ZDRAVA PAMET JASNO UVIĐA: ŽIVOT JE IZVOR SVIM PRAVIMA

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag“, stara je narodna umotvorina, kao i ona da „svaka ptica svome jatu letu“. „Slučaj Čavajda“ dao je svakom prigodu da ostavi svoj trag i odleti svom jatu. Trag su ostavili, jedni bučnim i agresivnim zagovorom feticida, drugi radosnim hodom za život. Jedna civilizacija, dvije kulture: smrti i života. I svatko je poletio ka svome jatu: dio zastupnika vladajućih podržao je SDP-ov prijedlog zakona o pobačaju „iz načelnih razloga“, dakle ideološko-svjetonazorskih; dio manjinaca ostao je „mudro“ neutralan. Hadezeovci su bili protiv, ali ni sami ne znaju što bi s tim pitanjem pa ga radije ne diraju. „Desnica“ je glasno branila pravo na život, ali s premalo etičke i logičke, a previše političke argumentacije.

Nakon svega, čovjek se ne može upitati kakvi su to ljudi koji zagovaraju pobačaj i feticid? Zgražamo se nad raznim zločinima in odium hominis, a ovo je, eto, kao „popit pivo“, i to unatoč tomu što su liječnici vrlo „plastično“, da ne kažemo naturalistično opisali postupak ubojstva djeteta. I nazvali su to ubojstvom – feticidom, na koje, svjesni da je riječ o živu čovjeku, ne žele pristati. Ali eto, zagovornicima „prava na izbor“ to nije pomaknulo savjest ni za milimetar. Naprotiv, oni i dalje misle: dok nemaš oib, nisi osoba; ako nisi „kvalitetan“, „tko te šiša“. Pritom su zagovornike prava na život napadali pojmovima „katolibani“ i „klerikalizacija ginekologije“ – in odium fidei!

U osnovi, osramotili su se svi, kako oni koji zagovaraju pobačaj i čedomorstvo, tako oni koji ga „brane“. Pritom se svi pozivaju na Ustavni sud, koji je svojom odlukom iz 2017. i tumačenjima samo zamaglio stvar, kako čine i neki profesori ustavnog prava. Zdrava pamet jasno uviđa: život je temelj, baza, izvor, pretpostavka svih prava i nijedno pravo ne može biti iznad njega osim kada mentalno zdrava odrasla osoba odluči da će položiti svoj život za neku vrjednotu, pa će, primjerice, vojnik dati život za domovinu – slobodu bližnjih – ili će majka, ako to okolnosti traže, radije umrijeti pri porodu nego dati usmrtiti svoje dijete da bi preživjela. Stoga nitko, baš nitko, slijedi li naravni zakon razuma, ne može bilo koju vrjednotu – ni slobodu-izbor – izjednačiti, a zapravo staviti iznad prava na život nerođena djeteta. Slijedom toga, kako pravo na slobodu i pravo na privatnost mogu biti ustavni temelj da „pravo na izbor“ bude izjednačeno s pravom na život i samim time dobije faktičnu prednost nad životom? Kojom logikom živ čovjek, rođen i odrastao, poriče život nerođenom, nemoćnom ljudskom biću, koje i po Božjoj i po ljudskoj pravdi, a i po hrvatskom Ustavu (čl. 21.), ima pravo na život?

Postoji hijerarhija vrjednota, u kojoj je život temelj svim drugim vrjednotama. To je čista logika, zdrav razum. Ali hrvatski politički sustav, u velikoj krizi razuma, nije u stanju iznjedriti je u zdravo zakonodavstvo i zdravu kulturu, kulturu života.

Tragedija je nerođenih prije svega tragedija razuma.

(rf)