PETER SEEWALD: “IZGUBILI SMO NEBO” (1)

Preveo i priredio: dr. fra Tomislav Pervan

Razmišljanje o životu s njegova kraja: tekst predavanja Benediktova životopisca u povodu njegova počasnog doktorata na STH Basel.

„Čim pomislimo na kraj, osjetimo veličinu svoga postojanja, ponovno postanemo svjesni koliko je divno i uzbudljivo moći živjeti dar života“, rekao je Peter Seewald u svom predavanju.

Sveučilišna Visoka teološka škola u Baselu (STH Basel) dodijelila je 13. svibnja novinaru i biografu Benedikta XVI. Peteru Seewaldu, počasni doktorat. Prema njihovoj prosudbi Seewald je dobio doktorat honoris causa za svoja novinarska postignuća, poput biografije o Isusu Kristu.

******

Poštovane kolegice i kolege Sveučilišne Visoke teološke škole u Baselu s rektorom prof. dr. sc. Thiessen, dragi nadbiskupe dr. Gänswein, štovane dame i gospodo!

Prije svega, poštovani profesore dr. Schwanke, hvala vam puno na Vašem hvalospjevu koji jako cijenim. U njemu je po mom mišljenju odveć pohvala, što me naravno jako veseli.

Želio bih vam puno zahvaliti na velikoj časti koju mi ​​danas ukazujete dodjeljujući mi počasni doktorat vaše Visoke škole. Kao izraz svoje zahvalnosti želio bih vam ponuditi nekoliko misli o temi od koje u biti nitko ne može pobjeći. Nitko ni u ovoj prostoriji a i nitko vani. Čak i ako bismo to htjeli ignorirati. Kao što je rekao Sigmund Freud: “Svatko misli da je svaki čovjek smrtan – osim on sam osobno.”

Smrt je razdjelni zid

Riječ je o smrti. “Silent Highway Man”, kako je zovu Britanci. Koja ima toliko lica, poznaje toliko obreda, upreže toliko pjesnika, mislilaca, skladatelja i slikara. Smrt je razdjelni zid. Ne samo zato što razdvaja život od neživota, već i zato što razdvaja dva svjetonazora koji ne mogu biti više različiti. Prema jednom svjetonazoru živim kao da je moje kratko postojanje na zemlji sve što mogu očekivati. S druge strane, vjerujem u besmrtno, fantastično daljnje postojanje, koje se u kršćanstvu naziva “vječnim životom”.

“Umire se samo jednom,” napisao je švicarski pisac Urs Widmer, “i to je zajamčeno.” Kada kršćanstvo govori o smrti, nije riječ o konačnom, završnom događaju ili “apsurdu”, kako je Sartre klasificirao smrt, niti o Heideggerovom “Bitku nas smrt”(Sein zum Tode), koji je suštinski svršetak života. Kršćanska ideja cilja na cjelovito i na sve. Ona hrabro tvrdi da su ljudi s jedne strane smrtni, ali u isto vrijeme i besmrtni.

Ima li života poslije smrti? Kršćanska vjera na ovo pitanje odgovara s jasnim i odlučnim “da”. Ako postoji zemaljsko tijelo, ustvrdio je apostol Pavao, “postoji i nadnaravno tijelo” (1 Kor 15,42). Karl Rahner to naziva “dovođenje sebe do savršenstva”. To je povezano s pitanjem što znači biti čovjek. I zašto je ljudska priroda usidrena u dubokoj čežnji za nadvremenskom  srećom, za mirom i pravdom, koju nikakva vještina ni umijeće na svijetu, nikakvo bogatstvo, nikakav luksuz, nikakva karijera, nikakav seks ne mogu zadovoljiti. Heinrich Böll je tu čežnju objasnio “činjenicom” “da svi zapravo znamo – čak ako to i ne priznajemo – da ovdje na zemlji nismo naskroz kod kuće. Da ipak pripadamo negdje drugdje.”

Svatko tko govori o vječnom životu mora najprije govoriti o umiranju. “Smrt je nastupila” stara je formula kada se objavljuje smrt neke osobe. Smrt kuca i nitko je ne može otjerati s vrata. Svaki dan u svijetu umre oko 160.000 ljudi, gotovo 60 milijuna godišnje. To je jednako broju stanovnika Švedske, Norveške, Belgije, Austrije i Australije zajedno. Mnogi od njih od nesreća, nasilja, rata, većina od dijabetesa, raka, Alzheimera, srčanog udara. Moglo bi se reći i: zbog godina. Pitanje je dakle: Je li starost bolest koja se može pobijediti, kako to propagiraju transhumanisti, da bismo potom zauvijek ostali mladi? Ili postoji program koji je postavljen da najavi kraj?

