HRVATSKA SE POSLJEDNJIH GODINA VRAĆA NJEGOVOJ BAŠTINI

Im memoriam – Franjo Tuđman 1999.- 2019.

Dr. Franjo Tuđman nedvojbeno je velikan hrvatske povijesti. Već i površan pogled na njegovu političku baštinu jasno naznačuje da pripada u red najvećih sinova hrvatskoga naroda. Izveo je hrvatski narod iz zakulisnih sjena na svjetlo pozornice svjetske povijesti. Skinuo je sa nas teret međusobnih podjela i antagonizama, nepovjerenja u vlastite sposobnosti i povijesnog pesimizma, i nasuprot tome, sintetizirao sve naše vrline, sposobnosti i pozitivne političke sastavnice povijesne borbe Hrvata za slobodu, da bi naposljetku i tragediju naše međusobne borbe iz Drugoga svjetskoga rata i poraća pretvorio, kao matematičkim množenjem minusa, u povijesni plus.

No sve to nije došlo slučajno.

Kao suvremenik, a većim dijelom i djelatni dionik većine zbivanja na hrvatskome tlu nakon Prvoga svjetskog rata, a osobito od početka Drugoga svjetskoga rata do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, neprestance promišljajući hrvatsku povijest, stvarao je pretpostavke i spremao se preuzeti predvodnu zadaću u borbi za hrvatsku slobodu i državnu neovisnost.

To je u presudnim povijesnim trenutcima i učinio.

Značaj njegove ličnosti krasio je golem radni kapacitet, jasna vizija povijesne nužnosti neovisne Hrvatske, kreativno, dinamičko i metafizičko shvaćanje povijesti i nepokolebiva vjera u hrvatski narod. On naime hrvatsku državu nije pojmio ni gradio kao povratak u neko „bolje jučer“, nego je, na sintezi hrvatskih državotvornih ideja i nastojanja, gradio pretpostavke za Hrvatsku, koja će, kada bude slobodna i neovisna, baštiniti sve potrebne kapacitete za opstojnost, razvoj i djelatan suživot u međunarodnoj zajednici. Upućivao je stoga hrvatski narod na to kako čin stvaranja neovisne Hrvatske i pobjeda u Domovinskom ratu nisu kraj naših povijesnih stremljenja nego zapravo tek početak jednog novog povijesnog vremena, kada u punini mora preuzeti svu odgovornost za vlastiti razvoj. Drugim riječima, odgovornost za Hrvatsku treba da raste iz dozrijevanja poimanja, doživljaja i vizije Hrvatske koja će, uz Božju pomoć, kako je uvijek govorio, biti politički i duhovni prostor u kojemu će hrvatski narod i svi hrvatski državljani kreativno i humano živjeti svoju ljudsku i narodnu slobodu.

Oni koji su imali povlasticu dijeliti s njime neke od najvažnijih trenutaka njegova života i doživjeti s koliko brigom, znanjem i ljubavlju, vodi Hrvatsku i koliko razmišlja o njezinoj budućnosti znaju kako je iskreno i bezuvjetno volio svoj hrvatski narod i domovinu.

Sve ono što se potom godinama događalo nije dostojno biti spomenuto.

Srećom, Hrvatska se posljednjih godina vraća njegovoj baštini, kako na simboličnoj razni, kao što je ustanovljenje Velereda dr. Franje Tuđmana i podizanje njegova spomenika u glavnom gradu Zagrebu, tako, što je još važnije, na sadržajnoj razini. Pritom je dakako, važno razgovarati o njegovim zaslugama i rekonstruirati povijesno vrijeme u kojemu je živio i djelovao, čime se pokazuje sva veličina njegova duha i genijalna državnička sposobnost, no još je važnije ustrajno animirati i afirmirati temeljne sadržajne postavke njegove politike i nadograđivati se na njegovu baštinu ljubavi i vjere u hrvatski narod.

Prije dvadeset godina oprostili smo se od Predsjednika riječima „Zbogom, dragi Predsjedniče!“. A danas ćemo kao kršćani reći „Moli za nas!“ (R)