OBILJEŽAVANJE (?) 60. OBLJETNICE POČETKA DRUGOG VATIKANSKOG SABORA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

„Učiteljstvu unutar crkvene predaje … osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću (naglasio papa!). U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo“, napisao je 2012. u apostolskom pismu „Porta fidei“ (Vrata vjere), kojim je proglasio Godinu vjere, papa Benedikt XVI., prepisujući zapravo rečenice iz apostolskog pisma „Novo milennio ineunte“ pape Ivana Pavla II. A u pratećem dokumentu „Nota o pastoralnim smjernicama za Godinu vjere“, koju je, istodobno s papinim apostolskim pismom, objavila Kongregacija za nauk vjere, piše da biskupi trebaju „vjernicima dozvati u svijest važnost Drugog vatikanskog sabora“ (usput govoreći i Katekizma!).

Ove godine, 11. listopada obilježena (???) je 60. obljetnica početka Koncila, a što on znači i donosi vidljivo je iz sažetka s liste glede 10 načina na koje Drugi vatikanski sabor danas oblikuje Crkvu, a koju je u pripremi za obilježavanje 50. obljetnice početka Drugog vatikanskog koncila izradila Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država:

Drugi vatikanski sabor iznio je obnovljenu viziju o tome što znači biti Crkva. Koncilski dokument Lumen gentium o naravi Crkve naziva Crkvu svjetlom svijeta i izvorom spasenja. Dokument Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu kaže da Crkva dijeli radosti i patnje svijeta. Oba dokumenta govore o Crkvi kao o Božjem narodu, odražavajući novo vrednovanje laika koje je opetovano isplivalo na Koncilu.

Euharistiju je nazvao izvorom i vrhuncem vjere. Koncilski dokument o liturgiji Sacrosanctum Concilium opisuje Svetu pričest kao glavni izvor Božje milosti za katolike. U Euharistiji katolici susreću Kristovu osobu. Na taj način ono je uistinu temelj Crkve.

Reformirao je liturgiju. Promjena mise, možda najpoznatija koncilska reforma, promiče „puno i aktivno sudjelovanje”, što je dovelo do toga da se misa prevodi na narodni, odnosno lokalni jezik, i slavi kao dijalog između slavitelja i zajednice.

Katolici su pozvani na svetost i da budu misionari. Dokument o misionarskom djelovanju Ad Gentes proširio je pogled na to kako Crkva evangelizira. Misionari se više nisu slali samo u udaljena područja svijeta kako bi širili Radosnu vijest; sada svi katolici kroz svoje živote igraju važnu ulogu i imaju dužnost sudjelovati u evangelizaciji.

Istaknuta je važnost obitelji. Prema Lumen Gentiumu, obitelj je „domaća Crkva”. Dok vjera Crkve cvate u župama, biskupijama i narodima diljem svijeta, obitelj je prije svega bitna za učvršćivanje vjere. Obitelj je ta koja svakom vjerniku daje čvrst temelj.

Preoblikovano je odnos Crkve s drugim kršćanima i drugim religijama. Na Drugom vatikanskom saboru, Crkva je prihvatila duh poštovanja i dijaloga prema drugim vjerskim tradicijama. Dijalozi koji su uslijedili izgradili su mostove razumijevanja i ojačali odnose s pravoslavnim kršćanima, Židovima, muslimanima, protestantima i drugima.

Promovirana je suradnja. Dokument Christus Dominus poticao je “kolegijalnost”, odnosno suradnju unutar Crkve. Biskupi, svećenici, redovnici i laici surađuju zajedno na način na koji to nije bilo u prošlosti. Biskupi surađuju putem biskupskih konferencija. Koncil je također potaknuo “supsidijarnost”, kojom se vlast dijeli i odluke donose na odgovarajućoj razini.

Posuvremenljena je Crkvu. Papa Ivan XXIII. je vidio Drugi vatikanski sabor kao priliku za obnovu pred “znakovima vremena” i pozvao Koncil da otvori prozor i pusti svježi zrak. To je rezultiralo reformama, koje su Crkvu učinile pristupačnijom suvremenom svijetu, poput mise na narodnom jeziku i dijaloga s ostalim vjernicima, a otvorenost Koncila ogledala se i u prisutnosti redovnica i redovnica, laika pa i nekatolika među svojim službenim promatračima.

