LAŽNE PRIČE O SPORAZUMU VATIKAN/KINA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Poslije višemjesečnih nagađanja 2.  listopada 2022., , objavljena je vijest o produženju sporazuma, koji su 2018. sklopili Sveta Stolica i Kina. Riječ je o privremenom sporazumu, koji, iako je ograničen samo na određene aspekte crkvenog života, i kojeg treba, ako je moguće poboljšati, ipak može doprinijeti pisanju jednog novog poglavlja Katoličke Crkve u Kini. Ugovorom su prvi put utvrđeni stabilni elementi suradnje između državnih vlasti i Svete Stolice. Njime se regulira pitanje imenovanja katoličkih biskupa i za nadati se da će katoličkoj zajednici dati dobre pastire.

Dijalog između Vatikana i Pekinga je, nakon nekoliko desetljeća šutnje, ponovno započet za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., a nastavio ga je i papa Benedikt XVI. Stoga djelovanje pape Franje treba staviti u kontekst njegovih prethodnika, a tu je činjenicu on u više navrata naglašavao da bi objasnio svoja nastojanja. Sporazum se dakle može promatrati kao rezultat mnogih zbivanja unutar Katoličke crkve tijekom niza godina i ne treba ga smatrati samo inicijativom pape Franje.

Produženje ugovora je, vrlo očekivano, zbog djelovanja „moralnih bičonosaca“. u nekim katoličkim medijima i sredinama odmah podvrgnuto oštrim napadima, očito vođenim ponajprije antipatijom i prezirom prema papi Franji, ali i zbog nekih drugih također (neopravdanih) razloga. Neodgovornim i tendencioznim izvješćima i raščlambama potkopavalo se 40 godina teškog i pažljivog vatikanskog dijaloga s kineskom vladom i kineskim katolicima.

Državni tajnik kardinal Pietro Parolin je upozorio da je u pitanju pastoralni, a ne politički dogovor, a s kojim se je 2018. složio također, tada već u mirovini, i papa Benedikt XVI. Riječ je o tajnom sporazumu, pa se može samo nagađati što sve sadrži, ali neki vatikanolozi misle da je to isti. ili čak malo poboljšani, tekst sporazuma, kojeg je svojedobno bio vrlo spreman sklopiti s kineskim vlastima još papa Benedikt XVI., ali tada kineska strana nije prihvaćala bilo kakav kontakt s Vatikanom. Papa Benedikt XVI. je naime 2007. godine objavio Pismo biskupima, svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama, i vjernicima laicima Katoličke crkve u Narodnoj Republici Kini, koje su, krugovi, koji danas napadaju papu Franju, tada proglasili izdajom kineskih katolika (članova tzv. „podzemne“ Crkve) komunistima. PapaBenedikt XVI. je svojim pismom nastojao premostiti podjele između katolika, koji su kao „podzemna“ Crkva ostali vjerni Svetoj Stolici i onih koji su bogoštovlje obavljali u katoličkim crkvama, koje je odobravala kineska država. Pismom je opozvao prethodna ograničenja i isključenja vezana uz kler službene državne Crkve i prihvatio činjenicu da mnogi kineski vjernici ni nemaju druge mogućnosti nego prisustvovati misama u od države službeno odobrenim crkvama. Papa je u pismu pohvalio „podzemnu“ Crkvu, ali je poticao njene vjernike da se pomire sa sljedbenicima službene (državne) Crkve. Mnogi su biskupi nakon pisma, tajno obećali svoju vjernost Papi, te kontaktirali Vatikan kako bi primili papinski blagoslov. Neki su biskupi to i javno obznanili. Kao rezultat toga, podjela između dviju crkava postupno je postala zamagljena.

U očima Kineza, papa Franjo, čini se, ima neke prednosti u odnosu na svoje prethodnike: ponajprije nije Europljanin i stoga ne pripada kontinentu kolonizacijskih naroda, koji su učinili da Kina osjeti njihovu vojnu moć i težinu njihovih gospodarskih interesa, osobito u 19. i 20. stoljeću. Osim toga nije bio izravno uključen u povijesni obračun s komunističkom ideologijom i režimima, koje je Crkva inspirirala, jer dolazi s drugog kontinenta, a  usto dijete je emigranata i duboko je ukorijenjen u ljudsku stvarnost na koju se neprestano poziva.

Kardinal Parolin je naglasio da je sporazum „samo polazište“, koje je već dovelo do nekih dobrih ishoda, uključujući „znakove rastuće bliskosti među kineskim katolicima, koji su već dugo podijeljeni po mnogim pitanjima“. Od rujna 2018. svi biskupi Katoličke crkve u Kini u punom su zajedništvu s Papom i više nije bilo nelegitimnih biskupskih ređenja. U misi koju danas slavi svaki kineski svećenik, papa Franjo se izričito spominje u Euharistijskoj molitvi, a što je bilo ranije nezamislivo. Mnoga papina pisana djela dostupna su u prijevodu (putem službene kineske katoličke izdavačke kuće), njegovi govori i homilije često su dostupni na internetu na kineskom jeziku u roku od nekoliko dana, ako ne i sati.

