TEHNOLOGIJA JE UVIJEK DOBRODOŠLA, SVE DOK SE UTVRĐUJU PRIORITETI

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Fabrice Hadjadj u knjizi „Najnovije vijesti o muškarcu (i ženi također)”, koja još nije prevedena na hrvatski, piše: „Nisam neprijatelj tehnoloških objekata. ‘Povratak prirodi’ je utopistički. Ono što moji spisi kritički istražuju jest tehnologija kao paradigma koja zamjenjuje paradigmu kulture. Ne radi se o isključivanju tehnologije, već o uspostavljanju hijerarhije: iPod bi trebao biti podređen gitari, a tablet bi trebao biti na usluzi stolu za večeru, jer nas tablet i iPod guraju prema individualnoj, bestjelesnoj konzumaciji, a gitara i stol za večeru pozivaju na utjelovljene i društvene aktivnosti.” U tom ozračju je i misao Gilbert Keith Chestertona: „Kad odaberete bilo što, odbacujete sve ostalo.“

Tehnologiju Hadjadj vidi kao pokušaj kontrole i nametanja istolikosti duhovnoj biti čovječanstva, te kao prijetnju obitelji:

„Kada je ambicija jednog doba sve rekonstruirati na temelju novih tehnologija, nije politički anarhizam ono što je najopasnije; to je opstojnost obitelji. … Informacijske tehnologije sustavno snižavaju dar života u podatke. … „Božja Objava čini upravo suprotno. Tamo gdje znanost vidi samo podatke, Otkrivenje jasno pokazuje da su svi podaci stvorenog svijeta dar.”

A usto, smatra Hadjadj, da su i gender teorije zapravo „nusproizvod suvremene tehnologije“.

Hadjadjeva kritika tehnologije i njegov doprinos kršćanskoj ekološkoj misli postaju sve važniji, a sve to promatra kroz leću enciklike pape Franje „Laudato Sí“ (2015.) i kroz tjeskobu oko tehno-ekonomskih obrazaca. Zaključuje:

„Sve ljudske dogme – uključujući moderne dogme o slobodi i relativizmu – nastoje podrediti život nekom apstraktnom modelu i tako život svesti na problem s rješenjem. Nasuprot tome, Božja Riječ nadilazi apstraktne modele i nastoji poštivati život kao dar sam po sebi i pokazati da to nije problem koji treba rješenje, već otajstvo koje upućuje na otkupljenje.”

A papa Franjo ukazuje da cilj tehnologije ne bi smio biti rastuća zamjena ljudskog rada sa strojevima zbog uštede novca i ostvarivanja većeg profita. Poput pape Ivana Pavla II. i on iznimno visoko cijeni rad. „Rad je nužnost, to je sastavni dio smisla života na ovoj zemlji, put sazrijevanja, ljudskog razvoja i osobnog ispunjenja.” U enciklici „Laudato si“, posvećenoj svekolikom materijalnom okruženju, odnosno „brizi za naš zajednički dom“, u 3. poglavlju, koje predstavlja zapravo daljnju razradu učenja pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI.. razlaže svoje razmišljanje o tehnologiji, čija je moć čovječanstvo „dovela pred raskrižje“. Papa nije protiv znanosti i tehnologije i ne želi podcjenjivati važnost, koju oni imaju u našem modernom društvu, kao i za rješavanje ekoloških problema: „Znanost i tehnologija su divni plod ljudskog stvaralaštva koje je Božji dar. … Tehnologijom se doskočilo bezbrojenim nevoljama, koje su mučile i sputavale ljudsko biće”.

No postoji tendencija vjerovanja „da je svako stjecanje moći jednostavno napredak, te povećavanje sigurnosti, koristi, blagostanja, životne snage, punine vrjednota‘.” Nažalost, „golem tehnološki rast nije praćen ljudskim razvojem u odgovornosti, vrijednotama i svijesti”. Posebice je kritičan prema „nediferenciranoj i jednodimenzionalnoj tehnokratskoj paradigmi“ u kojoj se svijet (uključujući ljudska bića i materijalne objekte) promatra kao nešto bezoblično, potpuno otvoreno za manipulaciju. „Sada smo, naprotiv, mi ti koji pokušavamo izvući iz stvari što je više moguće, ignorirajući ili zaboravljajući samu stvarnost koja je pred nama.“ To navodi ekonomiste, financijere i tehnološke stručnjake da prihvaćaju lažnu pretpostavku prema kojoj „postoji bezgranična količina energije i materijalnih izvora, koji se mogu rabiti iz zemaljskih dobara“, a to opet dovodi do toga „da se planet „iscjeđuje“ do kraja  i preko svake mjere“.

