HOĆE LI SINODA PRENIJETI VJERU ILI NEVJERU? INTERVJU S NADBISKUPOM STANISŁAWOM GĄDECKIM

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM

Intervju s nadbiskupom prema Catholic World Report  13. studenoga 2023.

Nadbiskupa Stanisława Gądeckog imenovao je nadbiskupom Poznańa u Poljskoj u ožujku 2002. papa Ivan Pavao II. U ožujku 2014. izabran je za predsjednika Poljske biskupske konferencije u prvom mandatu, a u ožujku 2019. izabran je u drugom mandatu. Trenutno je u drugom mandatu član Dikasterija za nauk vjere.

Nadbiskup Gądecki sudjelovao je na Biskupskoj sinodi u Rimu posvećenoj navještaju Riječi Božje (2008.), novoj evangelizaciji (2012.), obitelji (2014. i 2015.) i mladima (2018.), a bio je i na sinodalnoj skupštini u Rimu održanoj ove godine u listopadu.

Nedavno je razgovarao s Catholic World Report o netom minuloj Sinodalnoj skupštini, o pozitivnim i negativnim stranama Sinode, upornom  nastojanju za blagoslovom homoseksualnih parova i ekstremizmu njemačkoga Sinodalnog puta.

  CWR: Ekselencijo, ovo je već peta sinoda na kojoj sudjelujete. Što vas je iznenadilo tijekom sinodalne skupštine u Rimu prošlog mjeseca?

Nadbiskup Stanisław Gądecki: Proces savjetovanja koji je pokrenuo papa Franjo na župnoj, biskupijskoj, nacionalnoj i konačno kontinentalnoj razini bilo je novo i zanimljivo iskustvo. Na sudjelovanje su pozvani svi, bez obzira na stav prema vjeri i Katoličkoj Crkvi. Kao rezultat ovakva pristupa, ponekad je glas “nekatolika” bio glasniji od onog “katolika”. Međutim, to nije ono što bi trebalo značiti tražiti Božju volju. Vidjeli smo široki izbor stajališta, a najekstremnija su bila artikulirana u Njemačkoj, gdje je Sinodalni put tekao usporedno sa sinodalnim procesom.

Različitost mišljenja i balansiranje na granici pravovjerja čulo se i u Rimu, što se dijelom odrazilo i na završni dokument. Osim toga, novina je klauzula o tajnosti i povjerljivosti za sve što se odvijalo u dvorani Sinode. Naime, osim Jamesa Martina koji je prekršio to pravilo na sastanku s veleposlanicima Europske unije, svi ostali su se pridržavali tajnosti

Sinoda je ponudila dosta vremena za molitvu i meditaciju. Proveli smo dosta vremena u malim skupinama, ali nije bilo prilike za autentičan razgovor. Zahtjev je bio saslušati sugovornika “bez predrasuda” i ne ulaziti u polemike. To je zanimljivo iskustvo, ali ne služi dijalogu, odnosno racionalnom traganju za istinom, premda su u mojoj skupini svi bili vrlo prijateljski raspoloženi. Osim toga, specifični problemi bili su unaprijed dodijeljeni svakom stolu, tako da je svrstavanje u određenu grupu bilo ravno isključenju iz razgovora o drugim temama. Bilo je i plenarnih sjednica na kojima se mogao čuti njihov glas. Za izjave i stajališta bile su predviđene tri, potom dvije minute. Neki sudionici uspjeli su govoriti tri ili četiri puta. Ja, začudo, nisam bio te sreće. Poticali smo se da stavove pošaljemo u Tajništvo, ali čini se da ih nitko dosad nije pročitao.

CWR: Je li sudjelovanje laika na Sinodi o sinodalnosti ponudilo drukčiji stil rada?

Nadbiskup Gądecki: Sudjelovanje vjernika laika u procesu konzultacija bilo je prirodno. To je uobičajena praksa u mjesnim Crkvama.

Međutim, u slučaju skupa u Rimu, postavljalo se pitanje o naravi Sinode. Papa je sazvao biskupsku sinodu, a potom je riječ “biskupi” uklonjena iz naziva i ostao je samo izraz “sinoda”. Tada je nadošla spoznaja kako takva stvarnost ne postoji ni u kanonskom pravu ni u tradiciji Crkve. Stoga su u nazivu događaja ponovno uvedeni “biskupi”. U raspravi, međutim, postoji razlika između biskupske sinode i crkvenog Sabora. Volja pape Franje, izražena u njegovoj apostolskoj konstituciji Episcopalis Communio, proširila je skupinu sudionika sinode na one koji ne dijele biskupsku vlast, ali unatoč tome imaju pravo govora i glasa.

