NEKA NAŠA CRKVA BUDE STEPINČEVSKA, A POLITIKA TUĐMANOVSKA

Prije sedam godina, povodom 40. obljetnice lista MI, naš utemeljitelj vlč. Jozo Mario Tolj objavio je u Hrvatskom slovu svoj tjedni dnevnik. Donosimo opet taj prilog za inspiraciju miovcima, ali i svima drugima kojima je laički apostolat kulture i kroz kulturu na srcu. Posebno ističemo njegovu poruku o značaju kardinala Stepinca.

RETROSPEKTIVA

RAZMIŠLJANJA UTEMELJITELJA HRVATSKOG KATOLIČKOG ZBORA „MI“,  vlč. Joze Marija Tolja,  uz 40. obljetnicu (Hrvatsko slovo)

Ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Može čovjek napisati tisuće tekstova i desetke knjiga, ali uvijek mu je teško, po zadatku, progovoriti baš o sebi i svojim emocijama, jer forma Dnevnika traži upravo to. Moram priznati da ne volim govoriti o sebi, ali o 40. obljetnici Lista „MI“ (što je povod ovog teksta) ne mogu sakriti radost što smo doživjeli još jednu veliku obljetnicu. Ima tu i strepnje i pitanja: časno stati ili krenuti u još barem jedno desetljeće? Nama koji smo uvijek nastojali hodati uspravno oduvijek je korak u novo desetljeće bio gotovo kao prisega da ćemo ga dočekati na istoj koti i za deset godina, s istim idealima: Bog, Crkva i Domovina.

Krećem, stoga, s Gornjeg grada, nakon svete mise u crkvi Sv. Marka, prema Donjem gradu i Savi noseći sa sobom citat iz današnjeg psalma. Ponavljam ga kao molitvu za Grad i Domovinu:

„Molite za mir Jeruzalemov!

Blago onima koji tebe ljube!

Neka bude mir u zidinama tvojim

i spokoj u tvojim palačama! (Ps 122)“

Za nas koji poznajemo Zagreb više od pola stoljeća ugodna je komparacija između danas, jučer i prekjučer. Zagreb je postao doista ugodan grad. Vozim se modernim tramvajem do Savskog mosta, a onda maglovita šetnja uz moćnu rijeku. Razabirem sjećanja. Blizu je Hrvatski Leskovac i samostan karmelićanki BSI. Bio sam tamo šest godina i upoznao don Anđelka Kaćunka, svoga plačidruga s kojim sam u starom volkswagenu uređivao MI. Pozdrav ti, don – pope, u časnoj Lici, ma gdje krstolomio! Hrvatski Leskovac je naše uporište (ove godine smo proslavili 35. obljetnicu djelovanja Zajednice MI i tamburaškog Ansambla MI – tamburica. Tamo je i naš gl. urednik Mate Krajina s obitelji…e to je posebna priča, koju ni ja ne mogu dostatno opisati (Michael O’Brien to uspješnije radi kroz „Magareće dijaloge“…)…Cijenim njegovu vjernost i ustrajnost. Bili smo MI – u dobru i u zlu.

Na um mi pada da je ovuda rado šetao bard hrvatske književnosti Zlatko Tomičić, čiji rođendan pada ovih dana (2. prosinca 1930.). Čini se odasvud grakću vrane, one Tomičićeve iz vremena Hrvatskog proljeća… Ispod imaginarnih perunika i mitova, stvarnih muka i progona njegove obitelji, vuče se silna rijeka, nabujala kao kršćansko opraštanje i Tomičićeva ljubav prema Domovini. Da, volio je i List „MI“. „Sve zlo u Hrvatskoj je od jake ‘pete kolone’, koja djeluje na svim područjima veoma organizirano.“, govorio je i prorokovao: „Ako Europa pokuša uništiti Hrvatsku, to će biti propast Europe!“ Pokoj mu velikoj duši!

