NAŠ IZBOR

DR. SC. ANTE NAZOR:UČENICI MORAJU ZNATI ŠTO JE HRVATIMA BOSNA I HERCEGOVINA!

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju časopisa Naša ognjišta, br 5/2019  . Tomislavgrad

 

 

Dr. sc. Ante Nazor rođen je 15. ožujka 1968. godine u Zagrebu. Osnovnu je i srednju školu također završio u Zagrebu (1986.). Na Filozofskom fakultetu – Humanističke i društvene znanosti u Zagrebu diplomirao je 1993. godine (program studija: Povijest i Arheologija), a 13. srpnja 1999. godine na istom je fakultetu magistrirao (znanstveno polje: povijest). Doktorirao je 16. veljače 2007. godine (znanstveno područje: humanističke znanosti; znanstveno polje: povijest; grana: nacionalna povijest). Bio je aktivan sudionik Domovinskog rata. Od 1993. predavao je hrvatsku povijest na Hrvatskom vojnom učilištu, a od 2005. godine ravnatelj je Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.

 

Gospodine Nazor, možete li pojasniti čitateljima što je to Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i koja je njegova uloga u hrvatskom društvu?

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je kao javna znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv, sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata. Osnovan je na zahtjev Sabora Republike Hrvatske, osnivač Centra je Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obavlja Ministarstvo kulture, u okviru ovlasti Vlade RH. Odluka o osnivanju Centra potvrđena je na Saboru RH u prosincu 2004. godine, a imenovanjem v.d. ravnatelja 2. ožujka 2005. godine Centar je počeo sa stvaranjem uvjeta za rad.

 

Postoje li danas u Hrvatskoj dvije povijesti Domovinskog rata?

Činjenica je da postoje različite interpretacije, ne samo pojedinih događaja iz Domovinskog rata, nego i samoga karaktera rata. To nije neobično za demokratska društva, no sloboda govora trebala bi podrazumijevati i odgovornost za ono što se javno govori, a svjedoci smo da je u hrvatski javni prostor plasirano mnogo dezinformacija o događajima iz Domovinskog rata, posebice kad je riječ o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Izvori jasno pokazuju da je rat 1990-ih u Hrvatskoj i BiH uzrokovala velikosrpska politika, čiji se kontinuitet, s ciljevima koji su velikosrpski ideolozi isticali 1980-ih i 1990-ih, može pratiti od 19. stoljeća. Cilj velikosrpske agresije, koja je započeta s osloncem na JNA, bio je da pripajanjem dijelova RH i BiH Srbiji svi Srbi žive u jednoj državi. Dakle, radi se o klasičnom primjeru osvajačkog rata i pokušaju Srbije da pripoji teritorij druge države, a ne o građanskom ratu kako neki tvrde.

 

Kao član Vijeća za suočavanje s prošlošću možete li prokomentirati rezultat njegova rada, podupire li ono znanstveno proučavanje hrvatske prošlosti?

Rezultat rada Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima ili kako se u javnosti naziva Vijeća za suočavanje s prošlošću, je Dokument dijaloga, čiji prvi dio ima kvalitetu za prevladati ideološku isključivost u društvu, jer su u njemu jasno osuđeni svi nedemokratski, odnosno totalitarni režimi. No, da je postojeće razlike u društvu još uvijek teško prevladati, potvrdila je nelogična i neprihvatljiva odluka u drugom dijelu toga dokumenta da među sporna obilježja nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama jugoslavenskog komunističkoga totalitarizma, a to su primjerice „crvena zvijezda petokraka“, „srp i čekić“ i pozdrav „Smrt fašizmu sloboda narodu“. Poštujem kontekst njihove uporabe u borbi protiv fašizma i nacizma, ali to ne umanjuje stravičnu činjenicu da je pod jugoslavenskom komunističkom vlašću, „u ime naroda“, pod tim simbolima i pozdravom ubijeno ili zlostavljano na desetke tisuća nevinih osoba, čime oni nedvojbeno prestaju biti „nesporna“ obilježja. Iz hrvatske perspektive, dio tih simbola („crvena zvijezda petokraka“, zastava SFRJ…) dodatno je kompromitiran činjenicom da je velikosrpska agresija protiv Hrvatske 1991. godine vođena i pod tim simbolima, pa njihova javna uporaba vrijeđa i žrtve toga rata. U hrvatskoj javnosti stvorena je pogrešna percepcija da su svi članovi Vijeća u cijelosti podržali Dokument dijaloga, no zanemarena je činjenica da je sedmero članova Vijeća, koji smo upravo zbog takve neprihvatljive odluke imali drugačija mišljenja, na zadnjoj sjednici diglo ruke samo za Zaključak o radu Vijeća, i to tek nakon što je u njegovoj točki broj 4, na naš bezuvjetan zahtjev, navedeno da će i naša mišljenja biti dio Dokumentacije o radu Vijeća.

