“NIJE NEZABLUDIVO” NE ZNAČI “MOGUĆE SU POGRJEŠKE”

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Među mnogim vjernicima često se danas javlja jedno čudno i neprihvatljivo shvaćanje prema kojem se određeno naučavanje Učiteljstva može bespogovorno zanemariti ili čak ne prihvatiti, jer nije službeno proglašeno izjavom Pape „ex cathedra“, ili jer to naučavanje nije navedeno u Katekizmu katoličke crkve. Za vjeru je, smatraju mnogi, bitno samo ono što se može podvesti pod dogmu, odnosno što je izrečeno, i jasno naglašeno, u duhu papine nepogrješivosti, odnosno nezabludivosti. Sve drugo, bez obzzira što kaže papa, nije obvezujuće, pa je prihvaćanje toga ostavljeno svakom vjerniku na volju i ne treba čak ni opravdavati svoje poricanje ili neprihvaćanje. Pravi „švedski stol“! Previše katolika koristi tu „ne-nepogrješivost“ kao dozvolu za odbacivanje nečeg što im se ne „sviđa“, a to je ponašanje posebice kulminiralo nakon pojave pape Franje.

Opisano ponašanje je zapravo osiromašenje sadržaja katoličke vjere, a ujedno pokazuje da je kod mnogih u pitanju nepoznavanje vjere. Katekizam je vrlo jasan: „Božja je asistencija također dana nasljednicima apostola, kad naučavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te na osobit način rimskom biskupu (!), pastiru cijele Crkve, kad oni u vršenju redovitog učiteljstva (!), te kad ne idu za nezabludivom definicijom niti se izjašnjavaju »na konačan način«, predlažu nauk koji vodi boljemu shvaćanju objave u pitanjima vjere i morala. Uz to redovito (!) učenje vjernici treba da »pristaju s religioznim posluhom duha« koji, iako se razlikuje od posluha vjere, ipak ga produžuje.“ Najtipičniji su slučajevi neprihvatljivog ponašanja zanemarivanje i neprihvaćanje Društvenog (socijalnog) nauka Crkve, koji je čvrsto utemeljen na katoličkoj moralnoj teologiji, te odbacivanje pojedinih enciklika i apostolskih pobudnica, posebice socijalnih, a koje se pojavljuju još od pape Lava XIII., pa sve do danas. Papa Pio XII. u enciklici „Humani generis“ kaže: „Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtjeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato jer pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“

Papina nepogrješivost (nezabludivost) nije zamišljena dakle kao neko mjerilo, koje daje presjek kroz crkveno naučavanje, da bi se na kraju za vjeru iskristaliziralo samo nekoliko doktrinarnih izjava, već ona podrazumijeva poseban način na koji Crkva može i želi podučiti vjernike. Sadržaj papine nezabludivosti je zamišljen kao usklađivanje, slijeđenje i potvrđivanje temeljnih učenja, koja su uspostavljena već ranije u dugoj tradiciji i smatrana kao mjerodavna, ali iz nekih su razloga u određenom trenutku dovedena u pitanje, pa je zato bilo potrebno dati konačnu dogmatsku objavu.

„Nepogrješive“ izjave imaju za cilj promicanje dublje svijesti o Evanđelju i njegovu značenju, ali oni koji ih pogrješno razumiju i zloupotrebljavaju koriste ih kako bi ograničili Evanđelje i njegove posljedice za život. Pokušava se pretvoriti vjeru, ispunjenu transcendentnim misterijem, u nešto što se jednostavno može pretočiti u puke prijedloge bez većeg sadržaja od samih riječi. Učenje vjere ima za cilj pružiti ljudima bolji odnos s Bogom i međusobno, dajući uvid u to kako su ljudi međusobno povezani i kako Bog djeluje kroz te međusobne veze. Zato su važna čak i ona naučavanja, koja nisu izrečena u duhu papine nepogrješivosti, jer i ona pomažu da se postigne bolji uvid u bogatstvo Evanđelja i njegove poruke. Papa sveti Ivan Pavao II. je na Općoj audijenciji 24. ožujka 1993. godine jasno kazao: „Uz ovu nepogrješivost vezano uz definiciju ex cathedra, postoji i karizma pomoći Duha Svetoga, dodijeljena Petru i njegovim nasljednicima kako ne bi pogriješili u pitanjima vjere i morala, već da bi podijelili veliko svjetlo na kršćanski narod. Ova karizma nije ograničena samo na iznimne (!) slučajeve.”