Čovjek nikada nije samo život

Najstarija osoba koju poznajemo bila je Jeanne Louise Calment iz Provanse. Umrla je 1997. u 122. godini života. Nikada nije radila, pušila je cijeli život, jela kilogram čokolade svaki tjedan i do kraja uživala u dobrom zdravlju. – Nikada nisam imala više od jedne bore – koketirala je čak i kao stogodišnjakinja – i na tome ostajem. Druga najstarija osoba na svijetu bila je francuska časna sestra André. Imala je 118 godina. Kad ju je novinar upitao u čemu je tajna njezina dugog života, rekla je: “Dragi me Bog ne želi.”

U srednjem vijeku i kasnije prosječni životni vijek bio je 33 godine. Ali iznenada, unutar samo jednoga stoljeća, od 1870. do 1970., udvostručila se životna dob s otprilike 35 na 70 godina. Danas je prosječna dob u Njemačkoj 78,9 godina za muškarce i 83,6 godina za žene. Trend, kao  i u mnogim dijelovima svijeta, nastavlja rasti.

Bez obzira na to koliko smo stari, nismo pošteđeni smrti. I to počinje prilično rano. “Čovjek nikada nije samo život”, znao je reći sveti Augustin, “od prvog trenutka života on je već u smrti.” U biološkom smislu, sutra ne ćemo više biti isti kao danas. Od približno 100 trilijuna stanica koje svatko od nas ima, bezbrojne se gube svaki dan starenjem iscrpljene kože, jetre, krvi i drugih stanica. Popravljaju se ili zamjenjuju svježima. Ali samo do isteka roka.

Ukupno postoji 30 do 40 procesa koji nas čine starima i spremnima da u nekom trenutku umremo. Da navedemo nekoliko primjera:

Od 25. godine plodnost žene opada. Kod muškaraca se smanjuje razina testosterona.

Između 30. i 40. godine života gubitak koštane mase počinje nadmašivati proces ​​stvaranja kostiju.

Sa 65 godina jedan do dva posto stanovništva ima demenciju. S 85 je već pedeset posto. A vlak u kojem sjede preostali putnici neizbježno juri prema mraku.

Jesmo li dovedeni u život bez smisla ili svrhe?

Stanice su iscrpljene, životni sat im je istekao. Je li to kraj našeg često vrlo napornog života na ovom svijetu? Je li sve gotovo i svršeno? Jesmo li pozvani u život bez smisla ili svrhe? Na kraju se utrnemo kao svijeća koju nitko više ne želi zapaliti?

“Nema više nade”, javljaju mediji čim neka slavna osoba leži na odjelu intenzivne njege bez izgleda za oporavak. Ali kako to da kršćanstvo govori o nadi upravo kad se, prema ljudskom sudu, svjetla trnu? Smrt ne uništava, kaže vjera, ona samo završava ono što je nedovršeno. Posljednji čas koji vam kucne zapravo je trenutak rađanja, rađanja za nebo. Je li tako? Ili je to samo dobra i lijepa ideja? Mit da se nekako nosimo s neobjašnjivim pitanjem zašto moramo umrijeti? Ili zato što su pojmovi poput beskonačnosti, vječnosti, bezvremenosti, neprostora onkraj naše predodžbene moći? Nije li prilično logično da, kako kažu ateisti, od velikana zvana čovjek ne ostaje ništa osim rupičaste lubanje i nekoliko trulih kostiju? Pjesnik Ernst Jandl o tome je napravio svoju rimu: „Sad smo ljudi na livadama, pa smo ljudi pod livadama, pa postanemo livade, pa postanemo šume: kakav zabavan boravak na ovoj zemlji.“

Kršćani još uvijek tvrde u svom Velikom vjerovanju (Nicejsko-carigradskom): “Čekamo uskrsnuće mrtvih i život budućeg svijeta.” Sveta pričest se smatra “popudbinom” za “hodočašće” s ovoga svijeta u vječnost. Ranije su bogomolje bile dizajnirane sa svojim višedimenzionalnim, šarenim freskama tako da su vjernici kad pogledaju prema gore mogli dobiti uvid u svoju nebesku budućnost. U osnovi cijela liturgija sa svim svojim znakovima, tekstovima, serafskim zvukovima i meditativnim molitvama zamišljena je samo da dočara dojam blaženstva koje se očekuje. “Naviještamo tvoju smrt, Gospodine, i slavimo tvoje uskrsnuće”, molimo se u katoličkim i protestantskim službama, “dok ne dođeš u slavi.”

