JE LI LJEVICA DOISTA PROGRESIVNA?

Je li ljevica zaista progresivna?
Svojedobno je u listu MI izlazio sjajan feljton Josipa Sanka Rabara „Rječnik etiketa“. Možda bi ga trebalo obnoviti jer materijala ima napretek, prije svega u olakim i površnim izjavama naših političara. Jedna od takvih sintagmi je „progresivna ljevica“. Ima li u Hrvatskoj uopće ljevice, drugo je pitanje, ali etiketa je tu.
No je li ljevica progresivna? U čemu je progresivna? U odnosu prema životu, obitelji, privatnom vlasništvu, demokraciji, slobodi mišljenja, građanskim slobodama, znanstvenoj istini, autonomiji institucija, kulturi i povijesti? Prema svim tim vrjednotama ona je bila i jest krajnje reduktivna i nerijetko nasilna. Život zatire od početka, „rastura“ brak i obitelj, znanstvenu istinu reducira na svoju ideologiju, ideološki nadzire medije i institucije, Katoličku crkvu ne podnosi „ni nacrtanu“, reducira i zatire povijesno sjećanje i baštinu… Zar je to progres, napredak? Iako rado upotrebljava liberalističku pojmovnu aparaturu i kiti se privrženošću liberalnoj demokraciji, u duši je mrzi jer, budući isključiva, ne trpi ništa drukčije pored sebe, što smo nedavno vidjeli u osornom odnosu zagrebačkog gradonačelnika prema „Hodu za život“. No svako zlo za neko dobro – sad makar svi koji su „za život“ znaju tko im ne želi biti gradonačelnik.
Etiketa „progresivne ljevice“ je sadržajno neistinita i logički pogrješna. No lijepi se i „puca“ na sve strane. Ljudi je slušaju, primaju, upijaju pa postaje dio poimanja stvarnosti s realnim učincima u medijima, obrazovanju, političkom i kavanskom diskursu. Razumije se, ako je ljevica „progresivna“, onda su, nasuprot, konzervativci, regresivni!? Za koga će onda tzv. običan, idejama i politici nepoučen čovjek, biti i za koga glasovati? Naravno, bit će za „progresivnu“ ljevicu! Nažalost, taj trećerazredni kvazioneomarksizam zaogrnut u liberalno ruho sve više sadržajno ulazi u tzv. demokršćanski politički milje. Gdje je granica naivnosti i površnosti?
(rf)