NIZAŠTO IZGUBLJEN NAJBOGATIJI DIO KRŠĆANSKE GODINE

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Božić bi trebala biti prigoda da se vjernici barem jednom u godini sjete rođenja Isusa Krista, koje je ispunjenje onoga što je prorok Izaija napisao mnogo ranije: „Jer, dijete nam se rodilo, Sina dobismo; na plećima mu vlast. Ime mu je: Savjetni divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterati, a miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim …“ (Iz, 9:5-6). I apostol pavao jasno govori tko se je rodio: „On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac Svakoga stvorenja“ (Kol, 1:15). Neprijeporno je, da je glavna značajka Božića neizmjerna ljubav koju je Bog iskazao čovječanstvu šaljući mu svog Jedinorođenca da preuzme ljudsko tijelo, te da bi zatim otkupio ljude od, i zbog, njihovih grijeha. Silazeći na zemlju da bi patio, a ne očekujući pritom ništa za uzvrat, Bog daje najviši primjer ljubavi i dobročinstva. To je poklonjena ljubav.

Nažalost, danas, zbog neumjerenog konzumizma i materijalizma cijeli se je svijet nesvjesno, i ne razmišljajući, odmaknuo od pravog značenja i smisla Božića. „Šoping“ postaje jedini smisao Došašća i tako se za jedan od najvećih blagdana u kršćanskoj godini umjesto duhovne odvija samo potrošačka priprema. Zanemarena je činjenica da Božić znači mnogo više od biznisa, trgovine i kupovanja te poklanjanja darova. Prečesto se zaboravlja da kršćanski Božić, u punom smislu riječi, nije zamišljen samo kao jedan dan proslave, već kao završetak jednomjesečne kontemplacije.

No, Isusovo rođenje, kako je opisano u evanđeljima, ukazuje, osim na neizmjernu Božju ljubav, još i na mnogo toga o čemu se manje govori i razmišlja. Primjerice, zanimljiva je činjenica da uz dijete isusa stoje, osim Marije i Josipa, još i mudraci s Istoka te pastiri. Svi ti likovi daju poticaj za šire razmišljanje o Božiću.

Pastiri, jednostavni i pošteni ljudi, bdiju nad stadom svojim (Lk, 2:8). U ono doba pastiri su smatrani manje vrijedim ljudima. U tami čekaju i bdiju, dok ih u jednom trenutku ne obasjava nebesko svijetlo. U dubokoj tišini, prvi na zemlji, čuju anđeosku radosnu vijest. Filozof Kieregaard je rekao: „Kad bih mogao prepisati samo jedan lijek za sve bolesti modernog svijeta, prepisao bih tišinu.“ Obuzeti lavinom vijesti i događaja kojima ih obasipaju televizija i ostali mediji, te računala poredstvom Interneta, ljudi su izgubili trenutke tišine u kojima ih može obasjati nebesko svijetlo. Previše je danas buke! Apostol Luka navodi: „… i sjaj ih gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše“ (Lk, 2:9). Taj sjaj svatko može doživjeti i vidjeti, ali samo unutarnjim očima vjere. Anđeo se izravno obraća pastirima i smiruje ih. Smiruje ih, ali i dalje ostaje strahopoštovanje uz osjećaj radosti.

Jedna od Božićnih poruka je dakle govor o svjetlu, i to dakle o svjetlu koje sjaji iz tame, a ne u tamu! Vidljivo je to i u Matejevom evanđelju iz opisa zvijezde, koja sjaji na nebu i vodi mudrace do mjesta Isusova rođenja. Za Mateja i Luku, a od onih vremena i za sve kršćane, Isus je svijetlo koje svijetli u tami. Iako ne daje opis Marije i Josipa u betlehemskoj štalici potvrđuje to u savršenoj sažetosti i Ivan: „Svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.“ Božić traži od vjernika da se povedu za pastirima i da bdiju u nadi da će ugledati svjetlo u tami. A to znači da u ljudskim srcima treba biti više ushićenja nego drskosti, više djetinjeg povjerenja nego cinizma, više ljubavi nego ravnodušnosti, više opuštanja nego gorčine, više pozornosti prema drugima. Riječju: Božić bi trebao (o)značiti omekšavanje ljudskih srdaca. Na žalost, „to vrijeme je podvrgnuto nekoj vrsti komercijalnog „zagađenja“, koje predstavlja opasnost da se izmijeni istinski duh Božića, koji je označen intimnom a ne izvanjskom meditacijom, trijeznošću i veseljem“, kako je to pred dvije godine u Došašću naglasio papa Benedikt XVI.

