UMREŽENA HRVATSKA

PROTURJEČI LI PAPA FRANJO TRIDENTSKOM SABORU?

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

16. rujna ove godine pojavilo se je u javnosti „otvoreno pismo“ pod naslovom „Nauk katoličke vjere o primanju Presvete Euharistije“ u kojem se vrlo vidljivo optužuje papu Franju zapravo za herezu. Objavila ga je, i potpisala, standardna skupina papinih kritičara na čelu s biskupom Josephom Stricklandom iz Tylera u Teksasu, koji, usput govoreći, kaže da je papa klaun, a uz podršku René Henry Gracida, biskupa Emeritus Corpus Christi u Teksasu, pomoćnog biskupa Robert Mutsaertsa iz S’Hertogenboscha u Nizozemskoj i pomoćnog sveprisutnog biskupa Athanasius Schneidera iz Astane u Kazahstanu. Uz njih pismo je potpisalo još četrdesetak teologa i znanstvenika. Pismo je posebno usredotočeno, na navodno heretičko, učenje pape Franje o primanju Pričesti, a temelji se na na njegovom apostolskom pismu „Desiderio Desideravi“, koje govori o liturgijskom oblikovanju Božjeg naroda, a objavljeno je 26. lipnja ove godine na blagdan Svetog Petra i Pavla.

Pismo počinje s citatom dvaju redaka iz apostolskog pisma i na tome se dalje temelji optužba za Papinu herezu. Citat glasi:

Svijet to još uvijek ne zna, ali svi su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu (Otk 19, 9). Sve što je potrebno za biti primljen na gozbu je biti obučen u svadbeno ruho vjere, koje dolazi od propovijedanja njegove Riječi“ (Rim, 10:17).

Te dvije rečenice, navodno, proturječe odredbama Tridentskog sabora o Euharistiji. No, zanimljivo je da autori pisma tendenciozno prešućuju sljedeću ključnu rečenicu, koja s prve dvije, navodno sporne, čini cjelinu:

Crkva kroji takvo ruho da svakom pristaje bjelina ruha okupanog u Jaganjčevoj krvi“ (Otk, 7:14).

Kritičari s jednim tekstom zapravo istrgnutim iz konteksta daju svoju kritičku raščlambu:

Logični smisao tih riječi je da je jedini uvjet za katolika, da bi dostojno primio Svetu euharistiju, posjedovanje vrline vjere, po kojoj netko vjeruje u kršćansko učenje na temelju božanske objave. Štoviše, u apostolskoj poslanici u cjelini postoji šutnja o bitnoj temi pokajanja za grijeh za dostojno primanje Euharistije.

Taj logički smisao u suprotnosti je s vjerom Katoličke crkve. Katolička crkva je uvijek učila, da katolici, da bi dostojno i bez grijeha primili Svetu euharistiju, moraju dobiti, ako je moguće, za sve smrtne grijehe, koje su počinili sakramentalno odrješenje i da su usto poštivali i sve druge zakone Crkve u vezi s primanjem Euharistije.“

Logički smisao“ nekog teksta ne može se, međutim, razumijeti odvojeno od njegove namjere glede poruke i to vađenjem iz konteksta samo dviju rečenica. Kad bi se primijenio takav pristup na Sveto pismo nastali bi razni problemi. Primjerice, Isusova izjava da je „Otac veći od mene” (Iv 14,28) značila bi da je Isus manje božanstven. Sveto pismo to, naravno, ne tvrdi, a još je papa Lav I. jasno kazao da je Isus manji od Oca po svojoj ljudskosti, ali jednak Ocu u svom božanstvu.

U pismu se citira odredba Tridentinskog koncila o Presvetom sakramentu euharistije, da bi se time dokazala tvrdnja da je učenje pape Franjine u suprotnosti s crkvenim naukom:

Ako se ne dolikuje da itko pristupa svetim službama osim svečano, naravno, što kršćanini više razumiju svetost i božanstvo tog nebeskog sakramenta, to revnije trebaju paziti da ne pristupaju primanju bez velikog poštovanja i svetosti, osobito jer kod apostola čitamo one riječi pune straha: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i Gospodnje“ (1 Kor 11, 29). Stoga, onaj tko želi komunicirati mora se prisjetiti zapovijedi: „Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža” (1Kor 11,28).

Sada crkveni običaji izjavljuju da je ovaj ispit neophodan, da nitko tko je svjestan smrtnog grijeha, koliko god se sam sebi činio skrušen, ne smije pristupati svetoj Euharistiji bez prethodne sakramentalne ispovijedi. Toga se, odredio je sveti Sinod, trebaju uvijek pridržavati svi kršćani, čak i oni svećenici koji bi po svojoj službi bili dužni slaviti, pod uvjetom da im ne manjka pomoć ispovjednika. Ali ako bi svećenik u hitnoj nuždi trebao slaviti bez prethodne ispovijedi, neka se ispovjedi što je prije moguće.“

Autori „pisma“ pozivaju u pomoć  također  još jednu odredbu:

Ako itko kaže da je samo vjera dovoljna kao priprema za primanje sakramenta Presvete euharistije, neka bude anatemiziran.