Papa Franjo je stoga biskupsku sinodu nazvao institucijom koja se razlikuje od one poznate iz tradicije Crkve i opisane u Zakoniku kanonskoga prava, što su isticali prvenstveno biskupi istočnih Crkava.

CWR: Sinoda o sinodalnosti započela je 2021. biskupijskom fazom. Kako je izgledao proces sinodalnih konzultacija u Poljskoj? Koliki je interes za to bio među laicima?

Nadbiskup Gądecki: Vjerojatno je manje od jedan posto katolika sudjelovalo u cijelom procesu konzultacija. Pritom – kao što je to uobičajeno kod ovakvih inicijativa, i u svjetovnom okruženju – riječ je o aktivnim pojedincima, na djelu i riječi. Otud i pitanje reprezentativnosti prikupljenih mišljenja. Ipak, pozitivnom treba ocijeniti činjenicu da smo ih mogli upoznati. Nisu to bili glasovi koje prije nismo čuli, ali sada smo dopustili da se čuju kao glasovi iz Katoličke Crkve. Slična je situacija bila i u Poljskoj.

Poljske konzultacije također su pokazale da je jedan od najžurnijih zadataka poboljšanje odnosa između klera i laika. Mjesec dana koje smo zajedno proveli u Vatikanu bila je prilika da malo poradimo na tome. Za biskupa je to također prilika da se nahrani vjerom i primjerom ljudi koji imaju obitelji, a da istodobno – ne zanemarujući svoje obveze – nađe vremena za dulje trenutke u kapeli. Ponekad dulje od prosječnog klerika. Međutim, uključena skupina nebiskupa bila je vrlo raznolika, a način na koji su imenovani dovodio je u pitanje, jesu li njihovi stavovi reprezentativni za određenu Crkvu, biskupiju ili župu.

Treba s oduševljenjem pozdraviti rastući osjećaj suodgovornosti laika za Crkvu i evangelizaciju. To nije posve novo jer bez tog osjećaja suodgovornosti ne bismo imali likove poput svete Katarine Sijenske, svetog Tome Mora ili blaženog Carla Acutisa. No, postavlja se pitanje, postoji li specifičan poziv laika i svjetovni put do svetosti ili je jedini model posvećeni, svećenički put, a laici mogu ostvariti poslanje koje proizlazi iz svetog krštenja do te mjere da postanu nešto poput posvećenih osoba.

U razgovoru o laicima vidim potrebu obrane svjetovnosti laika od pokušaja njihove “klerikalizacije”. Kad bi se laici u svome razmišljanju o pozivu usredotočili samo na liturgijska pitanja, bila bi zanemarena mnoga područja vlastita njihovu pozivu, poput obitelji ili politike.

CWR: Što sudionici očekuju od Sinode, a kakva su Vaša očekivanja?

Nadbiskup Gądecki: Ovaj je skup bio jedinstven. Proces je započeo još 2021. godine; planirano je da će događaj trajati tri godine. U tom smislu, neki ga mogu povezati sa Saborom. Važniji je, međutim, njegov društveni i kulturni kontekst. Katoličanstvo je u teškoj krizi u zapadnoj Europi gdje je Crkva najviše modernizirana. U neku ruku, ovo je lokalni fenomen. Međutim, univerzalnost ove Sinode znači da se možemo, a ponekad i moramo, suočiti s katolicima iz drugih dijelova svijeta, koji su nerijetko iznenađeni našim problemima. Po mom mišljenju, ovdje je vrlo važna prisutnost istočnih Crkava i, nešto šire, mučeničkih Crkava, dakle iz predjela u kojima traju ili su tek nedavno prestali progoni kršćana.

Imamo problema zasićenih Crkava. Glavna pitanja koja pokreću zapadne Crkve, uključujući njemački Sinodalni put, pitanja su potrošačke civilizacije u kojoj su ljudi navikli da si ne moraju ništa uskraćivati. Crkvama iz zemalja u razvoju često nedostaju materijalna sredstva, ali im ne nedostaje vjere i svjedočanstva života. Dakle, imamo susret Crkava “viška” i Crkava “nestašice”. Naravno, i ovi drugi imaju svojih problema. Dakle, mi predstavnici Zapada suočeni smo s prijetnjama rasipanja i rastakanja stečevina dvaju tisućljeća kršćanstva. Upravo kao što je Europa nekoć dijelila i širila svoju vjeru, danas bi mogla početi dijeliti i širiti svoj nedostatak vjere koji uništava Crkve u drugim dijelovima svijeta.