Pritom smo upozorili da hrvatska administracija do danas nije poduzela potrebne korake u istraživanju i rasvjetljavanju svih zločina i kršenja ljudskih prava koje su komunisti i njihov režim počinili na teritoriju Republike Hrvatske od 1941. do 1989. godine, te da je to razlog izostanka pune svijesti o oblicima i razmjerima masovnih i pojedinačnih zločina i kršenja ljudskih prava, koja je preduvjet za stvaranje prave činjenične podloge i za današnje vrednovanje simbola jugoslavenske države i njenog komunističkog režima. Izravna posljedica toga je i to što simboli, koji su na jednak način neustavni, nisu uvršteni na popis „prima facie spornih obilježja mržnje“ u Dokumentu dijaloga, iako im je tu po svim parametrima mjesto. S obzirom na navedeno, posebno smo podržali i naglasili poruku iz Dokumenta dijaloga prema kojoj uvijek treba polaziti od toga da Republiku Hrvatsku simboliziraju samo i isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila, a koja su zapisana u članku 11. Ustava Republike Hrvatske.

Žalosno je da u 21. stoljeću u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava. Zbog prošlosti i manipulacija brojem ubijenih, a još više zbog budućnosti, hrvatska država hrvatskom društvu duguje ozbiljan znanstveni projekt o stradanju Hrvata i hrvatskih građana u 20. stoljeću, s posebnim osvrtom na razdoblje Drugog svjetskoga rata i njegova poraća. Nacrt njegova prijedloga postoji, pa vjerujem da će se on kad-tad pokrenuti, a to je i u skladu s preporukom spomenutoga Vijeća, koje je naglasilo potrebu znanstvenoga proučavanja hrvatske povijesti. Cjelovito istraživanje i rasvjetljavanje svih zločina i kršenja ljudskih prava u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća preduvjet je ozbiljnog suočavanja s prošlošću i prestanka ideoloških podjela u hrvatskom društvu.

Može li se bez poznavanje povijesti relevantno razgovarati o odnosima Hrvata i Bošnjaka u BiH? Na koje prijelomne povijesne događaje i političke postupke tu valja upozoriti?

 

Važno je poznavati povijest, no ratne 1990-te, kao i razdoblje nakon Daytonskog sporazuma, koji je doduše donio mir, ali ne i pravedno rješenje jer je srpska politika usprkos tome što je odgovorna za rat nagrađena s gotovo 50 % teritorija BiH, pokazuju da to ipak nije presudno za postizanje pravednog rješenja odnosa među narodima u BiH. Trenutni interesi i snaga velikih sila odnose na području BiH čine puno složenijim, odnosno neovisnijim od povijesnih i demografskih činjenica. Naravno, usprkos tome, ili možda baš upravo zbog toga, mi nemamo pravo zaboraviti hrvatsku povijest, a dužnost nam je cjelovito je prikazati, ne samo našoj djeci, nego i svijetu – od razdoblja srednjovjekovnoga Hrvatskog Kraljevstva, osmanlijskih osvajanja i „protuturskih ratova“, do pokušaja rješavanja hrvatskoga pitanja, primjerice u prvoj Jugoslaviji stvaranjem Banovine Hrvatske koja je obuhvatila područja BiH na kojima žive Hrvati ili u Domovinskom ratu stvaranjem Hrvatske zajednice i Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Hrvatski narod, iako trenutno najmalobrojniji u BiH, kao autohton i konstitutivan narod u BiH, i na temelju povijesti ima pravo tražiti ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda u BiH i pravednije unutarnje uređenje te države od onog koje je sada na snazi.

Naime, Daytonskim sporazumom srpskom entitetu u BiH pripala su područja s kojih je protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo (veći dio bosanske Posavine, itd.), čak i područje na kojem su srpske snage počinile genocid (Srebrenica), a odnose Bošnjaka-muslimana i Hrvata u drugom entitetu, Federaciji BiH opterećuje razdoblje međusobnoga oružanog sukoba između HVO-a i Armije BiH, koji je, uz povremena primirja, trajao od listopada 1992., odnosno kao neprekidno ratno stanje od travnja 1993. do ožujka 1994. godine. Hrvati su ga doživjeli kao pokušaj Bošnjaka (muslimana) da ih protjeraju s područja na kojima su stoljećima živjeli i na taj način nadoknade gubitak teritorija koji su osvojile srpske snage, te kao izdaju naroda kojega su zbrinuli i kojem su pomogli obraniti se od velikosrpske agresije, a Bošnjaci (muslimani) kao izdaju ratnoga saveznika te pokušaj stvaranja “Velike Hrvatske”, odnosno priključenja Hrvatskoj dijela teritorija Bosne i Hercegovine.