Da budemo jasni: ne govorimo o priči a la Hollywood, nego o posmrtnoj egzistenciji čovjeka, kako će to izgledati prema kršćanskom svjetonazoru kao plod Kristova silaska u carstvo smrti i njegovim potonjim uskrsnućem. Papa Benedikt XVI nazvao ga je “najvećom revolucijom u svjetskoj povijesti i najsnažnijom eksplozijom života” bilo kada. Ovdje bi se moglo govoriti o odlučnom “skoku u nešto sasvim novo”: bezgranična tama postala je “najsvjetliji znak bezgranične nade”.

Bez uskrsnuća nema Crkve

Isusovo uskrsnuće i obećanje vječnog života tvore srž kršćanske poruke. Njime je natopljen svaki redak Evanđelja. “Ne skupljajte sebi blaga ovdje na zemlji, gdje moljac i rđa uništavaju”, upozorio je Isus, “nego skupljajte sebi blago na nebu” (Mt 6,19-21). Glavni blagdan kršćanstva nije festival obojenih jaja ni zečeva, kako su ga nacisti htjeli preimenovati, već proslava pobjede života  nad smrću. Da “Krist nije uskrsnuo”, istaknuo je Pavao, “naš bi navještaj bio prazan, a vaša vjera besmislena” (1 Kor 15,14). “Naša je domovina na nebesima”, potvrđuje u poslanici Filipljanima. I Joseph Ratzinger, upravo citirani, jasno je rekao: “Ako pripadnost Crkvi ima uopće smisla, tada je to samo stoga što nam daje vječni život i uopće pravi, istinski život. Sve ostalo je sporedno, drugorazredno.”

Nečuvena Isusova poruka imala je moć promijeniti svijet kao što se to nikada prije nije dogodilo. Bez uskrsnuća ne bi bilo apostolskoga zamašnjaka, koji je nakon Kristove smrti bio gotovo pokopan. Bez uskrsnuća ne bi bilo ni kršćanskih zajednica, ni Crkve, ni suvremene Europe, koja se u kombinaciji s dostignućima antike i judaizma temelji na kršćanskim vrijednostima.

Bez uskrsnuća ne bismo danas bili ovdje. Bez uskrsnuća ne bi bilo Dürera, Klausa von Flüeli, Michelangela, Bachove “Muke po Mateju” i Mahlerove “Simfonije uskrsnuća”. Židovski obraćenik bio je nadahnut kršćanskim uvjerenjem da smrt ne znači kraj. Posljednje Mahlerovo djelo, “Pjesma o zemlji”, završava čežnjom za ljepotom i smirajem koji vlada u zagrobnom životu.

Bez povijesno zajamčenog i dokazanog Kristova uskrsnuća povijest svijeta bila bi potpuno drugačija. Pa ipak: jedan je od najčudnijih fenomena našega doba da kršćansko tumačenje umiranja, smrti i vječnosti jedva da igra nekakvu ulogu u svijesti suvremenog svijeta. Smrt? Pa, možete je mrziti jer onemogućuje našu želju za samoodređenim životom. Poput Eliasa Canettija, koji je pisao kako opekao svoje prsti na onome što je nazvao svojom “Knjigom protiv smrti”. Za smrću se može čeznuti kao Hermann Hesse, koji je napisao: “Sestro smrti/ I ti ćeš jednom doći k meni,/ Nećeš me zaboraviti,/ I mukama je kraj,/ I verige su pukle.” Ali uskrsnuće? Vječni život? Danas su i kršćani izvan sebe kad voljeni, kako kažu, “preminu”. Besmrtnost? Čovjek sliježe ramenima. Vjeran geslu: “Tko vjeruje, bit će spašen.”

“Posljednje stvari” samo kao metafora?

Umiranje dugo već nije više kao nekoć. Sve više ljudi bira rupu u zemlji u “Friedwaldu” za svoje posljednje počivalište; tijelo je kremirano i biorazgradivo. Križevi nestaju u osmrtnicama i blagoslovi se više ne izgovaraju u mrtvačnicama. Pogled koji je nekoć bio usmjeren na Raspetoga, koji je za nas umro, sada je usmjeren na posmrtnoga govornika koji, umjesto svećenika, blagim kalendarskim izrekama kuša skinuti težinu smrti. A kada javno govorimo o smrti, to rijetko ide dalje od stvari poput organiziranja pogreba i potpore ožalošćenima. Jedno je sigurno: u novoj “kulturi konačnosti i smrti”, kako je nazivaju, neopogansko društvo se oprostilo ne samo od “Božje njive” nego i od samoga Boga.