I kako teče Sava teku moja sjećanja. Stotinjak kilometar istočnije (zatvor Stara Gradiška, 1956. – 1958.) muke je mučio (uz brojne hrvatske svećenike i intelektualce) legendarni biskup dr. Mijo Škvorc. I po kiši i po magli, u prnjama, lopatom je istovarao mokri šljunak sa šlepova, na još vlažniju zemlju. U pismu roditeljima od 7. veljače 1957 između ostalog piše: Dok na Savi istovarujem šlepove, misao mi klizne uz vodu – pa u Zagreb k našima, pa k Vama doma i onda razmišljam o tome kako je sve to lijepo i sjajno. Samo da Gospod podari zdravlja i milosti, izdržat će se i teže nevolje od zatvoreničkog života.“ Dr. Stjepan Kožul navodi „da je znao drhtati kao šiba ali nije posustajao niti se žalio“. Zahvalan sam jer je od početka stao u zaštitu Lista „MI“, pomagao u formaciji mladih intelektualaca i na sve druge načine. Pozdravili smo s njime Mate Krajina i ja malo prije smrti početkom 1989. u Vinogradskoj bolnici. Nekoliko dana poslije u akademskoj crkvi Sv. Katarine glasoviti isusovac o. Petar Galauner (kako mi je to ostalo u sjećanju!) započeo je o Škvorcu ovako: „Živio je u srcu Hrvatske, a Hrvatsku je nosio u srcu!“ Da, i „MI“ je bio u tom velikom hrvatskom i katoličkom srcu. Pokoj mu velikoj duši!

Utorak, 29. studenoga

Nekoć je postojala država koja je na današnji dan slavila svoja slavlja. Bio sam optužen da se u Listu „MI“ nikad nije napisalo to ime. Lektor je – (O, brate, Lektore po roditeljima i vjeri, kako smo se samo igrali životom!) – brižno pazio i pojam „Jugoslavija“ prepravljao: na ovim prostorima, država na ovim prostorima, država i slično. Imao sam posla s organima represije. U to vrijeme progona utočište nam bijaše kod časne obitelji Benković – doktor Nikica i pravnik Trpimir su i danas uz nas! A dr. Darko Bedek i njegova Marija – tihi naš predsjednik – mnogo je dobra učinio, pregleda osigurao, ali braćo, njegov mir je za primjer…

Prije toga sam slično doživio u Istri (Puli) u obitelji Marka Tomljanovića… Bijah tamo kao doma, kao najrođeniji… Tamo je meni Istra mila kao Hercegovina, kao najljepša Hrvatska. Moji dragi: Klimani, Peharci, gologorički Ivići…

Ni vlč. Mladena Karlića ne mogu zaboraviti. Svijetom me je vodio od sjevera do juga (posebna bješe Sicilija) ,da se divimo katoličkom svijetu i širimo apostolat… I srce mi je liječio kad ja ovdje (na ovim prostorima) nisam imao osiguranje…

Ostao sam bez putovnice još 1982. Službe su vodile pomnu brigu o listu „MI“. Preda mnom je mala crvena knjižica Centralnog komiteta SKH  sa sitnim slovima pod nazivom „Aktualna idejna pitanja i zadaci Saveza komunista“ (Zagreb, 1983.) U njoj je izrijekom bilo navedeno da „MI“ stvara novu laičku elitu „koja bi trebala podupirati konzervativni i reakcionarni koncept crkve i biti rasadište kleronacionalističkih pretenzija“. Oni su donekle bili u pravu, jer stvarno smo počeli s obnovom katoličkog laikata i to na najvažnijem medijskom i kulturnom području. Bili smo tim definicijama ujedno politički osuđeni na nestanak i to je imalo teške konkretne posljedice u stvarnosti jer mnogi su bili izloženi progonu: nekima su oduzete putovnice i zapriječeni odlasci na studije u inozemstvo, a neki su zbog ideala i robijali… Zato se i ovom prigodom sjećam svih dragih mladih lica i zahvaljujem im za apostolski žar i zanos kojim su obnavljali Crkvu i narod.

