NAŠ IZBOR

DR. SC. IVICA ŠOLA: NEBO I ZEMLJA U MENI POSVE UGODNO ČAVRLJAJU

 

POTRAŽITE NOVI BROJ NAŠIH OGNJIŠTA U SVOJIM ŽUPAMA…

PROČITAJTE TEKSTOVE: DR. FRA TOMISLAVA PERVANA, DR. FRA MARIJA KNEZOVIĆA, DR. FRA ROBERTA JOLIĆA, DR. JURE KRIŠTE I DRUGIH…

 

 TEMA BROJA: VJERNIK U ZNANOSTI… (Objavljujemo uz  dopuštenje uredništva Naših ognjišta!)

 

Prije nekoga vremena upitao me Slaven Letica kako u sebi mogu pomiriti vjernika i znanstvenika, sveučilišnoga profesora. Uvijek sam ovo smatrao potpuno umjetnom dilemom, a ponajmanje aporijom (aporija – poteškoća izbora između dvaju rješenja nekoga problema).

Mračni srednji vijek?

Dvije su sintagme kada je riječ o religiji (vjeri) vrlo česte u javnome diskursu još od vremena iluminizma. Prva je povratak u “mračni srednji vijek”, druga “religija je opijum za narod”.

I jedna i druga postale su dio kolektivne svijesti na Zapadu kada se, ne samo vjera već bilo koji fenomen želi označiti negativnim, nego i retrogradnim konotacijama.

No ovdje je riječ, osim o podvalama, povijesnim falsifikatima, i o grubome cinizmu. Naime, s kojim pravom mi, dionici dvadesetoga stoljeća koje je stvorilo dva krvava rata, koje je stvorilo holokaust, gulag i Gole otoke, stoljeće koje je po razmjerima zločina i barbarstva bez presedana u cijeloj povijesti, s kojim pravom možemo nazivati bilo koji drugi period “mračnim”, pa i srednji vijek?

Dapače, srednji vijek je razdoblje, kao i svako, koje je imalo svojih svjetlijih i ne baš svijetlih strana. On tu nije nikakav izuzetak u odnosu na modernost, “razdoblje svjetla” (prosvjetiteljstvo), koje je također imalo svoje “inkvizicije”, s grandioznim izumom poput giljotine.

Takvi su srednji vijek prvi nazvali mračnim, kao i znanstvenici koji su stvorili ubojita sredstva bez kojih zločini i zločinci prošloga i ovoga stoljeća ne bi bili u takvim razmjerima mogući. Zato mogu još razumjeti tvorca eksploziva (TNT-a) Alfreda Nobela, ali nikako ne mogu razumjeti one koji su po njemu prozvali najvažniju nagradu na svijetu, onu za mir. Ali, dobro…

Spretna sinteza razuma i vjere

Zahvaljujući istraživanjima francuske povijesne škole s LeGoffom i drugima, a ne teologa ili papa i biskupa, samo neznalica može govoriti o mračnome srednjem vijeku.

Epoha, “razdoblje vjere”, kako ovi francuski znanstvenici nazivaju srednji vijek, stvorila je jedno od najvažnijih institucija Zapada – sveučilišta, koja niču baš u “mračnome” srednjem vijeku. Zato svaki znanstvenik koji srednji vijek naziva mračnim zapravo ide na samoga sebe, na vlastite “očeve”, na vlastito podrijetlo.

Nije srednji vijek, kao i svako razdoblje uostalom, bio u svemu sjajan, ali ni u kome slučaju nije bio mračan, već posve suprotno, od arhitekture, znanosti, umjetnosti uopće, pa sve do političkih dostignuća sekularne države za vrijeme Grgurovske reforme (laička investitura – borba protiv toga da se plemstvo miješa u crkvena pitanja i obrnuto).

Srednji vijek je jedno od plodnijih razdoblja ljudske kulture i civilizacije, razdoblje kojemu se presudno nadahnuće u svim rečenim dijelovima nalazila u judeokršćanskoj vjeri usustavljenoj na matrici aristotelizma i platonizma, dakle u spretnoj sintezi razuma i vjere, Atene i Jeruzalema, bez koje je važan dio onoga što mi danas jesmo nezamislivo.

Stereotipi o vjeri i znanosti

Oni pak koji su religiju nazvali “opijumom za narod”, “iskrivljenom sviješću”, trebali bi objasniti, samo jedan “banalan” primjer u mnoštvu takvih, kako to da su neke od najvažnijih teorija i otkrića našega doba na području mikro i makro zbilje, genetiku i teoriju velikoga praska (nastanak svemira) stvorila i eksplicirala dva katolička svećenika, redovnika, Lemaitre i Mendel?

U tzv. “Rafaellovim sobama” u Vatikanu stoji freska, Atenska škola, koja prikazuje Aristotela s prstom uperenim prema zemlji, i Platonova s prstom uperenim prema nebu. Slika govori više od tisuću riječi….