Otud pitanje: hoće li sinoda u cijelosti biti mjesto prenošenja vjere ili, bolje rečeno, nevjere? Mislim da su kršćani na Zapadu često u dvojbi da imaju nešto bitno ponuditi ljudima, kako naime njihova sudbina, tj. spasenje ili prokletstvo, ovisi o prihvaćanju ili odbacivanju toga nauka. Stoga, kako bi izbjegli odbacivanje, pokušavaju prikriti onaj dio Isusova učenja koji bi mogao naići na otpor i protimbu te nude samo ono što dijele zajedno sa svijetom.

CWR: Koji su se postulati najčešće iznosili tijekom rimskog zasjedanja Sinode?

Nadbiskup Gądecki: Sinoda je trebala biti posvećena pitanju sinodalnosti, odnosno traženju rješenja kako urediti odnose između različitih životnih staleža unutar Crkve, poput biskupa, prezbitera, redovnica i redovnika, laika, tako da na najbolji mogući način služe djelu evangelizacije. Kao što sam spomenuo, većina laika u Poljskoj smatra ovo pitanje od najveće važnosti. Također su jasno dali do znanja da od Crkve očekuju nove načine naviještanja Evanđelja bez kompromisa u pitanjima nauka, ostajući vjerni Kristu i Evanđelju.

Na dan otvaranja sinode, međutim, svi smo primili e-mailom dokumente njemačkog Sinodalnog puta. Gotovo svi ondje navedeni zahtjevi kod mene izazivaju ozbiljnu zabrinutost. Vjerujem da je Crkva u Njemačkoj u najvećoj krizi od vremena reformacije. Zauzvrat, smatram da je slanje gore navedenih dokumenata pokušaj širenja i nametanja njemačkih problema cijeloj Crkvi. Dokumenti obilato crpe nadahnuća iz protestantske teologije i jezika moderne politike. Odatle proizlazi uvjerenje da se Crkva treba prilagoditi svijetu usvajajući demokratski sustav i standarde liberalne birokracije. U Njemačkoj općenito imamo Crkvu s veoma širokom birokracijom. Iz toga proizlazi želja da se ograniči moć biskupa i namjera da se u Crkvi izgradi svjetovna struktura vlasti paralelna hijerarhijskoj, kao i da se uvede svjetovni nadzor nad biskupima.

CWR: Poznato je iz prijašnjih deklaracija da su pojedine Biskupske konferencije zagovarale uvođenje prakse blagoslova homoseksualnih parova, ukidanje svećeničkog celibata ili ređenje žena za đakonat (pa čak i za svećenice). Kakvo je vaše mišljenje o ovim pitanjima?

Nadbiskup Gądecki: Krist je Spasitelj svih ljudi, bez obzira na njihovo podrijetlo, rasu, boju kože, spolnu orijentaciju, nacionalnost, spol itd. Stoga Crkva, što papa Franjo snažno naglašava, ne smije zatvoriti vrata, „vrata milosrđa”, nikomu tko se želi približiti Kristu. U isto vrijeme, uvjeti za istinitost ovog susreta s Kristom jednaki su za sve, bez obzira na naše razlike, uključujući spol i spolnu orijentaciju; to su uvijek obraćenje, odvraćanje od grijeha i prihvaćanje stila života u skladu s Evanđeljem.

Blagoslov na latinskom (bene-dictio) znači (na)zvati nekoga dobrim. Blagoslovi, odnosno blagoslovi homoseksualnih zajednica značili bi da Crkva odobrava način života homoseksualnih partnerstava (čak i ako ih ne poistovjećuje s brakovima), što znači i spolne odnose između istospolnih parova. Ono što je oduvijek bilo definirano kao grijeh u judeo-kršćanskoj tradiciji sada bi postalo nešto pozitivno i prihvaćeno.

Katolička Crkva razlikuje homoseksualne sklonosti od homoseksualnih čina. Prvi, iako su stanoviti poremećaj i devijacija, ne smatraju se grješnima. Potonji su grješni i, prema riječima Katekizma, „ni u kojem slučaju neće biti odobreni od Crkve”. Osobe s homoseksualnim sklonostima Crkva poziva na život u čistoći. Iako osoba možda neće osobno odlučiti o svojoj sklonosti, nije joj uskraćena sloboda koja joj omogućuje da živi prema vlastitom formiranom izboru.