Lijepa božična poruka sadržana je u Matejevom izvješću o mudracima koji „dođoše s istoka“ (Mt, 2:1). Filozof i znanstvenik Pascal je rekao da postoje tri vrste ljudi: koji Boga traže i nalaze ga (razumni i sretni), koji Boga traže ali ga još nisu našli (razumni, ali nesretni), te koji Boga ne traže niti ga nalaze (nerazumni i nesretni). Mudraci kreću na opasan i dug put, može se reći na hodočašće. Svako hodočašće počinje traženjem Boga i vjera svakog čovjeka obvezuje da gaji takav motiv. Mudri su, ali ne zato što su svoje oči usmjerili prema nebu i zvijezdama, već što su na kraju puta prignuli svoja koljena pred Djetetom. Boga su tražili i našli ga i svjesni su da je konačna svrha ljudskog postojanja klanjanje i zahvaljivanje Bogu. Sveti Augustin u zadnjoj rečenici svojih „Ispovijesti“ kaže: „Oni koji traže Boga naći će ga, a oni koji ga nađu slavit će ga.“

U svoj žurbi i žaru oko Božića često se previđa lik svetog Josipa, koji je heroj cijele Božične priče. U prvi trenutak želi trudnu Mariju otpustiti, ali i u tom razmišljanju pokazuje svoju dobrotvornost, jer nakanu namjerava učiniti potajno, „jer je nije htio javno osramotiti“ (Mt, 1:9). Josip poslušno izvršava dva mu postavljena zadatka, koja mu u snu izriče anđeo Gospodnji: uzeti Mariju za ženu („… nemoj se bojati kući dovesti svoju ženu Mariju jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga“), a zatim dati ime djetetu („nadjeni mu ime Isus“). Jedino što u Svetom pismu Josip izgovara je davanje imena Isus, čime pred javnošću priznaje da je dijete njegovo i da preuzima ulogu oca. Anđeo svoju vijest Josipu počinje riječima „nemoj se bojati“. Strah uvijek postoji, no, da bi ga se ipak nadvladalo s ljubavlju, jer „savršena ljubav isključuje strah“ (1Iv, 4:18). Josip spremno i s povjerenjem prihvaća da je na djelu Božje djelo. Osigurava putovanje u Betlehem, skromno sklonište za Isusovo rođenje i sigurnost pred Herodom, te konačno svoju obitelj dovodi kući, koja je zapravo slika neba. Da je Josip bio manje poslušan, Marija i Isus ne bi preživjeli. Vrata paklena neće nadvladati nad Crkvom, ali ista ta Božja providnost traži od ljudi Josipovu vjernost, te slobodnu volju da vjeruju i poslušaju kao što je to učinio Josip. Može se kazati da i Josip, poput Marije, ima udjela u Božjem otkupiteljskom činu.

Najvažniji lik uz Isusa u Božičnoj priči je neprijeporno Marija, koja ljudima pokazuje put spasenja. Krist ne pokazuje put. On jest Put, Istina i Život. Anđeo govori Mariji: „Duh Sveti sići će na te … sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim“ (Lk, 1:35). I svaki je čovjek pozvan da, poput Marijina tijela, u svojoj duši primi Boga i da kaže „neka mi bude po riječi tvojoj“. Ono što se je dogodilo u Betlehemu, što se događa u ljudskim dušama te prilikom primanja Euharistije isti je događaj ali na tri različita načina.

Za vrijeme Došašća kršćani su pozvani paliti svijeće kao znak nade. Tim se činom također pokazuje, posebice onima koji to riječima ili svojim (ne)djelima niječu, da je Bog još živ i da je Bog ovog svijeta bez obzira na sve vijesti i komentare, koji uglavnom oslikavaju tamu. Zbog toga paljenje svijeća na adventskom vijencu nije i ne smije biti samo nekakav ustaljeni ritual.

Na sam dan Božića, 25. prosinca, slavi se dakle Bog, koji je zajedno s ljudima ne samo na taj dan, već sve dane života. Teološki gledano, Božić je proslava Božjeg utjelovljenja u Isusu i Božje samoobjave svijetu u ljudskom obliku zbog pomirenja s čovječanstvom. A vjernici u Hrvatsko trebali bi se posebice podsjetiti da je Isus došao među ljude u uvjetima velike ugroženosti kao izbjeglica čija je obitelj morala bježati u izgnanstvo zbog ambicija moćnika. A takvu sudbinu doživjeli su u povijesti i mnogi Hrvati.

Kristovo svijetlo, koje sjaji iz tame, treba donositi drugima, a to se događa ako se slijedi Pavlov savjet Titu: „U svemu se pokaži uzorom dobrih djela: u poučavanju – nepokvarljivost, ozbiljnost, riječ zdrava, besprigovorna da se onaj nasuprot postidi nemajući o nama reći ništa zla.“ A bez obzira gdje bili, i što osjećali, Božje će svjetlo uvijek svijetliti u našu tamu.