NAŠ IZBOR

55. OBLJETNICA OBJAVE ENCIKLIKE „MYSTERIUM FIDEI“ PAPE PAVLA VI.

 

Euharistija, Crkva i Koncil

Piše. Mr. Krešimir Cerovac

Dva tjedna prije početka četvrtog i posljednjeg zasjedanja Koncila, papa Pavao VI., „veliki kormilar Koncila“, odnosno „skromni i proročki svjedok ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi“, kako ga je nazvao papa Franjo, objavio je 3. rujna 1965. svoju treću po redu encikliku „Mysterium Fidei“ („Tajna vjere“) o Presvetoj Euharistiji u kojoj je dao pojašnjenje i smjernice u vezi s naukom i njenim štovanjem. Ove se godine, dakle, obilježava 55. obljetnica objave jednog značajnog, pomalo zaboravljenog, dokumenta. Papa Pavao VI. je želio osnažiti neka od glavnh koncilskih stajališta glede Crkve i njezine spasiteljske misije u svijetu, naglašavajući pritom posebice da je „Euharistija srce i središte liturgije“, te da je Euharistija liturgija svijeta. Kasnije će tu temu razraditi još i papa Benedikt XVI. 2007. godine u enciklici „Sacramentum caritatis“ („Sakrament ljubavi“), te papa Ivan Pavao II. 2003. godine u enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ („Crkva Euharistije“).

Na pisanje enciklike papu Pavla VI. potaknula je činjenica da je postojalo „niz razloga ozbiljne pastoralne zabrinutosti i tjeskobe“. Jasno je naglasio da je „Euharistijski Sakrament znak i uzrok jedinstva mističnog tijela, te nadahnjujući aktivan “crkveni” duh kod onih koji ga štuju s većim žarom“. U duhu Pavlove Prve poslanice Korinčanima, koja govori o udjelnicima jednog kruha, Papa podsjeća: „Svi možemo slaviti Euharistijsko Otajstvo jednim glasom i jednom vjerom i dijeljenjem u Tijelu Kristovom postati jedno tijelo, udruženi istim vezama koje je Krist želio“. Osvrčući se na neka „pogrješna i uznemirujuća mišljenja“, papa Pavao VI. podsjeća na iznimnu važnost naučavanja Tridentinskog sabora glede Euharistije i naglašava da se za vrijeme mise događa „čudesno pretvaranje cijelovite supstancije kruha u Tijelo i cjelovite supstancije vina u Krv Kristovu“.

Papa Pavao VI. zapravo reafirmira jednostavnost skolastičkog pristupa:

Da bi izbjegli bilo kakvo nerazumijevanje ove vrste prisutnosti, koja nadilazi zakone prirode i predstavlja najveće čudo ove vrste, moramo poslušno slušati glas učiteljske i molitvene Crkve. Njezin glas, koji stalno odjekuje Kristov glas, uvjerava nas da je način na koji Krist postaje prisutan u ovom Sakramentu putem pretvaranja cjelokupne tvari kruha u njegovo tijelo i cijele supstance vina u Njegovu krv, jedinstveno i uistinu prekrasno obraćenje koje Katolička crkva dolično i pravilno naziva transupstancijacija. Kao rezultat transupstancijacije kruh i vino nesumnjivo poprimaju novo značenje i novu konačnost, jer više nisu obični kruh i vino, već su znak nečeg svetog i znak duhovne hrane; ali oni preuzimaju novo značenje, tu novu konačnost, upravo zato što sadrže novu “stvarnost” koju s pravom možemo nazvati ontološkom. Jer ono što se sada nalazi ispod spomenute vrste nije ono što je bilo prije, već nešto posve drugo; i ne samo u procjeni vjerovanja Crkve, nego i u stvarnosti, nakon što se jednom promijeni supstanca ili priroda kruha i vina u Kristovo tijelo i krv, od kruha i vina ne ostaje ništa osim vrsta – ispod koje Krist je prisutan cjelovit u svojoj fizičkoj “stvarnosti”, tjelesno prisutan, iako ne na način na koji su tijela na nekom mjestu.“

