KAKO DALJE? KOGA BIRATI?

Hoće li nakon Bandića Zagrepčani prepoznati svoj čas?

Piše: Marijan Križić

Na suđenju Isusu Pilat se nije mogao načuditi zbog čega Isus ne odgovara na njegova pitanja, kad on, Pilat ima moć osuditi ga ili pustiti. Isus mu je na to odgovorio: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti kad ti ne bi bilo dano odozgo”. Pilat se na to zapanjio i – uplašio. Shvatio je da Netko drugi, odozgo upravlja poviješću. Od tada ga je nastojao pustiti, ali ovisnost o silama ovoga svijeta prevladali su kod Pilata, i on je ipak popustio svjetini, zapravo farizejima i pismoznancima i osudio Isusa na smrt. Ovaj pashalni uvod daje nam poticaj da promišljamo kako Bog upravlja svim događajima, ne dovodeći pritom slobodu svakog pojedinca.

Iznenadna smrt Milana Bandića, koji je puna dva desetljeća upravljao glavnim gradom Hrvatske, koliko god je veliko iznenađenje i šok, toliko je i vrlo znakovita. Njegovom smrću može se gotovo ‘opipati’ djelovanje Providnosti u upravljanju ljudskom poviješću, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini. Umro je dva i pol mjeseca prije lokalnih izbora. Taman toliko da svaki kandidat za gradonačelnika Zagreba, može iznijeti svoj plan i svoj program za izlazak Zagreba iz ustajale kolotečine, koja je grad učinila nesposobnom za iskorak sukladan zahtjevima i izazovima novoga vremena.

Milan Bandić, nekima je bio ideal požrtvovnog gradonačelnika koji “dela 16 sati na dan, 365 dana u godini”. On je bio institucija, zbog čega su mu se neki divili, a neki su smatrali da je upravo zbog toga Zagreb izgubio onaj zamah, zbog čega se nekada lijepi, “bijeli Zagreb grad”, pretvorio u grad nereda, korupcije, neracionalnog trošenja, prometnog kaosa s mnoštvom neriješenih infrastrukturnih problema. Grad koji vapi za ozbiljnim infrastrukturnim zahvatima po kojima bi bi se izjednačio s modernim gradovima kakve vidimo u srednjoj i zapadnoj Europi.

Što god od toga bilo točno, čini se da Zagreb cijelo to vrijeme nije imao ni institucionalni ni kadrovski potencijal, koji bi zamijenio Milana Bandića, koji je istovremeno bio i institucija i nezamjenjivi kadar!

Možda je upravo zbog toga Milanu Bandiću “dano odozgo” da upravlja glavnim gradom, dok se ne ispuni vrijeme u kojemu će Zagreb biti spreman na novi iskorak, kojim bi se približio, zapravo vratio svojim srednjoeuropkim korijenima.

Jednom zgodom slušao sam predavanje u kojemu je bilo istaknuto kako su gradovi u Europi odraz kulturnog i duhovnog stanja jednoga naroda i jedne države. Katolička “filozofija” života njegovala je uravnoteženi pristup svim segmentima života, kako društvenom, tako i gospodarskom, ali i duhovnim. U takvom ozračju u Habsburškoj monarhiji stasali su najljepši gradovi u Europi: Beč, Budempešta i Prag, a potom Zagreb i Bratislava.

O Zagrebu je Matoš ispisao najljepše stranice. Nisu mu promakle njegove mane, ali ostao je zadivljen njegovom ljepotom i posebnošću. Tako piše: “Ima li Hrvatu ljepšeg mjesta na svijetu od toga brda, od tih starih kuća i domaćih zakutaka, kada noću nema na Griču nikakvog tona koji bi smetao skladu dojma? Pod brijegom u beskrajnosti svjetla novi Zagreb u mraku kao čaroban san u dnu vode, svud uokolo vidici rodne zemlje sa srebrnim pojasom Save, a na mjestu gdje snivate i slušate historijsku pouku mjesta nošahu se istim mislima i zanošahu istim zanosima Gaj i ostali lučonoše Đalskovog ‘Osvita’.”

Zagreb je doživio golemi civilizacijski šok 1945., kada su ‘osloboditelji’, koji grada do tada nisu vidjeli, izvršili masovne egzekucije Zagrepčana i zaposjeli njihove kuće i stanove, te unijeli novu “kulturu” života. Naglo i neplansko širenje Zagreba, ogledni je primjer urbanističkog kaosa koji se godinama samo gomilao. U takvim okolnostima nicala je ilegalna gradnja, bez ikakva plana i bez odgovarajućih prometnica. Umjesto ozbiljnih infrastrukturnih zahvata, poput sjeverne obilaznici i(li) metroa novci su se trošili na bezbroj nepovezanih sitnica, koje su gutale goleme količine novca.

Danas je Zagreb zadužen za još jedan godišnji proračun. U organizacijskom smislu Grad trpi od praznog hoda, pri čemu su u nekim segmentima neadekvatno iskorišteni izdašni kadrovski potencijali.

Zagreb je u prošloj godini doživio dva snažna potresa, koji, međutim, nisu samo šteta, nego i prilika da se Grad obnovi i uredi na primjeren način kako bi se ispravile stare pogrješke i pružili novi sadržaji. Sve to ne može se, međutim, učiniti bez snažne potpore hrvatske vlade

U kakofoniji izbornih obećanja, na Zagrepčanima je velika odgovornost da prepoznaju onoga kandidata za gradonačelnika, koji će uistinu znati i htjeti otvoriti novu perspektivu, kako bi Zagreb bio ugodno mjesto za život njegovih građana, te na razini onih zahtjeva i očekivanja primjerenih glavnom gradu svih Hrvata!