Razlika između sklonosti i djela proizlazi i iz vjere i tradicije Crkve, kao i iz opažanja da ljudi koji doživljavaju rodnu disforiju, unatoč intrinzičnoj različitosti ove skupine, općenito slijede dva izrazito različita puta kroz život, usvajajući dva različita načina života. Neki, koji se često poistovjećuju s oznakom LGBTQ+, žive životima koji su očito u suprotnosti s naukom Crkve, te stoga često nastoje promijeniti nauk Crkve. Drugi, koji se ne poistovjećuju s gornjim imenom, žive životom čistoće i očekuju da ih Crkva svojim učenjem osnaži u tome njihovu izboru. Ljudi u ovoj drugoj skupini ne osjećaju se odbačenima od strane katoličkog seksualnog morala. Upravo suprotno. Kroz nauk Crkve bolje su razumjeli sebe i doživjeli duboki susret s Kristom po sakramentima.

Bolno im je što se u pastoralnoj praksi sve češće ne susreću s naukom Crkve. Tamo se često susreću s tipizacijom koja odgovara jeziku LGBTQ+ pokreta, ali nema nikakve veze sa stvarnošću njihovih života, pa je čak i odbacuje. Ti ljudi, unatoč tome što pokušavaju živjeti u stanju posvećujuće milosti i težnje za svetošću, osjećaju se napuštenima od strane Crkve koja zanemaruje njihovu potrebu za duhovnim vodstvom i potporom. Napad na nauk Crkve koji slijede u svom životu vide kao izravan nasrtaj na vlastitu vjeru i vlastiti životni izbor vjernosti Kristu. Ne razumiju zašto ih Crkva pokušava marginalizirati. Ne samo da se osjećaju usamljenima, već su i psihički destabilizirani praksom pastoralne skrbi koja potkopava značenje čistoće i sposobnost osobe da živi u čistoći. Primjerice, na sinodu nisu pozvani predstavnici američke skupine Courage. Nisu to učinili ni oni čija svjedočanstva Markus Hoffmann objavljuje u svojoj knjizi Weil ich es will (Jer ja to tako hoću). Umjesto njih uključeni su predstavnici drugih struja.

CWR: Što mislite o njemačkom sinodalnom putu, čiji su postulati uključeni u dokument Instrumentum laboris?

Nadbiskup Gądecki: Njemačka se snažno zalaže za uvođenje đakonata za žene. Ta se tema ponavlja tri puta u sažetom izvješću Sinode. No, ne navode teološke argumente nego zabranu rodne diskriminacije i osnaživanje žena. Ova argumentacija navodi na zaključak da ovdje nije riječ o đakonatu, nego o položaju žene u Crkvi. Dakle, uvođenje ženskog đakonata ne bi bilo rješenje problema, već bi samo rasplamsalo spor oko ređenja žena za svećenice.

Povijesno se đakonat žena razlikovao od đakonata muškaraca. Žene su bile đakonise zbog krštenja žena uranjanjem. Čednost i stid iziskivali su da muškarci ne pomažu u tome činu. Đakonise su uvedene u Maronitsku Crkvu na sinodi 1736. Međutim, djela i rad đakonisa (diaconissarum opera) razlikovao se od službe đakonata (diaconi officium). Uključivao je dobrotvorne, karitativne aktivnosti. Među ostalim, bilo im je zabranjeno pristupati oltaru i dijeliti svetu pričest čak i u odsutnosti đakona. Mislim da žene koje danas traže ređenje za đakonat ne bi bile zadovoljne takvom mogućnošću. Bez đakonata im je u Crkvi dopušteno mnogo više nego maronitskim đakonisama.

Papa Franjo nedavno je izrazio to stajalište rekavši da žena “nema pravo na petrovsko načelo, nego na marijansko načelo, koje je važnije. (…) Dakle, činjenica da žena nema pristupa ministerijalnom svećeništvu nije zakinutost ili prikraćenost, jer je njezino mjesto puno važnije. U našim katehezama griješimo u objašnjavanju tih stvari i na kraju se vraćamo na administrativni kriterij koji dugoročno ne funkcionira“.

