POPISNO IZLJEČENJE? – KADA DRŽAVA TRALJAVO RADI, POSLJEDICE SU TEŠKE. AKO CRKVA TRALJAVO RADI, POSLJEDICE SU FATALNE…

Objavljeni su rezultati popisa stanovništva. Kritike su brojne. Popis je šupljikav, nedosljedan, nepotpun… Ipak, neki trendovi su jasni. Uz ostalo, ostvarilo se ono o čemu smo godinama pisali, da je katolika sve manje. Sada je popis stanovništva to djelomice pokazao.

Hrvati jesu tradicijom katolička nacija, ali stvarnost je daleko od toga. Da nije, ne bismo bili suočeni s toliko javnih grijeha poput toga da ljudi koji se deklariraju katolicima kradu narodnu imovinu, zagovaraju pobačaj, žive u konkubinatu i sl., ne bismo bili suočeni s time da stranka koja se smatra demokršćanskom nije u stanju donijeti zakon kojim bi se rad nedjeljom  – Dan Gospodnji – sveo na nužno, pa da ljudi, makar po tradiciji, blagdanuju. (Proučava li tko u demokršćanskim strankama moralni i socijalni nauk Crkve?)

Hoće li tu Crkvu, ovu našu ljubljenu Jednu Svetu Katoličku Apostolsku Crkvu ovi podatci pomaknuti s mjesta? Crkvu, čiji vrhovi već godinama ne govore o svemu o čemu bi trebalo govoriti i raspravljati ili ne znaju odgovoriti na pitanja, Crkvu čije komisije i odbori mukom muče, Crkvu čija inteligencija na učilištima bavi svoje posle, bez zamjetnog društvena učinka i odjeka, Crkvu čiji su laici nepovezani i razjedinjeni, Crkvu koja sebe sve više i češće poima kao jednu od ustanova civilnog društva za karitativnu i psihološku pomoć, Crkvu koja u društvenom pogledu ne zna što bi sa sobom, Crkvu čiji novinari na medijskim konferencijama ne postavljaju pitanja…? Hoće li je pomaknuti s mjesta podatak da ljudi, kako popis pokazuje, odgovore na svoja vjerska pitanja traže u raznim sljedbama i sektama? Hoće li je pomaknuti s mjesta nikad vidljivija činjenica da hrvatski narod izumire? Jer što više od toga pokazuje da Crkva ne uspijeva u svom poslanju? Što više od toga pokazuje da je u njoj zamrlo životvorno kršćanstvo? Što više od toga pokazuje da je, nakon gotovo četrnaest stoljeća služenja hrvatskome narodu, nakon svih muka i žrtava, nakon četiriju posjeta dragih nama papa, danas, u slobodnoj Hrvatskoj, njezin glas utihnuo, njezina snaga okopnila? Kakvoga smisla imaju sve te naše konferencije, skupovi i sinode? Evo će se ovih dana navršiti četiri godine od Sinode u zagrebačkoj nadbiskupiji. Završnog dokumenta još nema, a i kad izađe, tko će to čitati, tko primjenjivati, tko nasljedovati? Što je Sinoda probudila i pobudila? Možda smo slabovidni i slijepi, ali ni napipati ne možemo…

Kada država traljavo radi, posljedice su teške. Ako Crkva traljavo radi, posljedice su fatalne. Sad se nešto objašnjava da ipak nije manje 8 posto katolika, nego 4 posto. Nebitno. Nije problem u tome što nas je manje. Nešto drugo nije u redu. Ili Duh ne puše ili ga mi ne primamo? Više od svega, od svih riječi, trebao bi nam proročki glas, vapaj, poziv da se prenemo i da potražimo Krista i u svojim srcima, i u svojim glavama i u svojoj Crkvi, glas koji će nas pozvati, osokoliti, koji će nas učiniti potrebnima i važnima, svakog vjernika, svakog čovjeka… Daj Bože da nam popis pomogne izlječenju. I vjere i nacije…

Rafael Milić