SOCIJALNI NAUK CRKVE I TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Teologija oslobođenja je ukorijenjena u „prvenstvenom opredjeljenju za siromahe“, i to ne samo u Latinskoj Americi gdje je nastala, već i u cijelom svijetu. Učinila je svojevrsni zaokret u nastojanjima da Crkva usvoji opredjeljenje za siromašne kao strateško, a ne samo kao taktičko pitanje. Crkveno učiteljstvo cilj koji si postavlja teologija oslobođenja nikad nije dovelo u pitanje, a oštre kritike su se odnosile na sredstva i metodologiju, te na neka neprihvatljiva ideološka skretanja s marksističkom podlogom, koja autor autentične teologije oslobođenja peruanski dominikanac Gustavo Gutiệrrez nije nikad ni zastupao. Gustavo Gutiérrez vrlo jasno govori o čemu je riječ: „Posrijedi nije razrada nekakve ideologije kojom bi se opravdala zauzeta stajališta, niti grozničavo traženje sigurnosti pred temeljnim pitanjima koja se nameću vjeri, a niti stvaranje teologije iz koje bi se ‘izvodila’ određena politika. Treba se jednostavno izložiti sudu riječi Gospodinove, misliti o svojoj vjeri, učiniti autentičnijom svoju ljubav, opravdati svoju nadu, zalaganjem koje bi htjelo biti radikalnije, cjelovitije, djelotvornije. Riječ je o tome da se iznova razmotre velike teme kršćanskog života posred korjenitih promjena obzora u kojima danas živimo i novih problema što ih sa sobom donose te promjene. To je cilj onoga što se naziva ‘teologijom oslobođenja’.“ U knjizi „Teologija oslobođenja“ Gutiérrez ni na jednom mjestu ne svodi Evanđelje na puku zemaljsku poruku. A kardinal Gerhard Lüdwig Müller (rođen 1947., kardinal od 2014.) dugogodišnji prijatelj s Gustavom Gutiérrezom, ali i s papom Benediktom XVI., tada pročelnik Kongregacije za nauk vjere (2012.-2017.) imenovan od pape Benedikta XVI., napisao je u knjizi „Siromaštvo – Izazov za vjeru“: „Teologija oslobođenja nije – kako ju se često površno i krivo prikazuje – nešto revolucijsko što se ostvaruje nasiljem.“ Dapače, „zapravo je teologija oslobođenja, ako ju se ispravno shvaća u njezinom polazištu najbolji odgovor u praksi i teoriji na marksističku kritiku religije“. U knjizi, koja sadrži popratnu riječ pape Franje, kardinal Müller opisuje teologiju oslobođenja kao jednu od „najznačajnijih strujanja katoličke teologije 20. stoljeća“, koja je pomogla Crkvi premostiti podjelu između „zemaljske sreće i ultra-zemaljskog spasenja“. Müllerova knjiga je prevedena na hrvatski, a na njenoj promociji bio je nazočan u Zagrebu sam autor. No, ta je knjiga, čini se, prilično zanemarena i brzo pala u zaborav.

Izazov teologije oslobođenja je razumijeti Isusa utjelovljenog Boga, a zatim se zapitati kako Crkva može biti sličnija Isusu i utjeloviti se u svijetu. Međutim, još uvijek postoje mnogi koji načelno ne prihvaćaju teologiju oslobođenja kao takvu. Žestoko, često i nasilno, načelno protivljenje teologiji oslobođenja proizlazi zapravo iz neugodnih istina, koje taj biblijski pristup otkriva, a mnogi poput noja, guraju glavu u pijesak ne htijući vidjeti za vjernika neprihvatljivu stvarnost. Teologija oslobođenja predstavlja „opasnost“ za liberalne i, uglavnom, neoliberalne ekonomije. „Opasno“ za sustav je činjenica da se teologija oslobođenja, poziva na učenje Riječi Božje, te da poziva na drugu “ekonomiju”, u kojoj je Božji stol za život bio jedan i nepodijeljen. Temelje tog pristupa otvorile su papinske socijalne  enciklike kao što su „Mater et Magistra“ i „Pacem in Terris“ pape Ivana XXIII. i „Populorum Progressio“ pape Pavla VI., koje se nisu usredotočile samo na socioekonomska prava radnika, već i na prava siromašnih u odnosu na bogate nacije. Taj pristup kroz svoje enciklike zastupaju kasnije i pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. i Franjo. „Teologija oslobođenja nije samo pravovremena nego je korisna i nužna. Treba je promatrati kao nov korak, usko povezan s prethodnima … u bogatoj baštini društvenog nauka Crkve kako su izneseni u dokumentima od „Rerum novarum“ do „Laborem excernces“, piše u pismu koje je 1986. uputio brazilskim biskupima papa Ivan Pavao II., uz napomenu da se „budno pazi da se u Brazilu i Latinskoj Americi razvije ispravna i potrebna teologija oslobođenja.“ Papa je u tom pismu naglasio da Crkva treba stvoriti „prostor i uvjete kako bi se … razvila teološka refleksija koja će se u potpunosti pridržavati stalnih učenja Crkve o društvenim pitanjima.” „Istodobno, treba razviti učinkovitu praksu za promicanje socijalne pravde i jednakosti, te za zaštitu ljudskih prava, izgradnju ljudskog društva utemeljenog na bratstvu i suglasju, istini i milosrđu. Možda je moguće razbiti neizbježne posljedice sustava … neobuzdanog kapitalizma, kolektivizma ili kapitalizma države – oboje nesposobnih osigurati oslobođenje koje je donio Krist“, dodao je papa Ivan Pavao II.

