Aktualno

Krik misionara iz Afrike: Najstrašnije je umirati od gladi!


Don Danko Litrić, misionar u Ruandi, iako jedan od najstarijih misionara Crkve u Hrvata, među najaktivnijima je kada je riječ o redovitom javljanju Misijskoj središnjici. Nedavno smo obavili njegovo razmišljanje „Vapaj misionara iz prazne crkve“, a sada donosimo novo, iznimno emotivno javljanje.

Čuo sam da su već moji kolege misionari iz Afrike pisali u raznim novinama o situaciji kod njih, u drugim afričkim zemljama. Ja sad želim predstaviti situaciju u kojoj živim u mojoj drugoj domovini Ruandi – koja je po mnogočemu slična u cijeloj Africi.

„Biti sit među gladnima“
Kao i drugdje, zbog koronavirusa – svi ljudi moraju ostati u svojim kućama. To je u Ruandi jako strogo, ne smije se ni pješke nikud iz kuće. Osim ako netko ima novaca pa s torbom ide kupiti hrane ili lijek – sve druge trgovine i radnje su zatvorene.

To je teško za sve, ali najteže je siromasima. Oni nemaju nikakve zalihe u kući. Nemaju ni novaca. Ne mogu nigdje ići da nešto zarade. Čuo sam, da neki ipak protiv zabrane, izlaze vani namjerno da ih uhite i zatvore, računajući kako će u zatvoru barem jednom na dan moći jesti tanjur kuhanog kukuruza. Ali u kući ostaju žena i djeca – bez išta. Prije nego corona dođe do njih, umrijet će od gladi.

Teško je biti: „Biti sit među gladnima“ – to sam davno rekao kad sam došao u Ruandu, ali sad je još teže! Svaki čas zvoni telefon, stiže poruka: „Nemamo što jesti, gladni smo, smilujte nam se.“ Na svaki poziv, ili poruku – protrnem – o Bože!? Neke poznajem, ali ima i nepoznatih koji su se nekako domogli do mog telefona. Ima i poznatih siromaha koji se ne javljaju, a kad ih pokušam nazvati i pitati jesu li živi – nitko se ne javlja – sigurno nemaju u telefonu novaca za javiti, ili su završili svoju tešku bitku.

Borba
Pišem ovo ne bi li netko čuo moj krik i pokušao nešto učiniti da se spase ljudi. Svi ne mogu razumjeti situacije u dalekoj Africi – ali mi misionari vidimo i ne možemo šutjeti niti prestati prositi. Ljudi moji, prijatelji dragi, riječ je o gladnim ljudima, ili kako ovdje kažu  bolesnim od kwashiorkorka. Ja to činim i predajem u Božje ruke.

Hvala Bogu, ima, stvarno ima, plemenitih ljudi koji mi šalju pomoć da možemo pomoći najbližima i najpotrebnijima. Činimo što možemo, dijelimo hranu siromašnima skoro svaki dan – po četvrti, jer ne bismo mogli pripremiti odjednom za sve, ima oko 300 obitelji koje su izabrali odgovorni iz Caritasa naše centrale Kimihurura. Da ne bi bilo gužve, (s posebnom dozvolom za to) autom vozimo pomoć kroz ulice. Odgovorni za svaku četvrt pokazuju nam put do pred kuću siromaha, oni izlaze i uzimaju na propisanom odstojanju – veseli ljudi koji prime da mogu preživjeti nekoliko dana, veseli i mi da smo im mogli pomoći utažiti glad.

Susjedi gledaju sa zavišću – i oni bi htjeli biti na listi siromaha, da dobiju tu kesicu sa 1kg graha, 1kg riže, 1kg kukuruznog brašna po osobi, te malo šećera i dva sapuna za sve. Onima koji su daleko, šaljemo putem telefona malo novaca, da si mogu sami nešto nabaviti… To je borba!

Najgore, najstrašnije je umirati od gladi!
U Ruandi nema još puno oboljelih od koronavirusa, ako je to istina. Najviše ih je u glavnom gradu Kigaliju. U nekim četvrtima nedaleko od nas ima zaraženih, ali još nije došlo u našu blizinu. Stroge su mjere za izlaženje iz kuća… Općenito, govori se kako je Afrika manje pogođena koronavirusom. Bogu hvala! Ali, zna se, da više ljudi u Africi umire od malarije, trbušnog tifusa, ratova – ali najviše od neishranjenosti i gladi. To su stotine tisuća svake godine – djece i odraslih! Najgore, najstrašnije je umirati od gladi, gore nego od koronavirusa! Ipak, to se još uvijek događa u ovom 21. stoljeću! Neće li ova pandemija pomoći da ljudi u svijetu uvide ova druga gora zla, pa pogledaju Afriku – iz koje su iscrpili puno zlata, dijamanta, urana i drugih plemenitih kovina – i spase jadne siromašne ljude.

Molite se da ovo zlo prođe što prije, kako bi se ljudi mogli slobodno kretati, nešto zaraditi, biti siti i živjeti u miru… Kako bi ponovno mogli ispunjati našu crkvu, slaviti Boga i moliti se za dobrotvore, koji su im pritekli u nevolji. Ali i da ljudi Europe, Amerike, Australije – iz bogatih zemalja – ne ostanu gluhi i slijepi pred stravičnom situacijom u Africi – gladi i bolesti. To će biti onda „Urlik radosti iz Afrike“! Tko sretniji od mene koji vam ovo pišem! Smiluj nam se dobri Bože! Majko Marijo pomogni!

Don Danko Litrić/ J.P., KT

https://www.nedjelja.ba/hr/iz-zivota/zov-misija/krik-misionara-iz-afrike/15560

Zanima nas Tvoje mišljenje!