i na svim razinama. No o tomu ja govorim u svojem romanu “Tajanstvena ruža” koji sam napisao još prije više od 15 godina, a objavio ga 2004. Ako Europa, pišem ja, pokuša uništiti Hrvatsku, to će biti propast Europe. To je doduše samo vizija, mašta, fikcija, rekli bismo. Ali do sada se ispunilo sve što sam navijestio ili prorekao. Otuda sve ove nevjerojatne izmišljotine i fenomenalne ludosti. No, to je ludilo jako sustavno zamišljeno i razvijeno. Otuda i ludilo koje dolazi iz Haaga i ta tragikomična jurnjava oko generala Gotovine. Nikoga još nisu u svijetu tako lovili, samo možda Carlosa, čuvenog međunarodnog terorista i atentatora. Procesi protiv nas podsjećaju na one optužbe koje su zadobili Templari, da ih opljačkaju. A iza svega bio “Bijela sova”, tj. Filip Lijepi. On je sve izmislio, pa su se nad tim zgražali Voltaire i svi drugi mudri i pronicavi muži.

No, sve je to samo dio tzv. Determiniranog kaosa, što bi to rekao akademik Paar. To je sumrak europskog uma. To je odavno nagovijestio Oswald Spengler u svojem djelu “Suton Zapada”. Branili su nas već odavno Jozo Kljaković i Bogdan Radica, ljudi najvećeg ugleda na Zapadu, ali uzalud. Kada je počeo sud u Haagu odmah mi je bilo jasno: to je obnova suda u Nürnbergu. Tamo su bili optuženi i osuđeni njemački vođe. Sada se želi dokazati na stupidan način da smo mi nacisti, za što nas se stalno optužuje bez dokaza, tako to traje desetljećima. Vasilije Krestić je napisao da smo mi Hrvati “genocidni” jer potječemo od jednog zločinačkog naroda, a to su bili Avari. Tu istu optužbu je pak Srbima uputio pok. Antun Bauer. No, ne stoji ni jedno ni drugo. Nešto drugo je posrijedi. Ako ratni zločini ne zastarjevaju što je onda s ratnim zločinima koje su počinile velike sile od 1945. do danas?

Velike sile danas žele izjednačiti krivnju u hrvatsko-srpskom ratu, a one su nahuškale Srbe na nas. Posve isti scenarij i režija opetuje se u Ruandi. O tome je lijepo govorio i Drago Štambuk dok je bio veleposlanik u Londonu: baciti bijelo na crno i crno na bijelo, dok se boje sasvim ne izmjene. Tzv. individualna krivnja naših ratnika gora je popara nego li skupna optužba. Oživljavanjem i legalizacijom četništva vidi se da Srbi hoće opet novi rat, a u programu četništva je, pogledajte što piše u svim njihovim dokumentima crno na bijelo, da treba istrijebiti i očistiti ovaj prostor od katolika i muslimana. Urota protiv Hrvata traje odavno: još od 14. stoljeća, od Nemanjića, piše jedan američki filozof. Dok je hrvatsko plemstvo bilo politički narod, imali su Hrvati dobar i mač i štit, a kada su došli buržuji više toga nije bilo, pa nema ni danas, kako je nekad bilo. Matija Bećković, čim je rat završio, razbio je sve nade rekavši: “Ćerećemo se!” Ono što nama danas najviše manjka je nekakva ideja zajedništva. Svaki sebičnjak misli samo na to da što više napuni svoju kesu, a drugi neka gladuju. “Mi smo siti, mi smo siti.”, pjeva A. B. Šimić. To vodi samouništenju! Otrijeznite se Hrvati! Mislite na Hrvatsku, a ne samo na svoju stražnjicu, riznicu, automobil i vikendicu.

  • To što se događa s Hrvatima u BiH je veoma porazno i tragično. Poručuju im vanjski đavolski meštri da se moraju iseliti ili asimilirati. Pa, Bosna je uvijek bila matična hrvatska zemlja, izvorište odakle je sve dolazilo i oplemenjivalo ostale hrvatske pokrajine. Ne mogu tamo Hrvati biti samo neka nacionalna manjina koju treba što prije očistiti iz Bosne ponosne. Velika je nepravda da su Herceg-Bosnu ukinuli, a ostavili Republiku Srpsku. Bosna nije nikada bila srpska niti će biti. Bio je u Bosni već jednom okupator srpski knez Česlav još u dalekom 10. stoljeću i onda protjeran. U vrijeme Turaka bila je Turska Hrvatska, ali nije bila Turska Srbija. To je opet vještičija juha, što bi rekao Goethe, tzv. velikih sila, koje su maloga uma, kao dinosaurusi, koje obožavaju kao svoje pretke. Za mene ne postoje veliki i mali narodi, nego samo mnogobrojni i malobrojni. Mali narodi mogu biti veliki, a tzv. veliki – veoma mali. Ako Hrvate u Bosni budu uništili do kraja, onda će nestati i Hrvatske, onda se i njoj piše ista sudbina. A mi smo se uvijek borili u obrani samih sebe pa moramo i sada. Hrvatska pobjedonosna rekonkvista uvije dođe. ®

BOG LJUBAVI

Vrane kriješte na obali Save.

U močvari samuju.

Svrake slijeću na livade,

svoje misli jedna drugoj dojavljuju.

 

Otišao je snijeg,

otišli su galebi

na obalu Labe i Rajne.

 

Vjetar i dažd udaraju mi

u lice.

Čekam da procvatu lopoči

u Jarunu

i plave perunike

u čast bogu Perunu.

 

Vjerujem u boga ljubavi.

To je tihi, topli Krist

što ide uvijek bos,

siromah je, a sve ima što mu treba.

Dodir mu je tako čist.

 

Zagreb, 27. travnja 1979.

 

Zlatko Tomičić

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!