Druga tema je pitanje svećeničkog celibata. U izvješću se navodi da su o ovoj temi iznesene ‘različite ocjene’. Što se tiče celibata, moramo biti svjesni da oni koji govore o “dobrovoljnosti” celibata zagovaraju zapravo njegovo ukidanje. Celibat je jedan od najznačajnijih znakova da netko istinski vjeruje u stvarnost i istinu Boga. To je istinsko blago naše Crkve. Možda su zato stari kršćanski pisci celibat nazivali „bijelim mučeništvom”. Celibat je, kao i mučeništvo, naglašeni znak vjere u apsolutni primat Boga u životu.

Život u celibatu jasan je znak da je Bog dragocjeni biser – jedan, jedini. Jedini bez kojeg se ne može živjeti. Pravi i konačni promašaj i manjak u životu nije celibat nego bezboštvo, život bez Boga, a-teizam. Bog je sve što trebamo. Radikalnost odustajanja od najljepšeg oblika ljudske ljubavi – braka i obitelji – znak je da je Bog apsolutna potreba za sve nas kako bismo ispunili ljudski smisao i određenje. Tko će pokazati tu istinu ako ne pastiri zajednice? Činjenica da su neki svećenici posljednjih godina postali pravi skandal u Crkvi otežava nekima razumijevanje veličine i smisla života u celibatu. No, to nije dovoljan razlog da Crkva odbaci svećenički celibat. Ipak, mladi ljudi diljem svijeta velikodušno se obvezuju na to. Tisuće svećenika kao uzor za svoje služenje drugima gledaju u samog Krista, Velikog svećenika, koji nije zasnovao obitelj.

Iako se u sinodalnoj dvorani često ponavljala riječ “inkluzija”, malo tko se pitao, što to znači. U međuvremenu, prije nego što je stigao u sinodalne dvoranu, pojam je jasno definiran jezikom sekularne politike. Ne bismo ga trebali povezivati samo s “all inclusive” praznicima, već i s Međunarodnom federacijom za planirano roditeljstvo i UN Women’s agendom. Dokumenti tih institucija nedvosmisleno potkopavaju binarnu podjelu spolova i priznaju kao ekvivalentne sve oblike rodnog izražavanja. Također je riječ o ukidanju ili slabljenju postojećih kriterija za pristup raznim skupinama, pa tako i Crkvi. Dok je luteranska crkva bila još državna crkva u Švedskoj, neki ateist je zahtijevao da ga se primi u crkvenu zajednicu bez krštenja. Dobio je sudski spor koji je presudio da je traženje krštenja diskriminacija.

Postavlja se pitanje: Je li učenje Gospodina Isusa bilo uključivo ili isključivo? Isus je ostavio jasnu poruku učenicima: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih…” (Mt 28,19). Činio je dobro i umro na križu za sve, pa i za najveće grješnike, ali je razapet, između ostalog, jer je bio krajnje jasan u stajalištima, govorio je istinu, također neugodnu za uši i slušatelje. „Vaš je otac đavao” (Iv 8,44) – nisu to bile slučajne riječi. Radikalno uključivanje (inkluzivnost) nije mu bio najveći prioritet, kao što se vidjelo kada su mnogi učenici otišli nakon njegova govora o Kruhu života (Iv 6,66).

Kristovi vjernici nikoga ne šalju u pakao. Oni se mole za spasenje  svih, što ne znači da negiraju ili umanjuju ljudske stavove, izbore i postupke. Zato sveti Pavao zapovijeda kršćanima u Korintu da isključe iz zajednice osobu koja živi u rodoskvrnuću izjavom: “Trebate predati tu osobu Sotoni na propast tijela, da se njegov duh spasi na dan Gospodnji” (1 Kor 5,5). Potom dodaje da s takvim ne bi smjeli ni jesti za stolom (1 Kor 5,11). Dakako, Isusovo je evanđelje bilo ponuđeno svima, muškarcima i ženama, Židovima i poganima. Međutim, poziv Gospodina Isusa nije značio da je svatko dobrodošao sa svojim vlastitim uvjetima. Isusova je poruka sadržavala za sve poziv na obraćenje i pokoru.

Riječ „inkluzivnost” definitivno se ne uklapa u kršćansku teologiju. Dolazi nam iz društvenih znanosti. Tu nastaje problem. Crkva ispovijeda dogmu o nezabludivosti pape. Pritom se može steći dojam da neki teolozi i biskupi vjeruju u nepogrešivost društvenih znanosti, pa čak ne ni znanosti, nego nekih mainstream sociologa i teorija koje će se za nekoliko desetljeća spominjati samo u povijesnim udžbenicima.