Crkva je vraćena svojim korijenima. Drugi vatikanski sabor također je reformirao Crkvu kroz pristup vraćanja na njene osnove. To je značilo obnovljeno štovanje Svetoga pisma, crkvenih otaca i obnove drevnih tradicija kao što su trajni đakonat i višestupanjski proces za odrasle koji se pridružuju Crkvi.

Velika i značajna uloga teologa Josepha Ratzinger (kasnijeg pape Benedikt XVI.) iza scene Koncila. Biskupima na Drugom vatikanskom saboru pomagali su sjajni teolozi. Među tim pomoćnicima, ili peritima, bio je Joseph Ratzinger, koji je pomagao kardinalu Josefu Fringsu iz Kölna. Joseph Ratzinger sudjelovao je u sastavljanju raznih govora, oblikovanju dokumenata i definiranju cjelokupne putanje Koncila.

Drugi vatikanski sabor vidio je zajednicu krštenih kao službu većoj ljudskoj obitelji, koja raste, uči i ponizno je svjesna svoje nepotpunosti. Ali i nakon nekoliko stoljeća trijumfalizma Crkve, prihvaćanje nove slike Crkve kao hodočasnika bilo je, sve do danas, previše i neprihvatljivo za mnoge vjernike. Mnoge podjele unutar suvremenog katoličanstva mogu se vidjeti u smislu spremnosti, s jedne strane, i nevoljkosti, s druge strane, da bi se sliku Crkve kao “Naroda hodočasnika” odnosno „Božjeg naroda“ primilo k srcu.

Nažalost, preskromno se kod nas obilježava 60. obljetnica Koncila, a još je tužnije kad se javljaju u svijetu nevjerojatni napadi na Koncil i papu Franju, a oni kreću s vrlo visokih crkvenih razina. Motivator je te pojave, na neki način, histerični radikalni katolički reakcionar i teoretičar zavjere biskup Carlo Maria Vigano, koji je vrlo blizu čak poricanju nepogrješivosti Crkve, a kompanjon mu je u toj raboti biskup Atanazije Schneider. Na žalost nisu usamljeni, a obojica u svom djelovanju podsjećaju na neke osobe iz davne povijesti, koje su dovele do raskola u Crkvi. Otvoreno govore protiv svih postkoncilskih papa, a posebice su „naoštreni“ na papu Ivana XXIII. i Pavla VI., a neke se tvrdnje, vezano uz Koncil, protežu i do pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., i, dakako, do pape Franje. Papa Franjo je svojim „lukavim“ postupkom, tumači Vigano, odnosno kanonizacijom svih papa nakon Drugog vatikanskog sabora, proglasio zapravo Koncil svetim, a on je bio „đavolski koncil“, koji je doveo do paralelne Crkve s „pravovjernom“ Crkvom, kako, bez okolišanja, tvrdi Vigano u otvorenom pismu, koje su mnogi visoki crkveni dostojanstvenici potpisali. A Vigano, i njegovi sudruzi su ostali, eto, u pravovjernoj Crkvi. No, nije se Vigano ipak libio preuzimati visoke i dobro plaćene položaje u toj paralelnoj Crkvi i godinama je šutio. Zanimljivo je da kod nas gotovo i nema reakcija na tipične Viganove izjave, ako ništa drugo, trebalo je žestoko reagirati na njegove tvrdnje, primjerice, poput one da je na prvi pogled vidljivo da je encikliku „Fratelli tutti“ napisao očiti mason. I kod nas postoje istaknute osobe iz katoličkog miljea koje Vigana smatraju pozitivcem.

Vrlo je lijepo, općenito uzevš, govoreći o postkoncilskom preokretu u godinama nakon završetka Drugog vatikanskog koncila sažeo glasoviti TV propovjednik Fulton Sheen:

„Napetosti koje su se razvile nakon Sabora ne čude poznavatelje cijele povijesti Crkve. Povijesna je činjenica da kad god postoji izlijevanje Duha Svetoga kao na općem saboru Crkve, uvijek postoji dodatna demonstracija sile od strane anti-duha ili demona (naglasio KC). Još na početku, odmah nakon Pedesetnice i silaska Duha na apostole, počinje progon i ubojstvo Stjepana. Kad opći sabor ne bi izazvao duh turbulencije, gotovo bi se moglo posumnjati u djelovanje treće Osobe Trojstva nad Koncilom.“