Budući da se je svašta, kod nekih autora, pojavljivalo u raščlambi sadržaja „teologije oslobođenja“, Kongregacija za nauk vjere je pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera 1984. objavila dokument „Uputa o nekim aspektima teologije oslobođenja“. „Uputa“ ni jednom riječju ne osuđuje temeljnu namjeru teologije oslobođenja, a to je u praksi oživotvoriti opciju za siromašne. Što više navodi: „Ne može se više podnositi sablazan u nebo vapijućih nejednakosti između bogatih i siromašnih, bilo da je riječ o nejednakostima među bogatim i siromašnim zemljama bilo o nejednakostima različitih društvenih slojeva unutar iste države.“ Međutim, s druge strane, jasno ukazuje da se ne smije izgubiti pogled na nadnaravno i da je nedopustiv mitološki način promatranja procesa oslobođenja i revolucije. Crkva siromaha ne može biti „klasna Crkva“. Kritika „Upute“ ima zapravo svojevrsni preventivni karakter i ne osuđuje autora Gustava Gutiệrreza. Dapače: „Težnja za oslobođenjem, kako i sam izraz govori, preuzima osnovnu temu Staroga i Novoga zavjeta. Stoga je sam izraz „teologija oslobođenja“, promatran u sebi, u potpunosti opravdan: on označava teološko razmišljanje usredotočeno na biblijsku temu oslobođenja i slobode.“ Nešto kasnije, zahvaljujući kardinalu Mülleru. obustavljen je postupak protiv Gustava Gutiệrreza. U razgovoru s Peterom Seewaldom, tada budući papa Benedikt XVI. ustvrdio je da ga je peruanski dominikanac poslušao i da je „dalje razvio [svoj rad] u smjeru prikladnog oblika teologije oslobođenja koja stvarno ima budućnost”. Zapravo, papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. nikada nisu osudili teologiju oslobođenja kao takvu, već samo one njezine inačice, koje su marksističku analizu postavile u svoju srž.

„Kako god uzmemo, teologija Gustava Gutiérreza je pravovjerna, ortodoksna .., i ona nas uči kršćanskom djelovanju … Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u božjoj praksi koja mijenja svijet“, poručuje kardinal Müller. U intervjuu, koji je dao časopisu „Inside in Vatican“ je rekao: „I komunizam i neoliberalni kapitalizam niječu transcendentnu dimenziju ljudskog postojanja, ograničavajući svoje djelovanje na materijalnu sferu ljudskog života. Kapitalizam i komunizam su dvije strane istog novčića. Naprotiv, istinska teologija oslobođenja oslanja se na Bibliju, crkvene oce i učenje Drugog vatikanskog koncila kako bi izgradila Božje kraljevstvo … Teologija oslobođenja nije ograničena samo na Treći svijet.“ Crkva je itekako pozvana mijenjati društvenu svijest, koja će postati osjetljivija za problem siromaštva i predstaviti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila življenja, ali i kao kriterij političkog opredjeljenja kršćana. To nije direktno uključivanje Crkve u borbu za vlast. Opredjeljenje za siromašne nije ponajprije karitativni pojam, nego čimbenik ostvarenja socijalne pravednosti. Crkva u modernom društvu, uključujući tu i hrvatsko, nije samo, ili prije svega, borba za pomoć najpotrebnijima (karitas), nego borba za ostvarenje solidarnosti i pravednosti u društvu. Prihvatiti opredjeljenje za siromašne znači prihvatiti borbu za socijalnu pravednost i ostvarenje općeg dobra. I Socijalni nauk crkve i teologija oslobođenja izriču, prvi neizravno a drugi izravno, temeljnu nespojivost prioriteta kapitalističke ekonomije i imperativa kršćanskog evanđelja. Može se kazati da ta dva pristupa proklamiraju istu poruku u različitim okolnostima. Najjača veza između teologije oslobođenja i Socijalnog nauka crkve vezana je uz motrište o pravu na privatno vlasništvo nasuprot općem dobru. Thomas Merton govori o „kratkovidnoj i iskrivljenoj predodžbi o ljubavi prema bližnjemu“, kroz vršenje simboličkih djela milosrđa. A ta „vrsta ljubavi nema pravog učinka u pomaganju siromašnima i sve što ona čini je prešutno opravdanje društvene nepravde i pomaganje da situacija ostaje onakva kakva jest.“ Ljudi i dalje ostaju siromašni.

Teologija oslobođenja pokazuje moć vjere kad iskreno i hrabro govori o onome što se događa u društvu. „Autentična teologija oslobođenja“ i katolički socijalni nauk nužni su za služenje Crkve svijetu. … Teologija se oslobođenja ne poziva na novu objavu. Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u Božjoj praksi koja mijenja svijet“, poručuje papa Ivan Pavao II.

Zadaća Crkve danas je suživot u suvremenom društvu, ali u isto vrijeme naglašavajući da je čovjekov konačni cilj Trojedini Bog, Bog koji je stvorio čovjeka, Bog ljubavi. „Ako zaboravimo krajnji cilj, ne možemo ništa tvrditi u prilog ljudskom dostojanstvu, jer o jednakosti među ljudima možemo govoriti samo ako se pozivamo na Boga”, naglasio je kardinal Müller prilikom promocije svoje knjige 2014. u Rimu. „Teologija oslobođenja neće umrijeti sve dok postoje muškarci i žene, koji potaknuti Božjim oslobađajućim djelovanjem teže – mjerom svoje vjere i porivom svog društvenog djelovanja – za solidarnošću sa svojim bližnjima koji pate, svojim susjedima čije dostojanstvo je bačeno u otpad”, poručuje kardinal Mülle