Osnovna načela našeg tadašnjeg i sadašnjeg djelovanja bila su: ono što budemo radili treba biti na slavu Boga, mora izrasti iz hrvatske duše i našeg vjerničkog iskustva, ne smije biti protiv naroda i mora biti u svrhu izgradnje zdrave crkvenosti.

Ondašnji političari su s dijelom crkvenih medijskih djelatnika stvorili svojevrsni modus vivendi i surađivali su direktno i indirektno na različite načine. Stoga je logično da je naš zacrtani put „ni lijevo ni desno, nego ravno“ iritirao politikantsvom inficirane savjesti nekih pojedinaca puzava karaktera. No zelena trava i nove okolnosti pokrile su etikete koje su nam po zadatku lijepljene i u nekim crkvenim listovima. Bilo i prošlo!

Srijeda, 30. studenoga

Jutros zovem svoga brata Ivana – novinara, lektora, pjesnika i generala, miovski stožer od početka – bez kojeg Lista MI nikad ne bi bilo. Njegov talent utkan je u naše temelje. Molim ga za sugestiju: „Što ne smijem zaboraviti, brate?“

„Ne zaboravi Stepinca i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i naš doprinos hrvatskoj slobodi!“, bez okolišanja će brat.

Stepinac je od početka bio naš uzor i inspiracija. Optuživali su nas da provodimo njegovu liniju u Crkvi. Danas je on naš zagovornik na Nebu. Stepinac će i dalje biti naš program, naš ispit savjesti i dostojan kanonizacije. Stoga: Santo subito!, bez obzira na politizaciju. Za nas je Stepinac velikan: kao biskup, kardinal i domoljub! Na što bi se naslonili danas da je on zanijekao ljubav prema Crkvi i domovini. U svom listu prozvali smo ga prvim herojem u koloni hrvatskih pobjednika.

A, dr. Tuđman? Bio je doista na visini zadatka. Poklonili smo mu svoje povjerenje bez pridržaja. Dva puta nam je dao velike intervjue. Bilo je tu i detalja koje nismo objavili. Pričao je jednom da je koncem 1943. imao pištolj na sljepočnici kad je vidio kamo ide Hrvatska i komunistički pokret. Srećom, s hrvatskim narodom obnovio nam je državu. Drugo je pitanje koliko ćemo MI ostati dosljedni, hoćemo li ostati MI ili se pretvoriti u raštrkana ideološka plemena podijeljena po svjetonazoru, politici i regijama.. Zato neka naša Crkva bude stepinčevska, a naša politika tuđmanovska.

Četvrtak, 1. prosinca

Spremam se na sjednicu Odbora za provedbu općeg sabora Hrvatskog katoličkog zbora „MI“, jer valja presložiti i posložiti snage da se i u novim vremenima čuje stari i provjereni stav i glas miovaca. List „MI“ nije uspostavljen od Crkve „odozgo“. On je izrastao „iz baze“. Kao nova i svježa ideja zaokupio je brojne jače intelektualce laike koji su uvijek s nama rado surađivali. Takva je situacija i danas: obilujemo suradnjama vodećih pisaca i intelektualaca sa svih strana svijeta, ali problem su nam financije. Od mene se, danas, očekuje duhovni savjet, pa ću opet upozoriti da »nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine… Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine« (Lk, 5, 37) Ja tako po evenđeoskom tekstu, savjetujem „aggiornamento“ u praksi i izvedbi, ali i vjernost idealima. Nova strategija za nova vremena. Srećom, miovsko stablo obiluje mladicama. Tu je puno sposobnih ljudi. Čekaju me: Skoko, Lončarević, Bajs, Kliman, Križić, Gavran i dr. Svoj prilog saboru dat će i naš dugogodišnji tajnik prof. dr. Ante Vukasović svojim studijskim prilogom o našem djelovanju kroz protekla četiri desetljeća.