Strah Hrvata od prevlasti većinskoga bošnjačkog (muslimanskog) stanovništva u Federaciji BiH, te činjenica da se srpsko vodstvo u BiH ponaša kao da je Republika Srpska samostalna država, razlog su za propitivanje pravednosti i održivosti Daytonskog sporazuma i traženja novih političkih rješenja, kako bi sva tri konstitutivna naroda u BiH zaista bila ravnopravna i zadovoljna. U tom kontekstu znakovito je mišljenje Europskoga parlamenta iz siječnja 2014. da bošnjački centralizam (odnosno unitarizam) i srpski separatizam ugrožavaju BiH, te da je upravo federalizam ključ za europski put BiH. Sukladno tome, M. Tuđman je primijetio: “Ako se i 2014. u Europskom parlamentu zagovara federalizam kao političko i demokratsko rješenje za BiH, onda se ni hrvatsku službenu politiku, kako onu u RH tako i u BiH, ne može optužiti za stvaranje ‘Velike Hrvatske’ zato što je u 1990-im javno zagovarala federalno uređenje Bosne i Hercegovine. Osim tog svi su međunarodni planovi i prijedlozi (od Cutileirova, Vance-Owenova, Owen-Stoltenbergova) nudili ustavna rješenja za BiH na federalnim ili konfederalnim osnovama. Upravo zato je hrvatska službena politika prva, a često i jedina, prihvaćala te planove međunarodne zajednice. Hrvatski dužnosnici i generali, prihvaćanjem i provedbom planova međunarodne zajednice, znali su da jedino tako mogu osigurati nacionalne interese Hrvata u BiH”.

 

Mediji snažno nameću percepciju o hrvatskoj odgovornosti za rat u BiH i pokušaj podjele te države. Sve je to ojačano drugostupanjskom presudom Hrvatima u predmetu Prlić i ostali. Recite nam koliko su, po vašem znanstvenom istraživanju podatci iz presude u koliziji s povijesnim činjenicama?

  • Presuda je objavljena na znakovit datum, 29. studenoga 2017., u Haagu je, kao zadnja u mandatu privremeno uspostavljenog Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću. Tom je presudom, spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013. godine, u kojoj su optuženi na ukupno 111 godina zatvora. No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takvoga suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu. No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije. Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994., koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Drastičan primjer toga je proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH, što je izrečeno i u Hrvatskom saboru, iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima. Uostalom, isti krug ljudi je svojedobno i „Oluju“ proglasio zločinačkom. Istodobno, razmjeri neznanja u Hrvatskoj o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije BiH, stravični su. Stoga se, umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako to komentiraju neki političari, nameće zaključak da je ona epilog jednog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, komentirajte ukratko neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude.

Primjerice, da je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH, vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskog predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori, primjerice, objavljeni u knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017.).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine i njegove političke filozofije nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini, te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

 

Kakvu to političku alternativu politici dr. Tuđmana zagovaraju pojedini hrvatski političari?

  • O tome kakva bi bila alternativa Tuđmanovoj, odnosno hrvatskoj politici u BiH, svjedoči i prijavak zapovjednika Armije BiH generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994.: „HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku“ (Izvor: Rasim Delić. Armija ključ mira. Sarajevo: Vojna biblioteka, 1994., str. 19.; citirano prema Davor Marijan: „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)“. Časopis za suvremenu povijest, 36, Zagreb, 2004, 227). Naravno, eliminacija HVO-a, značila je i eliminaciju Hrvata s toga područja, o čemu svjedoče brojni zločini pripadnika Armije BiH počinjeni nad Hrvatima.

Žalosno je čitati opravdanja za počinjene zločine nad Hrvatima u izvješćima zapovjednika Armije BiH, no ona također pokazuju kakva je bila alternativa Tuđmanovoj politici u BiH. Primjerice, u “Informaciji Ministarstvu inostranih poslova”, 23. listopada 1993., “komandant Štaba Vrhovne komande OS R BiH” general Rasim Delić je o pokolju 32 Hrvata civila (među ubijenima je i jedno četverogodišnje dijete) u Grabovici kod Mostara 8/9. rujna 1993. zapisao: “Prema raspoloživim podacima iz ovog sela je pružen oružani otpor, a borbe su se vodile tokom cijele noći. Narednog dana došli smo do saznanja da je tom prilikom stradalo 11 civila hrvatske nacionalnosti, a 18 je organizovano, u cilju njihove zaštite evakuirano za Jablanicu. Zbog veće koncentracije jedinice u tom oružanom sukobu, nemamo preciznijih podataka o načinu stradanja lica.” Za pokolj u Uzdolu 14. rujna 1993., u kojem je ubijeno 29 civila (od toga troje djece) i 12 pripadnika HVO-a napisao je da su uz “bojovnike HVO-a stradali i civili sa naoružanjem koje su bojovnici uključili u sukob” te da je “toliki broj poginulih bio uslovljen i dejstvom artiljerije HVO-a”. U drugom izvješću o napadu muslimanskih snaga na Uzdol navedeno je da su “bojovnici HVO-a ispred sebe isturili žene s naoružanjem”, pa da su tako stradale… (“Izvještaj komande SB “Prozor”, 20.09.1993.).