Čini mi se da izričaji poput „antropološke kategorije koje smo razvili nisu dovoljne da bismo shvatili složenost elemenata koji proizlaze iz iskustva ili znanstvenog znanja” ili iz nesvjesnog kompleksa inferiornosti ili iz praznovjernog pristupa znanosti. Ova rečenica protuslovi uvjerenju izraženom, na primjer, u Redemptor hominis (br. 10): „Čovjek koji želi sebe razumjeti temeljito – a ne samo u skladu s neposrednim, djelomičnim, često površnim, pa čak i iluzornim mjerilima i mjerama svoga bića. – mora se svojim nemirom, neizvjesnošću pa i svojom slabošću i grješnošću, svojim životom i smrću približiti Kristu. Mora tako reći u njega unići cijelim svojim bićem, mora ‘prisvojiti’ i usvojiti cjelokupnu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja da bi pronašao sebe. Ako se taj duboki proces odvija u njemu, tada on donosi plod ne samo klanjanja Bogu, nego i dubokog čuđenja i divljenja nad samim sobom”.

Čini se da su dubia prvenstveno bile reakcija na postulate Sinodalnoga njemačkog puta koje je Vatikan već nekoliko puta kritizirao. Mislim da se njihovo temeljno značenje svodi na dvojbe o tome kako uvesti promjene u crkvenom nauku. S jedne strane imamo izjave da se ništa ne mijenja, da se ne dovodi u pitanje važnost učenja prethodnih papa. S druge strane, imamo neke suzdržane ili podcjenjivačke izjave pape Franje, koje ponekad različiti teolozi i biskupi različito tumače. Dakle, kaže se da Papa nešto želi, iako to nigdje nije jasno artikulirano ili – što je vrlo važno za službeni nauk Crkve – opravdano i ovjerovljeno u svjetlu Predaje. To pak dovodi do situacije koju ste spomenuli da se istospolne zajednice u Belgiji blagoslivlju, iako Papa to nikada službeno nije dopustio. Vjernici trebaju jasnoću u pitanjima vjere i morala. Poanta je, Papa mora jasno izraziti svoj stav, a ne “namigivanjem” onima s lijeve ili desne strane.

Zašto se isplati baviti se dokumentima Sinodalnog puta? U jednoj od svojih izjava njemački biskup Georg Bätzing rekao je kako je uspio uključiti sve njemačke postulate u nacrt završnog dokumenta rimske Sinode. Postoji, dakle, rizik da će sinodalni oci, glasovanjem o završnom dokumentu iduće godine, odobriti zapravo zahtjeve njemačkoga Sinodalnoga puta, premda s nešto malo drukčijim i preinačenim formulacijama.

Postaje opravdano postaviti pitanje o odnosu između Katoličke Crkve i sinodalne Crkve ovako shvaćene: postoji li kontinuitet ili lom u ovom reformnom prijedlogu? Sinoda u ovoj sadašnjoj fazi nije usvojila nikakav dokument koji bi sažeo razmatranja ili odluke, ali to će se dogoditi sljedeće godine, nakon duljeg i dubljeg promišljanja, u završnom formuliranom obliku. Zadaća Sinode bila je ponovno zapaliti karizmu evangelizacije kako među laicima tako i među klerom. Uvažavanje laika u Crkvi je kritično, ali ne može niti smije dovesti do razaranja hijerarhijskog i apostolskog ustroja Crkve.

Sveti John Henry Newman, koji je bio zahvalan što je unatoč mnogim turbulentnim događajima svjetlo vjere do njegovog naraštaja doprlo neokaljano i neokrnjeno, navodi da je ponekad u povijesti baklju pravovjerne vjere nosio samo jedan čovjek, dok su svi ostali zastranili, uključujući i biskupe. U ovoj slici, mislim da on učinkovito prikazuje naše pouzdanje u Duha Svetoga koji neće dopustiti da se svjetlo koje je zapalio Krist ugasi ili zamijeni nekim drugim svjetlom.

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 18. studenog 2023.

Blagdan posvete bazilika sv. Petra i Pavla

Izvor: https://www.catholicworldreport.com/2023/11/13/will-the-synod-transmit-faith-or-unbelief-an-interview-with-archbishop-stanislaw-gadecki/