Drugim riječima neke, tada, „moderne“ doktrine, koje su nudile nepotpuno tumačenje samo u smislu tzv. „transignifikacije“ (promjena značenja) ili „transfinalizacije“ (promjena svrhe), kao što je to, primjerice, objašnjavao, među ostalim, i teolog Edward Schillebeeckx, za Papu su prihvatljive samo ako nedvosmisleno uključuju i tridentinsku dogmu. „Imamo divan primjer stabilnosti katoličke vjere u načinu na koji se te riječi susreću s tako cjelovitom cjelovitošću u stalnom učenju ekumenskih koncila … o Otajstvu euharistijske pretvorbe, bilo da je ono sadržano u njihovim objašnjenjima učenja Crkve ili u njihovim osudama krivih tumačenja.“ Suprostavio se je stajalištima prema kojima Krist Gospodin više nije nazočan u posvećenim hostijama nakon slavljenja misne žrtve. Jasno je naglasio da je Euharistija pečat i faktor vječnosti, odnosno da Krist ostaje u posvećenoj Euharistiji trajno nazočan i nakon pohrane u svetohraništu. Sa svojom uobičajenom dobrohotnošću, i ne osuđujući nikoga, nije ni mislio da oni, koji iznose u biti neprihvatljiva i nepotpuna stajališta, nisu dobronamjerni, te da ne žele iskreno istražiti uzvišeni misterij Euharistije i objasniti njeno značenje u suvremenom jeziku. Ipak im poručuje: „Ne možemo odobriti iznesena mišljenja i dužni smo upozoriti na ozbiljne opasnosti koja ta mišljenja donose glede ispravnog shvaćanja vjere“.

Papa posebice naglašava važnost i vrijednost euharistijskog klanjanja: „Katolička crkva je uvijek prikazivala, i još uvijek prikazuje, čašćenje, koje treba odavati Sakramentu Euharistije, kako tijekom mise, tako i izvan nje, vodeći najveću brigu za posvećene Hostije izlažući ih vjernicima radi svečanog klanjanja ili noseći ih u procesijama, a sve na radost velikog broja ljudi.“ Dapače, potrebno je „potaknuti vjernike da aktivno sudjeluju u slavljenju Euharistije“ i izvan mise. A da misa nije jedini čin povezanosti s Euharistijom naglašavao je i papa Ivan Pavao II. u enciklici „Ecclesia de Eucharistia: „Štovanje Euharistije izvan mise neprocjenjiva je vrijednost u životu Crkve.“ Na žalost, upozorava da se na nekim mjestima „bilježi gotovo potpuno napuštanje bogoslužne prakse Euharistijskog klanjanja“, te da se uočava „krajnje ograničavajuće shvaćanje Euharistijskog otajstva.“

Na različite načine papa Pavao VI. povezuje Euharistiju s otajstvom Crkve, jer Euharistija čini Crkvu. Nauk Euharistije, koji nije povezan sa crkvenom zajednicom propušta svoju suštinu kao i ekleziologija u kojoj nije Euharistija u središtu. „Doktrina Euharistije, koja nije povezana sa zajedništvom u Crkvi promašuje njenu suštinu, kao što to čini i ekleziologija koji nema prihvaćenu Euharistiju kao svoje središte“, napisao je Joseph Ratzinger 1965. godine u časopisu Concilium.