Svođenje vjere samo na sadržaje, koji se temelje na navodnoj nepogrješivosti (nezabludivosti) pape, ne dovodi samo do sužavanja širine i dubine vjere, već također ispada da, što se tiče katoličke vjere, postoji samo nekoliko obvezujućih sadržaja vjere, a da su neki djelovi crkvenog naučavanja zapravo neobvezatni i da ostavljaju vjernicima slobodu hoće li, prema sugestijama Crkve, ili na temelju svojih prekomjernih želja, vjerovati ili ne, djelovati ili ne. Takvo ponašanje događa se uvijek iznova, kad se vjernici suoče s većom stvarnošću crkvenog nauka i počnu razmišljati: „To nije područje papine nezabludivosti, pa ne moram vjerovati u to, pa ću stoga učiniti po svojem nahođenju.” Time se vjera okreće naglavačke, u nešto individualističko umjesto zajedničko.

Strogo govoreći, “nepogrješivost” obuhvaća, dakle, bilo koja učenja, koja potpadaju pod božansko jamstvo da su oslobođena svake mogućnosti pogrješke. To ne znači, a nikada nije ni značilo, da tzv. „ne-nezabludiva“ učenja – „obična“ papina naučavanja – sadrže pogrješke. Još manje znači da bi neki papa pod bilo kojim okolnostima mogao poučavati herezu. Papa Pio IX. je 1864. osudio kao herezu tumačenje prema kojem su katolici obvezani „samo na one stvari, koje su predložene u smislu općeg vjerovanja kao dogme vjere po nepogrješivim sudom Crkve“.

Papa Ivan Pavao II je u svom govoru biskupima u Los Angelesu 1987. godine rekao: „Ponekad se čuje (!) da se veliki broj katolika danas ne pridržava učenja Katoličke crkve o brojnim pitanjima … Ponekad se tvrdi da je neslaganje s Učiteljstvom potpuno uskladivo s tim da se bude “dobar katolik” i ne predstavlja prepreku za primanje sakramenata. To je ozbiljna pogreška koja dovodi u pitanje učenje biskupa u Sjedinjenim Državama i drugdje.“

Papa Benedikt XVI. je 7. prosinca 2012. u govoru Međunarodnoj teološkoj komisiji jasno kazao da treba razlikovati autentično značenje pojma sensus fidei od pogrješnog tumačenja: „To zasigurno nije neka vrsta javnog crkvenog mišljenja, a pozivanje na njega radi osporavanja učenja Učiteljstva bilo bi nezamislivo, jer se sensus fidei ne može autentično razviti u vjernika, osim u mjeri u kojoj oni u potpunosti (!) sudjeluju u životu Crkve, a to zahtijeva odgovorno pridržavanje Učiteljstva, pologa vjere.“

Dokument „Donum Veritatis“, koji je 1980. godine potpisao kardinal Joseph Ratzinger, kaže: „Kad Učiteljstvo, ne namjeravajući djelovati “definitivno”, poučava neku doktrinu, koja će pomoći boljem razumijevanju Objave i eksplicitno izraziti njen sadržaj, ili podsjetiti kako je neko učenje u skladu s istinama vjere, ili naposljetku da se čuva od ideja koje su nespojive s tim istinama, traži se odgovor vjerske podređenosti volje i razuma. Ta vrsta odgovora ne može biti samo vanjska ili disciplinarna, već se mora shvatiti unutar logike vjere i pod poticajem poslušnosti vjeri. … Iz istog razloga, papinske odluke u pitanjima discipline, čak i ako nisu zajamčene karizmom nepogrješivosti, nisu bez božanske pomoći i pozivaju na pridržavanje vjernika.“

Katolici se moraju pokoravati (volja), kao i vjerovati (razum) učenjima vjerodostojnog Učiteljstva. Moraju to učiniti bez obzira jesu li ta učenja “nepogrešiva” ili nisu. To znači da katolik mora misliti umom Crkve; mora svoj razum prilagoditi onome što Crkva predlaže kao istinito. Pokorava se Kristu (jer poslušati Crkvu znači poslušati Krista, njezina zaručnika) voljom, a i umom. „Stoga se mora uzeti u obzir pravilan značaj svake raščlambe Učiteljstva uzimajući u obzir u kojoj je mjeri angažiran njegov autoritet. Također treba imati na umu da svi postupci Učiteljstva proizlaze iz istog izvora, odnosno od Krista, koji želi da Njegov Narod hoda u potpunoj istini.“ „Donum veritatis“ opominje da neslaganje s Učiteljstvom uzrokuje veliku duhovnu štetu, dovodi do „prijezira prema istinskom autoritetu” i kvasac je nevjere Bogu!