Aktualno

ŠTO JE VERBALNI DELIKT?

„Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.“

Tako je 1. stavkom čl. 133. Krivičnog zakona bivše SFRJ bio reguliran tzv. verbalni delikt. Ne samo dakle ako si pozivao na nasilno rušenje društvenog poretka i države nego ako si verbalno izražavao „otpor“ odlukama nadležnih organa (bile zakonite ili nezakonite, logične ili nelogične, pravedne ili nepravedne) ili „zlonamjerno i neistinito“ prikazivao društveno-političke prilike u zemlji, odnosno ako si izražavao kritičko mišljenje, dobio si do desetak godina robije. Po tom zakonu dobili su Gotovac, Tuđman, Veselica i brojni drugi kazne zatvora jer su „zlonamjerno i neistinito“ prikazivali prilike u zemlji, ako im nije i što drugo napakirano.

Danas, trideset godina poslije, sve su glasniji oni koji misle da bi trebalo sankcionirati govor mržnje. I u tome nema ništa prijeporno. No problem nastaje kada treba definirati što je govor mržnje, odnosno verbalni delikt, a što ostaje u granicama slobode mišljenja, odnosno kritike? Ako Štef Stipi, ili obratno, kaže da je budala ili konj, je li to verbalni delikt? Ili ako kaže tko drugome da je „katolički taliban“? Mrzi li stoga nužno bližnjega svoga? Tko to može nedvojbeno utvrditi? Bi li u skladu s famoznim europskim vrijednostima danas Isus, koji je  Petra nazvao „sotonom“, a farizeje „leglom gujinjem“, bio optužen za govor mržnje? Ne bi li morali biti optuženi i Voltaire, Matoš, Krleža i brojni drugi, da živuće ne spominjemo, zbog svakojakih „epiteta“ koje su dijelili drugima, nerijetko nepravedno.  Je li tko od njih mrzio bližnjega svoga? Za Isusa sigurno znamo da nije mrzio nikoga, pa ni Judu, ni farizeje, ni Pilata, a kamoli Petra. No ako koga smeta pozivanje na Isusa, možemo se pozvati na Voltairea.

Što je dakle vrijednosni kriterij razlikovanja govora mržnje i kritike, odnosno slobode mišljenja. Jesu li to europske vrijednosti? Ako jesu, koje su to vrijednosti, kakve su, čije su, što su i tko ih i kako može propisati?

Jasno je da granica između slobode (krivog) mišljenja i kritike te govora mržnje može biti samo poziv na nasilje. Ako tko, primjerice, poziva da se nekog ubije „kao kera pokraj tarabe“, onda to jest govor mržnje. Mi smo kao nacija prošli to iskustvo i znamo što znači kad takve prijetnje postanu stvarnost. A prošli smo i iskustvo verbalnog delikta i njegovih „vrijednosti“ pa nam ne treba pod „oblandom“ tzv. europskih vrijednosti prodavati rog za svijeću. Jer malo je Europljana većih od Hrvata.

Nažalost, mnogo smo se puta uvjerili da povijest nije učiteljica života, iako nas ona uči da ništa osim odaziva pozivu ljubavi prema bližnjemu ne može privoljeti čovjeka da ne mrzi bližnjega svoga. A to je zadaća za koju još nijedan ljudski zakon nije našao rješenje.

 

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!