Euharistija nije samo jedan od sedam sakramenata: „Euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao »sakramentu nad sakramentima«: Svi su drugi sakramenti usmjereni k njemu kao svojem cilju“  (KKC, 1211). Dakle nije jedan liturgijski čin među ostalim, već je dinamično središte crkvenog postojanja. Euharistija na poseban način ujedinjuje Kristove vjernike u pashalnom otajstvu njegova Križa i uskrsnuća, te je ispravno shvaćena kao sakramentalna žrtva. Zanimljivo je da sveti Ivan Pavao u svojoj enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ koristi jedan citat iz enciklike „Mysterium fidei“: „Ponovno sakramentalno prikazivanje Kristove žrtve, koja svoj vrhunac ima u uskrsnuću podrazumijeva neku sasvim posebnu prisutnost, koja se – da se poslužimo riječima Pavla VI, – naziva „stvarnom“ ne u isključivom smislu, kao da druge ne bi bile „stvarne“, nego antonomastički jer je bitna, i njezinom se snagom Krist, Bogočovjek, cijeli uprisutnjuje“.

Objašnjavajući „javnu i društvenu narav svake mise“, papa Pavao VI. objašnjava da nema privatne mise: „Misa nije nešto privatno; to je čin Krista i Crkve.” Kao takva, „svaka se misa slavi ne samo za spasenje neke osobe, nego i za cijeli  svijet“. I u misi na kojoj su, možda, nazočni samo svećenik i ministrant ostvaruje se prinos žrtve od Krista i Crkve. Vjernik je dakle pozvan da aktivno sudjeluje u misi tako da ujedinjuje svoju nakanu s nakanom svećenika te prinosi Žrtvu Bogu za spas svoje duše i za spas cijelog čovječanstva. Slično govori i papa Franjo: „Euharistija nas podsjeća da nismo izolirani pojedinci, već jedno tijelo. Kao što su ljudi u pustinji skupljali manu koja je padala s neba i dijelili je u svojim obiteljima, tako i nas Isus, Kruh koji siđe s Neba, poziva da ga primimo; da ga primimo među sobom dijelimo. Euharistija nije sakrament “za mene”; ona je sakrament mnogih, koji čine jedno tijelo. Euharistija je sakrament jedinstva(18. lipnja 2017. na svetkovinu Tijelova). Ipak papa Pavao VI. pravi razliku između slavlja Svete Mise i primanja svete pričesti: „Jer misa kao takva donosi bogato i obilno blago posebnih milosti kako bi pomogle samom svećeniku, vjernicima, čitavoj Crkvi i cijelom svijetu glede spasenja – a to se obilje milosti ne dobiva samo pukim primanjem svete pričesti.

Enciklika „Mysteria fidei“ nije samo nastojanje pape Pavla VI. da vjernike poduči o važnosti Euharistije i o njenom odnosu prema Crkvi, već je i učinkovita pastoralna smjernica kako treba svakodnevno doživljavati i živjeti veliko otajstvo Euharistije. Stvarna Kristova nazočnost u Euharistiji ne poziva vjernike samo na njeno poštovanje, već također „podiže razinu morala, njeguje vrline, tješi tužne, jača slabe i pobuđuje sve one koji mu se približavaju da ga oponašaju, kako bi od njegova primjera naučili biti krotki i ponizni od srca i tražiti ne vlastite interese, nego Božje interese.“

Enciklika je zamišljena kao popratna nadopuna onome što je Koncil na različitim mjestima iznio i naglasio o Euharistiji. Nedvosmisleno pokazuje da koncilski naglasci ne ukidaju i ne zabacuju ono što je u Crkvi vrijedilo kao tradicionalno vezano uz Euharistiju. Papa Pavao VI. jasno naglašava da Crkva živi od Euharistije i tu istinu potvrdio je i Koncil. A ona u sebi, kako kaže papa Ivan Pavao II., „sadrži u sažetom obliku samu srž misterija Crkve“. „Mysterium fidei“ je dakle izvrsna popratnica koncilskoj nauci o Euharistiji i vrijedna je ponovnog iščitavanja i nakon 55 godina. Ne bi smjela biti zaboravljena!

 

ENCIKLIKU PROČITAJTE OVDJE

Zanima nas Tvoje mišljenje!