Optužba je tih „pismoznanaca“, dakle, da je navodnim učenjem da je za primanje Euharistije potrebna samo vrlina vjere, papa Franjo upao u herezu ne upozoravajući da se katolici najprije moraju prije primanja sakramenta osloboditi smrtnog grijeha.

Svakom je dobronamjernom čitatelju citiranog „spornog“ teksta izvučenog iz apostolskog pisma „Desiderio Desideravi“ jasno, da papa Franjo priziva biblijsku sliku „svadbenog ruha”, koja se pojavljuje u prispodobi o vjenčanja u Mateju poglavlju 22, kao i u Otkrivenju poglavlje 19, gdje su sveci opisani kao raspoređeni u vjenčanim odjevnim predmetima. U prispodobi o svadbi oni koji dolaze odjeveni u svadbeno ruho primaju se na svadbenu gozbu, dok koji nisu obučeni u prigodno svadbeno ruho bivaju „bačeni van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba” (Mt 22, 11-13). Papa Franjo svečanost vjenčanja tumači i euharistijski i eshatološki, ukazujući da prigodno svadbeno ruho donosi dostupnost slavljenju Euharistije i Euharistijskoj svečanosti u Kraljevstvu nebeskom.

Sam Tridentinski koncil uspostavlja tu vezu između svadbenog ruha i opravdanja. U vezi s opravdanjem koncilski oci navode:

„Stoga, kad primaju istinsku i kršćansku pravdu [tj. opravdanje], zapovjeđeno im je, odmah po ponovnom rođenju, da je sačuvaju čistom i besprijekornom, kao prvu haljinu koja im je dana kroz Krista Isusa umjesto one koju je Adam izgubio svojom neposlušnošću za sebe i za nas, da ga podnesu pred sudom Gospodina našega Isusa Krista i da imaju život vječni.“

Zbog potpunije slike što papa Franjo želi kazati može poslužiti i sljedeći odlomak iz apostolskog pisma:

Nitko nije zaslužio mjesto na toj večeri. Svi su bili pozvani. Ili bolje rečeno: sve je tamo privukla goruća želja da Isus mora pojesti tu Pashu s njima. On zna da je on Jaganjac tog pashalnog obroka; On zna da je on Pasha. To je apsolutna novost, apsolutna originalnost, te večere, jedine istinski nove stvari u povijesti, koja tu večeru čini jedinstvenom i iz tog razloga “Posljednjom večerom”, neponovljivom. Ipak, njegova beskrajna želja da ponovno uspostavi to zajedništvo s nama koje je bilo i ostalo njegov izvorni naum, neće biti zadovoljna sve dok svaki muškarac i žena, iz svakog plemena, jezika, naroda i nacije (Otk 5, 9), ne pojedu njegovo Tijelo i popiju njegovu Krv. I zbog toga će ta ista večera biti prisutna u slavlju euharistije dok se ponovno ne vrati.

Crkva kroji takvo ruho da svakom pristaje bjelinom ruha okupanog u Jaganjčevoj krvi. (Ot 7:14). Ne smijemo si dopustiti ni trenutka odmora, znajući da još uvijek nisu svi dobili poziv na ovu Večeru ili znajući da su drugi to zaboravili ili su se izgubili na putu u zavojima ljudskog života. To je ono o čemu sam govorio kad sam rekao: „Sanjam o ‘misionarskoj opciji’, to jest o misionarskom impulsu koji je sposoban preobraziti sve, tako da crkveni običaji, načini obavljanja stvari, vremena i rasporedi, jezik i strukture mogu biti prikladno usmjerena za evangelizaciju današnjeg svijeta, a ne za njegovo samoodržanje.” (Evangelii gaudium, br. 27). Želim ovo kako bi svi mogli sjediti za večerom žrtve Jaganjčeve i živjeti od Njega.

Jasno je, da kad papa Franjo kaže: „Biti primljen na svečanost sve što se traži je svadbeno ruho vjere”, da je njegova namjera ojačati izjavu da „nitko nije zaslužio mjesto na toj večeri“, da Bog ne zahtijeva ništa od nas što nam već nije dao. Cilj izjave nije rješavanje pitanja odrješenja prije pričesti. Ali papa Franjo jasno navodi da vjenčano ruho posjeduje „bjelinu odjevnog predmeta okupanog janjećom krvlju” te da bjelinu i podobnost odjeće kroji Crkva. S obzirom na sve što je do sada rečeno, čini se očitim da je ovdje smisao da nas Crkva pomaže pripremiti za večeru nudeći nam odrješenje naših grijeha, potpuno suprotno od onoga što kritičari tvrde da Franjo uči. Papa Franjo nigdje ne navodi da nije nužno odrješenje od smrtnog grijeha za primanje pričesti.