Jasno je da budućnost naše Crkve ovisi o tomu hoćemo li ili nećemo aktivirati katoličke laike. MI u tome daje svoj doprinos. Zabrinjava situacija u zadnje vrijeme, jer se i ono što se u prijašnjim desetljećima zažarilo pomalo gasi. Indikativno je npr. samo ovo pitanje: koliko naših vjernika uopće zna da pri HBK postoji Komisija za laike i tko je vodi?

Petak, 2. prosinca

U inflaciji pisane riječi po internetu nailazi se i na vrijedne poruke. Pratim portal narod.hr i hrsvijet.hr. Raduje me da se u ovom vremenu strahova i kriza katolici ne daju odurati na margine i da  pasivno ne promatraju kako oko njih niče novi svijet. Valja se u sva ta povijesna gibanja djelotvorno uključiti. Činjenice su jasne. Vjernici ovog naroda, ako želi sačuvati svoje ideale, moraju pojačanim intelektualnim i duhovnim radom pomoći da u ovom svijetu jače zasja Kristovo betlehemsko svjetlo. Mi se nećemo dati stjerati u izolaciju i na margine svijeta, nećemo dopustiti da nas uvjere da je sve oko nas daleko od Boga i Crkve. To jednostavno nije istina! Čovječanstvo kao nikad do sad treba i traži Spasitelja i vrednote Evanđelja. Mi vjerujemo – kako nas poučavaju i pape zadnjih desetljeća – u mogućnost izgradnje Europe na kršćanskim korijenima i temeljima. To je sada naš prioritet. U tom smislu potičem sve da razborito i mudro iskoriste moderne tehnologije komuniciranja.

Subota, 3.. prosinca

Što će „MI“ činiti u budućnosti? Želimo iz svjedočkog života svoje vjere pomoći mladima da stasaju u časne, poštene i sposobne ljude, koji će sutra pomoći cijelom narodu. S takvim pojedincima i zajednicama kanimo i u buduće pojačano raditi. Naime, za odgovoriti na zamke ovog svijeta nije dovoljno samo redovito obrazovanje, jer ljudski je odgoj širi i zahtjevniji od propisanog minimuma školskih, sveučilišnih, pa i vjeronaučnih udžbenika.

Preduvjet svakom rastu i uspjehu mora biti kršćanska solidarnost, molitveni i sakramentalni život, fino tkana ljubav prema Crkvi i narodu. Mladi ljudi koji to na vrijeme shvate i to poštivaju sigurno će osobno uspjeti i pomoći široj zajednici. Na koncu, četrdeset godina našeg rada to i dokazom potkrepljuje. Svjestan uspjeha i neuspjeha, mogu samo reći da smo idejno odradili velik dio posla, stvorili temelje na kojima možemo ozbiljno graditi i djelovati na sudbinu vlastitog naroda i Crkve. Otvoreni smo i drugim idejama koje niču među nama i oko nas, ali dok nemamo potrebne „infrastrukture“ i u budućim danima poštivat ćemo svoje specifičnosti: odgoj mladih preko pisane riječi, promicanje kulture čitanja katoličkog tiska, evangelizaciju kulture i kroz kulturu, isticanje hijerarhijskog uređenja Crkve. Drugim zajednicama, braći i sestrama, nudimo suradnju i pozivamo na jaču komunikaciju i koordinaciju. Sve potičem i pozivam da budemo Crkva, nova kvaliteta koju u bratskoj ljubavi, od nas čini Krist. Možemo svi više i bolje! Sve Za Boga i Hrvatsku dragu!

Nedjelja, 4. prosinca

Dan Gospodnji – druga adventska nedjelja. Svete mise i mnoštvo ispovijedi. Svim čitateljima, urednicima i suradnicima Hrvatskoga Slova, sretan i blagoslovljen Božić!