Ukratko, papa Franjo smatra da tehnološki proizvodi nisu neutralni, da „stvaraju okvir koji u konačnici uvjetuje stilove života i oblikuje socijalne mogućnosti u smjeru koji diktiraju interesi pojedinih moćnih skupina.” Vrlo oštro govori o interesima ekonomije koja „prihvaća svaki napredak u tehnologiji u službi profita, ne mareći na možebitne negativne utjecaje na ljudska bića“. Ne pokazuje se „zanimanje za uravnoteženiju razinu proizvodnje, bolju raspodjelu bogatstva, odgovornu brigu za okoliš i prava budućih generacija.“ Njihovo ponašanje pokazuje da je za njih „dovoljno postaviti za cilj maksimalizaciju profita.” Po mišljenju Pape to je uzrok trenutne ekonomske i ekološke krize. Potrebna je, dakle, šira vizija u kojoj je „tehnologija u prvom redu okrenuta rješavanju konkretnih problema drugih ljudi, istinski im pomažući živjeti s više dostojanstva, a manje patnje”. Tehnologija treba služiti čovječanstvu, a ne tržištu. „Nitko ne predlaže povratak u kameno doba“, tvrdi on, „ali trebamo usporiti i gledati stvarnost na drukčiji način, prigrliti pozitivan i održiv napredak koji je postignut, ali isto tako vratiti vrijednostima i velikim ciljevima, koje je uništila megalomanska razuzdanost.”

„Kada se čovjek proglasi neovisnim o stvarnosti i postavlja se za apsolutnog gospodara, urušava se sam temelji njegova postojanja“, smatra papa Franjo. Umjesto da bude suradnik s Bogom u djelu stvaranja, citirajući Ivana Pavla II., on kaže: „Čovjek se stavlja na mjesto Boga te tako na kraju izaziva pobunu prirode.” Za Papu je „postojeća ekološka kriza tek posledica ili izvanjski znak etičke, kulturne i duhovne krize moderne”. Čovječanstvo se „ne može zavaravati da će izliječiti svoj odnos s prirodom i okolišem bez ozdravljenja svih temeljnih ljudskih odnosa” uključujući i „odnos s drugima i s Bogom“.

Riječi pape Franje o dominantnoj tehnologiji, jednosmjernoj usredotočenosti na profit i praktičnom relativizmu su proročke i izazovne. On ne vjeruje da će tehnologija i tržište na magičan način pružiti rješenje za društvena i ekološka pitanja, već da su dio problema. S druge strane, smatra da se tehnologijom može, i treba, poboljšati sudbinu čovječanstva i da su poslovni ljudi pozvani na plemeniti poziv, koji je u službi općeg dobra.

Tehnologija je trebala omogućiti čovjeku više slobodnog vremena oslobađajući ga od oslanjanja na zemlju i hirovitosti prirode. Ipak, sasvim je jasno da to, dugoročno gledano, nije urodilo dobrima: radi se duže i napornije, a manje se spava. Katolici, ali i svi drugi koji to nisu, trebali bi ponekad prihvatiti tehnološki post, čija bi svrha trebala biti određivanje prioriteta u korištenju vremena i prostora. Tehnološki post, pa makar trajao samo jedan dan ili vikend, nagnao bi svakoga da se zapita kako koristi svoje vrijeme i prostor, kako cijeni ljude, kako gaji brigu za druge i sebe, kako pridonosi shvaćanju da život nešto znači. Može pomoći da se odvoji vrijeme za sporije, ali općenito poučne aktivnosti, od “kvantitetnog vremena” s obitelji do produženih sesija čitanja, pisanja i molitve. Nadalje. može pomoći u ublažavanju stimulacije i stresa, koji dolaze s elektroničkim angažmanom. Konačno, isključivanje može pomoći u obnovi sposobnosti razmišljanja, raščlambe i obrade mnogih zadataka. Tehnološki post  podrazumijeva i uočljivo smanjenje aktivnosti na društvenim mrežama.

Uskoro će Korizma, koja je posebice pogodno razdoblje da se razmisli i o tehnološkom postu, te da se zahvaljujući postu “pronađeno” vrijeme iskoristi za duhovno čitanje, za molitvu, za kontakt s obitelji i prijateljima. Svaki je post u konačnici u službi slobode, jer oslobađa od žudnje za stvarima, koje zapravo čovjeku ništa ne znače.

Tehnologija je sjajna, ako je kontrolirana. Nije tako sjajna ako preuzme kontrolu nad ljudima:

„Tehnologije, čak i više od znanosti, stavljaju u ruke čovjeka ogromnu i rastuću moć. Najveći rizik je da građani, a ponekad i oni koji ih predstavljaju i njima upravljaju, ne shvaćaju u potpunosti ozbiljnost izazova koji se pojavljuju, složenost problema koje treba riješiti i opasnost od zlouporabe moći znanosti i tehnologije života stavljene u naše ruke“,

rekao je papa Franjo na Općoj audijenciji 11. travnja 2017. U pravu je Fabrice Hadjadj kad u knjizi „Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme“ kaže: „Naše doba uglavnom više nije doba ideologije već tehnologije.“ Zaključak: „Potrebni su drugačiji pogledi, način razmišljanja, politike, odgojni i obrazovni program, stil života i duhovnost, koji će zajednički stvoriti otpor napredovanju tehnokratske paradigme.“