Istina je da u selu Grabovica, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH i daleko od crte bojišta, nije bilo nikakvoga sukoba, te da branitelji Uzdola nisu tjerali civile i žene u sukob s napadačima iz Armije BiH, da su mnogi od civila, uključujući i djecu, ubijeni iz blizine, te da je artiljerija HVO-a tukla samo školu na kraju sela, iz koje su branitelji HVO-a pružali otpor, opkoljeni pripadnicima Armije BiH. Također, u izvješću generala Rasima Delića za Hrvate streljane na području sela Maljine/Bikoši, navodi se da su poginuli u sukobu, a da su potom mrtvi prikupljeni na jedno mjesto. Na Haškom sudu general Delić osuđen je na 5 godina (!) zatvora. Brojni su primjeri takve alternative Tuđmanovoj politici u BiH i „vjerodostojnosti“ Haškog suda…

 

Recite nam svoje mišljenje o ulozi HVO-a u Domovinskom ratu i je li vam poznato gdje se čuva arhiv HVO-a danas?

Činjenica da su Hrvati u BiH opstali samo tamo gdje se uspio održati i HVO, koji je utemeljen 8. travnja 1992. radi obrane od velikosrpske agresije u trenucima “nemoći legalne vlasti RBiH, a posebno raspadom njenog obrambenog sustava”, te da je HVO zaslužan što srpske snage nisu 1992. uspjele zauzeti još veći dio BiH, najbolje govori o njegovoj ulozi u Domovinskom ratu i obrani cjelovitosti BiH. S obzirom na činjenicu da se prostor RH i BiH mora promatrati kao jedinstveno ratište, ne smije se zanemariti ni uloga HVO-a u obrani Republike Hrvatske, te doprinos postrojbi HVO-a u operacijama hrvatskih snaga kojima je oslobođen okupirani teritorij RH. O tome svjedoče izvori HVO-a, koji se dijelom čuvaju i u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, gdje su 2009. preuzeti u depozit od Hrvatskog državnog arhiva.

 

Kakav je Vaš prijedlog kurikula povijesti za hrvatske učenike? Hoće li generacije hrvatske djece znati tko su i što bi trebali učiti o povijesti Hrvata u BiH?

Ovo je potrebno naglasiti zbog žalosne činjenice da se i danas u Hrvatskoj mogu čuti izjave, primjerice, da „u BiH ne žive Hrvati, nego katolici“ ili da „Hrvati nemaju ništa s BiH“, što je dobrim dijelom i rezultat sadržaja nastave povijesti u jugoslavenskoj državi. Očigledno je da se obrazovanjem i prezentacijom znanstveno utemeljenih podataka, mora promijeniti takva neznanstvena i protuhrvatska percepcija, koja ignorira gore spomenutu činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, zajedno s Bošnjacima-muslimanima i Srbima, odnosno da je BiH „i muslimanska i srpska i hrvatska“. Učenice i učenici u hrvatskim školama, kad završe proces obrazovanja moraju znati što je Hrvatima Bosna i Hercegovina, odnosno da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije. Kao što su to, uostalom, svi Hrvati koji žive u susjednim i drugim državama diljem svijeta. Stoga je iznimno važno, primjerice u temi koja obrađuje razdoblja druge Jugoslavije, ne ograničiti se samo na područje tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, nego obuhvatiti i ostala područja te bivše države na kojima žive Hrvati.

S obzirom na to da u Republici Hrvatskoj žive i pripadnici nacionalnih manjina i različitih vjerskih zajednica, a posebice s obzirom na činjenicu da su tijekom Domovinskog rata sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (osim dijela jedne, srpske, nacionalne manjine) bile lojalne hrvatskoj vlasti i da su pripadnici svih nacionalnih manjina sudjelovali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, u sustavu obrazovanja potrebno je kroz posebnu temu obraditi i povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj te njihovu ulogu u hrvatskom društvu kroz povijest. (Razgovarao M.K)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!