Sporazum ne obuhvaća izravne diplomatske odnose između Svete Stolice i Kine i pravni status Kineske domoljubne katoličke crkve niti odnose između svećenstva i vlasti te zemlje. Potpuno je jasno da Sveta Stolica nema mogućnost zaustaviti još uvijek moguće napade na vjersku slobodu u Kini, ili spriječiti kinesku vladu od pokušaja prisiljavanja katolika ili miješanja u crkvena pitanja. Raniji pristup u pregovorima između dviju strana karakteriziralo je nastojanje da se ostvari neka prednost, a sada je ipak glavni sadržaj u dogovoru o suradnji. Drugim riječima, obje su strane odustale od samostalnog postupanja: nisu smanjile svoje ovlasti: duhovne u slučaju Svete Stolice i zemaljske u slučaju kineske vlade, ali su se odrekle prakticiranja odvojenosti kad je u pitanju imenovanja biskupa.

Sveta Stolica od pontifikata pape Pija XII., „osjeća potrebu za dijalogom, čak i ako su okolnosti tog vremena to vrlo otežavale“, rekao je kardinal Parolin i upozorio: „Još jednom vas podsjećam da se sporazum od 22. rujna 2018. odnosi isključivo na imenovanje biskupa“. Neprijeporno je da se, načelno gledajući, mogu izreći određene kritike glede sporazuma, ali često “raščlambe” ili komentari, koje nude reakcionarni i tradicionalistički katolički mediji na tu temu, zanemaruju povijest i izostavljaju mnoge ključne činjenice o situaciji. Kardinal Luis Antonio Tagle rekao je da se sporazumom pokušava „očuvati valjano apostolsko nasljedstvo i sakramentalna priroda Katoličke crkve u Kini“. Papa Franjo je usporedio protivnike sporazuma s onima, koji su kritizirali pape Ivana XXII. i Pavla VI. u 1960-ima i 1970-ima zbog takozvane politike malih koraka, u kojoj je Vatikan sklapao, ponekad neugodne, dogovore s istočnoeuropskim komunističkim državama kako bi održao Crkvu na životu tijekom razdoblja „hladnog rata“ i tako, barem donekle, ograničio progon vjernika.

Nakon uspostave Kineske domoljubne katoličke crkve 1957. godine papa Pio XII. je 1958. u enciklici „Ad Apostolorum Principis“ napisao da „biskupi koje apostolska Stolica nije imenovala niti potvrdila, ali koji su, naprotiv, izabrani i posvećeni prkoseći njezinim izričitim nalozima, ne uživaju nikakve ovlasti poučavanja ili nadležnosti budući da nadležnost prelazi na biskupe samo preko rimskog pape.“ A papa Benedikt XVI. je u spomenutoj poslanici kineskim katolicima napisao: „Tajno stanje nije normalno obilježje života Crkve, a povijest pokazuje da su je pastiri i vjernici pribjegli samo usred patnje, u želji da zadrže integritet svoje vjere i odupru se uplitanju državnih agencija u pitanja koja se intimno odnose na život Crkve. Stoga je nužno za jedinstvo Crkve u pojedinim narodima da svaki biskup bude u zajedništvu s ostalim biskupima i da svi budu u vidljivom i konkretnom zajedništvu s Papom.“ Među kineskim katolicima oduvijek „je bila prisutna temeljna katolička svijest da je netko stvarno biskup tek u ovome zajedništvu“, ukazivao je još 2010. papa Benedikt XVI. („Svjetlo svijeta“). Ne može postojati „Katolička crkva“ s biskupima, koji nisu u jedinstvu s papom. Ne prihvaćanje te činjenice bilo bi negiranje apostolskog nasljeđivanja. „Stoga u svakoj pojedinoj partikularnoj Crkvi u ime Gospodina dijecezanski biskup (i samo on) vodi povjereno mu stado, i to kao pravi, redoviti i neposredni pastir na nacionalnoj razini, štoviše, samo legitimna biskupska konferencija može formulirati pastoralne smjernice, koje vrijede za cijelu katoličku zajednicu dotične zemlje“, poručio je papa Benedikt XVI.

Prvi put je kineska strana priznala Papu kao vrhovnog poglavara Katoličke crkve. Papa Franjo priznaje da dogovor teče sporo, da ima puno prijepora, da ga se ponekad krši, posebice od strane lokalnih vlasti, no jasno je da Crkva treba dugoročno gledati na Kinu i da je i nesavršen i ikakav dijalog bolji od nikakvog. Čini se da je Katolička crkva jedini zapadni akter, koji je u stanju shvatiti značenje samoobnove Kine. Vrijedi se podsjetiti na govor koji je papa Ivan Pavao II održao 24. listopada 2001. u kojem se ispričao za sve ‘pogrješke‘, koje su učinili crkveni misionari u prošlosti. „Osjećam duboku tugu zbog tih pogrešaka i žalim što su kod mnogih ljudi ovi propusti možda ostavili dojam nedostatka poštovanja i uvažavanja za kineski narod od strane Katoličke crkve.’

Sporazum, dakako, nije rješenje za sve probleme, ali je odlučan početak dugog – možda i napornog – putovanja. Namjera Svete Stolice je samo dati prednost izboru dobrih kineskih katoličkih biskupa, koji su dostojni i prikladni služiti svom narodu.