Ovi stereotipi o vjeri i znanosti žive duboko i danas. Otkriće, točnije eksperimentalna potvrda, tzv. Božje čestice prije nekoliko godina ponovno je u djelu svjetske javnosti, pa i u nas, otvorila pitanje odnosa znanosti i vjere.

U posve posebnoj znanstvenoj vrsti diletantizma za široku uporabu, poput onoga Dawkinsova, ovo otkriće, među inim, ujedno je bilo prikazivano i kao dvostruki dokaz protiv religije; dokaz o superiornosti znanosti nad religijom, kao i još jedan dokaz protiv postojanja Boga koji je obična iluzija koju je znanost već razbila poput subatomske čestice.

Nepametna pitanja i besmislene dileme

Kao i inače u životu, kada postavite krivo pitanje ili dilemu, svi mogući odgovori su krivi. Znanost ili religija? Kao da nema kraja tim nepametnim pitanjima i posve besmislenim dilemama i sučeljavanjima.

Prvo, u teološkome smislu, što uopće znači “dokazati postojanje Boga”, kada Bog koji bi se mogao dokazati ne bi više bio Bog, već manipulativni pojam za ljudske, isuviše ljudske svrhe, kako su tijekom povijesti mnogi crkveni ljudi činili.

S druge strane, kako upozorava pokojni fizičar Carl Friedrichvon Weizsaeker (do svoje smrti 2007. bio dopisni član HAZU – a), prirodna znanost nije pružila nikakav pozitivni dokaz u korist (kršćanske) vjere, ali ni negativan.

Jedina pouka, prema ovome fizičaru, koja se može izvući iz njezina napredovanja jest: prirodna znanost trebala bi biti što preciznija kao znanost, da si otkloni napast pretvaranja u religiju, dok bi religija, jednako tako, trebala biti religioznija, a manje apologetika.

Time on poručuje teolozima da bi trebali biti pozorniji prema “onamo” odakle Bog progovara nego što paze na teološke dobiti ili štete od pojedinih znanstvenih otkrića za samu religiju. Takve pogrješke bile su dio teoloških umnika, istinabog, ne samo u srednjem vijeku, već i tijekom renesanse, a u nekim teološkim paradigmama i danas.

Znanost što znanstvenija, religija što religioznija

Znanost ili vjera? Prema Weizsaeckeru to je posve besmislena dilema, znanost mora biti što znanstvenija, bez pretvaranja u religiju ili ideologiju (scijentizam), a religija treba biti što religioznija bez napasti vlastite “znanstvenizacije” na način egzaktnosti kakva se traži na prirodoznanstvenome području.

Riječ je o dvjema vrstama “spoznaje”, od dvama redovima zbilje, o dvama narativima, kako je govorio Ricoeur, koji se međusobno ne isključuju, niti potpuno uključuju. Za ozbiljna znanstvenika istraživanje i dokazivanje, kao i učenje općenito, služi ponajprije tomu da nam ukaže koliko zapravo malo znamo.

Upućuje, kao i u vjernika, na svijest o misteriju zbilje, o tajni koja nas okružuje, od naše duše (“mozga”) do kozmičkih stvarnosti, te samim tim na dalje učenje i istraživanje neistraživoga u “beskonačnoj potrazi”, kako veli Popper.

Za diletanta poput Dawkinsa i sličnih znanost je zapravo zamjenska teologija, zamjenska religija, koja od istraživanja i znanja čini ideološki mač za iluzorno “dokazivanje” tuđih iluzija.

Kada Einstein kaže da “onaj koji ne dopušta neistraživi misterij ne može postati znanstvenikom”, onda upravo apelira na bitnu dozu poniznosti koja resi vrsna znanstvenika, istraživača.

S druge strane, i nakon događaja u CERN-u postavljati neka nepotrebna pitanja, ili primitivne optužbe nekih vjernika da se znanstvenici igraju Boga, posve je deplasirano. Jer i vjernik i znanstvenik žive od tajne, od misterija.

Neizrecivo iznad svega

U nedostatku boljih “rješenja” to Neizrecivo nazvali smo Bog. Nikada se neću prestati čuditi onima koji Neizrecivo idu dokazivati ili pobijati.

Ja u sebi nemam potrebu ni za kakvim mirenjem vjere i znanosti. I kao vjernik i kao znanstvenik stojim pred tajnom zbilje. Kao vjernik, s udivljenjem joj se klanjam kao Božjem stvorenju, kao znanstvenik, opet s udivljenjem, je istražujem.

U meni, kao u Rafaellovoj “Atenskoj školi”, Aristotel i Platon, nebo i zemlja, posve ugodno svaki dan čavrljaju. Zato sam zahvalan Isusu koji, prije nego što je došao ispuniti Zakon i Proroke, pomno ih je – proučio.

 

[i] Drugi dio teksta koji se odnosi na CERN djelomično je bio objavljen 20. 2. 2016. u eseju “O Bogu i Šustarbegoviću” u švicarskome “Movisu”

Zanima nas Tvoje mišljenje!