Što se dogodilo da smo potisnuli svijet i način razmišljanja i življenja koji je oblikovao našu kulturu više od tisuću godina? Koju su ispitali, pročistili i uvjerljivo prenijeli najveći umovi čovječanstva? Za koju su bezbrojni ljudi dali svoje živote? Jesmo li doista postali toliko pametniji da si to možemo dopustiti smatrati zastarjelim središnje mjesto Kristova evanđelja? Ili se jednostavno više ne usuđujemo shvatiti ozbiljno Isusovo jamstvo i uvjeravanje jer danas ništa ne zvuči uvrjedljivije od inzistiranja na istinitosti biblijske poruke?

Iako se kršćaninom ne može nazvati nitko tko ne dijeli temeljnu srž Evanđelja, takozvane “posljednje stvari” i obećanje vječnog života, sve više svećenika i teologa shvaćaju to tek kao metaforu. U studiji o “promjeni ideja o zagrobnom životu”, sociolog religije Michael Ebertz pokazao je kako su “posljednje stvari” sve više nestajale iz teologije i propovijedanja. Posljedica je, prema Ebertzu, bila da je slika Boga postala plitka i besmislena. Moglo bi se reći plastičnom bogu koga možeš mijesiti kako hoćeš. Dakle, kako bismo to trebali nazvati kada ono zbog čega je Isus osnovao svoju Crkvu prešućuje velik dio te iste Crkve? Je li to samo puk zaborav? Ili bi se  trebalo govoriti u biti čak i o nijekanju Boga kad netko ne želi zapravo vjerovati Božjoj riječi?

Fenomen smrti jedna je od najvećih misterija čovječanstva. Nije slučajno što se besmrtnošću bavi najstarije sačuvano književno djelo, više od 4000 godina star Ep o  Gilgamešu. Već je pećinski čovjek bio  uvjeren da nikada ne može biti izgubljeno ono što definira ljudska bića. U starom Egiptu na smrt se nije gledalo kao na završnu točku jednosmjerne ulice, već kao na početak novoga puta. Piramide su izgrađene kao rezidencije za vječnost kako bi se faraon mogao popeti na nebo njihovim stepenicama i zasjesti među zvijezdama kao “najbožanstveniji od bogova”.

Biti svjestan  konačnosti života

S druge strane, filozofske škole u staroj Ateni vjerovale su da je čistom logikom dokazano da barem duša ne može umrijeti. Platon je učio da je samo ono sastavljeno, komponirano, kao što je tijelo, propadljivo, ali ne i duša kao duhovna i nepodijeljena cjelina. Za Sokrata je korak u smrt bio ispunjenje filozofije jer omogućuje transcendiranje čistog duha i neskrivene istine. Sokrat je vedro ispio šalicu otrova koja mu je pružena, dobro znajući da sada odlazi na “bolje mjesto”: u carstvo mrtvih, Had, gdje će zauvijek biti povezan s mudrim i pravednim ljudima.

Filozofski i literarni topos memento mori proizašao je iz načela uvijek svjesna konačnosti života: “Sjeti se, čovječe, da ćeš umrijeti!”. Moto bi trebao podsjetiti ljude da žive moralno ispravno i, ako je potrebno, da promijene svoje ponašanje prije nego što bude prekasno. Srednji vijek razvio je Ars moriendi, umijeće umiranja. “Knjige umiranja” koje su u to vrijeme bile široko rasprostranjene bilježile su duhovne obrede, ceremonije i običaje koji su bili potrebni da bi se u zagrobni život ušlo dobro oboružan, s posljednjim pomazanjem i oprostom grijeha.

Imamo svjedočanstvo o vjerovanju u zagrobni život prethodnih generacija od jednog od najvećih genija čovječanstva, Wolfganga Amadeusa Mozarta. U pismu svome ocu Leopoldu 4. travnja 1787. napisao je: “Budući da je smrt istinska i prava posljednja svrha naših života, već nekoliko godina postao sam toliko prisan s tim pravim, najboljim čovjekovim prijateljem da njezina slika nema za mene ništa zastrašujućega, već nešto smirujuće i utješno – i zahvaljujem svom Bogu što mi je podario sreću… da ga upoznam kao ključ naše istinske sreće.” Mozart je tada imao 31 godinu.

Svijest o tome da čovjek  ne će biti jednostavno izbrisan povezuje sve svjetske religije, bilo judaizam, islam ili budizam, pri čemu za budizam vrijedi onaj vječni “kotač” seobe duša, toga beskrajnog ponavljanja smrti i ponovnog rađanja, dok njihova muka ne prestane zahvaljujući dobrim djelima, kad se stiže do potpunog utrnuća osobe u oceanskim prostranstvima Nirvane. (Nastavlja se)