Ako katolici imaju poteškoća s nekim odlomkom u nekom papinskom dokumentu, trebali bi slijediti smjernice koje je izdala Kongregacija za nauk vjere u svojim uputama „Donum Veritatis“ iz 1990. godine. U stavku 30. te upute, teolozima se poručuje da svoje poteškoće i nejasnoće iznesu učiteljskim vlastima „u evanđeoskom duhu i s dubokom željom da se poteškoće riješe“. Inicijatori i potpisnici otvorenog pisma imaju samo jedan cilj: optužiti papu Franju za proturječnost u naučavanju „od Boga objavljene katoličke vjere”? No, čini se da prava pobuda ne leži u dvije citirane citirane rečenice.

Prava pobuda leži u Papinoj podršci Koncilu: „Neprihvaćanje liturgijske reforme, kao i njezino površno shvaćanje, odvraća nas od obveze iznalaženja odgovora na pitanje koje opet ponavljam: kako rasti u sposobnosti da živimo u punini liturgijskog djelovanja? Kako da nastavimo dopustiti da budemo zadivljeni onim što se događa u slavlju pred našim očima? Trebamo ozbiljnu i dinamičnu liturgijsku formaciju.“

Optužiti nekoga, izravno ili prikrivenio, za herezu je ozbiljna optužba. Nije milosrdno tumačiti riječi i postupke Svetog Oca u najgorem mogućem svjetlu, a mnogi to čine. To je teški grijeh lažnog svjedočanstva, a izravno je protivan ljubavi koja „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada” (1 Kor 13,7), i kršćanskoj dužnosti da „u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe” (Fil 2,3).  U ovom slučaju, međutim, autori ovog pisma iznijeli su izrazito slab argument optužujući papu Franju za herezu u pogledu odrješenja od grijeha i primanja pričesti. U cijelom svom pismu kritičari ignoriraju doktrinalnu i liturgijsku pozadinu Franjinih primjedbi u apostolskom pismu, te ignoriraju druge izjave, koje itekako pokazuju ortodoksnost njegova učenja,

Pomno ispitivanje teksta „Desiderio Desideravi“ ne otkriva, dakako, da je Papa heretik, već pokazuje da je papa Franjo pružio jasno i uvjerljivo objašnjenje crkvenog nauka, kao što bismo trebali očekivati od pastira svih vjernika. Postoje dva načina da se odgovori kad bilo koji papa napiše nešto u jednom od svojih službeno objavljenih tekstova, a koji se nekome na prvu čine netočnima. Jedan je način dokazivati da je papa u krivu, a drugi način je pokušati pažljivo razmotriti kako bi se izjava, koja se čini upitnom ipak mogla shvatiti (možda čak i bolje razumjeti) da bude savršeno istinita. Autor i potpisnici pisma svode razumijevanje riječi „vjera” na puko vjerovanje u određene doktrine bez ikakvih odgovarajućih moralnih opredjeljenja ili promjena u životu vjernika. Drugi problem je pretpostavka da se riječ „vjera” uvijek mora koristiti u istom smislu. Uzme li se u obzir cijeli izričaj „svadbeno ruho vjere” dolazi se do Kristovih prispodoba u kojima nedostatak svadbenog ruha označava potpuni nedostatak poštovanja i pripravnosti za tu prigodu.

Svadbeno ruho vjere“ dar je Božji, a ne nešto što sami moramo sašiti. Pravilno razumijevanje onoga što je uključeno u „Janjetovu svadbenu gozbu“ trebalo bi imati nekoliko učinaka na život vjernika. Ponajprije kao pomoć vjerniku da njeguje ljubav koju Isus ima za njega. Nadalje, ispravno shvaćanje „Janjetove svadbene gozbe“ trebalo bi ohrabriti srce svakog vjernika u očekivanju Kristova dolaska. Konačno, trebalo bi izazvati duboku želju da bude osobno spreman za jedinstvo, koje će se dogoditi na Jaganjčevoj svadbenoj gozbi. Bez obzira na nečija prošla djela, neizostavan je uvjet nositi svadbeno ruho vjere, a to podrazumijeva imati čistu dušu i raskajano srce, prihvatiti način života, koji daje svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i bližnjem. U svakom slučaju apostolsko pismo „Desiderio Desideravi“ ne zvuči kao glas pape, koji pokušava minimizirati osobnu, pa čak i crkvenu transformaciju, koju Sveta pričest može donijeti.

Papa Franjo poručuje: „Ostavimo naše polemike da zajedno poslušamo što Duh govori Crkvi. Sačuvajmo svoje zajedništvo. Ostanimo i dalje zadivljeni ljepotom Liturgije. Pashalno otajstvo nam je dano. Dopustimo da nas zagrli želja da Gospodin i dalje ima blagovati svoju Pashu s nama. Sve to pred pogledom Marije, Majke Crkve.“

Zanima nas Tvoje mišljenje!