JOSEPH RATZINGER – ČOVJEK POSLAN OD BOGA

Sinoć je u Mostaru održana Večer posvećena Benediktu XVI. i predstavljanje knjiga; Što je kršćanstvo, posljednji spisi i Benedikt XVI. učitelj vjere. Ovaj vrijedni i znakoviti događaj organizirala je Hrvatska kulturna zajednica Troplet. Program je moderirao Viktor Zubac, a knjige su predstavili: Mr. sc. Petar Radelj, dr. Ratko Perić i dr. fra Tomilslav Pervan.

U cijelosti donosimo predavanje dr. fra Tomislava Pervana: 

Nedostaju prikladne riječi pohvale osobi koji je tako duboko utjecala na Crkvu i usjekla se u njezinu svijest. Možda je najprikladnije govoriti o Ratzingeru riječima koje je upotrijebio apostol Ivan u svome Evanđelju za Ivana Krstitelja da bi se shvatio utjecaj Ratzingerova nauka, učenja, vodstva, smisla za liturgiju i Sveto: „Bi čovjek poslan od Boga ime mu Ivan.  On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu” (Iv 1,6-7). Iako su bile namijenjene Ivanu Krstitelju, te se riječi dadu primijeniti i na Ratzingera kao velikog svjedoka svjetla i vjere u našem vremenu.

Razmišljajući o Ratzingerovoj golemoj ostavštini, misao mi leti na tri značajke iz Svetoga pisma: Ratzinger kao pismoznanac, kao pastir i upravitelj te kao pravi (bogo)štovatelj. Ti odlomci odražavaju primarne elemente Ratzingerove ostavštine kao teologa-naučitelja, pastira i proroka liturgijske obnove.

Stoga je svaki književnik-pismoznanac koji je upućen u kraljevstvo nebesko sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro (Mt 13,52).

Novo i staro blago odražava Ratzingerovu neobičnu sposobnost vratiti se na izvore Svetog pisma i crkvenih otaca te iz njih trajno izvlačiti nove uvide, spoznaje i zrenja. Na tradiciju je gledao svježim očima, shvaćajući probleme i potrebe trenutka. U vremenu kada je bilo popularno odbacivati crkvenu povijest i sve staro, pomogao ju je promatrati u novom svjetlu te je ponovno oživjeti, usmjeravajući svoju misao prema obnovi Crkve.

Uvjeren sam da će J. Ratzinger biti zapamćen kao najsnažniji teolog dvadesetog stoljeća, s najdužom i najutjecajnijom ostavštinom od bilo kojeg katoličkog teologa nakon svetoga kardinala J. Henry Newmana. Ratzinger predstavlja najbolje od onoga što je namjeravao pokret prije Sabora u La theologie nouvelle, zapućivanje ad fontes – resourcement. Shvaćao je da Crkvi treba nešto novo, ali da taj novi stil ne treba stvarati lom ni kidanje s prošlošću, već ponuditi svježu prezentaciju onoga što je uvijek novo, a nikad nije staro niti može zastarjeti.

Svijetu, pa čak i Crkvi, bilo je ponekada zamorno gledati samo u Evanđelje. Ali je Ratzinger unio svježinu u navještaj. Svaki put kad čovjek (pro)čita makar i kratki odlomak neke od njegovih knjiga, neki govor ili homiliju koju je održao, redovito ostaje zadivljen dubinom koju bi ponudio o bilo kojoj temi kojoj bi pristupio. Svaka rečenica odiše neočekivanom mudrošću.

Iako bi bilo ishitreno uprijeti u neki tekst Josepha Ratzingera kao najznačajniji, teško je pronaći prikladniji naslov kao ‘najbolji’ od njegova klasičnog Uvoda u kršćanstvo iz g. 1968. Mladi prof. Ratzinger je napisao tu knjigu kako bi se suprotstavio „opresivnoj moći nevjere“ za koju je vidio da počinje preuzimati zapadno društvo te se uvlačiti i u Crkvu. Tekst je postao svjetska uspješnica, prevedena na dvadesetak jezika, a njegov onodobni domet ostaje i danas aktualan, kao i uvijek, jer Ratzinger prikazuje „pravi sadržaj i značenje kršćanske vjere“ u doba u kome se kršćanstvo nalazi „ovijeno sve većom maglom neizvjesnosti od bilo kojega ranijeg  razdoblja povijesti.”

To što je Uvod u kršćanstvo postigao golem uspjeh uvelike je povezano s načinom na koji je djelo napisano. Nije to bilo samo djelo vrhunskog intelektualca koji je radio za svojim akademskim stolom, već plod interakcije profesora Ratzingera sa studentima svih disciplina na Sveučilištu u Tübingenu. Ratzingerov stil odražava to iskustvo koje mu je omogućilo da u svome vremenu ponovi ono što je teolog Karl Adam postigao prije točno stoginu godina, kada je pokušavao dosegnuti Bit katolicizma – Das Wesen des Katholizismus (1924.) . Premda se drži punine katoličke vjere, Ratzingerov pristup u ovoj knjizi temelji se na njegovoj dubokoj svijesti da se trendu ateističkog sekularizma ne može učinkovito suprotstaviti pukim ponavljanjem predanih istina vjere. Za učinkovitu evangelizaciju, poznavanje tradicionalnih doktrina Crkve i dalje je potrebno kao i uvijek, no Ratzinger je naglasio vitalnu važnost aggiornamenta – svježeg načina predstavljanja suštine drevne vjere Crkve. S tim ciljem na umu Ratzinger namjerava povesti vjernike dublje u temeljna načela kršćanske vjere i pokazati zašto su ona i danas važna.

Kao što se može očekivati od teksta koji ima za cilj istražiti temeljni sadržaj kršćanske vjere, Uvod u kršćanstvo pokriva širok spektar, veliki raspon tema, uključujući odnos vjere i razuma, povijesni razvoj biblijskog monoteizma, kristologiju, pashalno otajstvo, Trojstvo, uskrslo tijelo i posljednje stvari. Prije svega, Ratzinger također razmišlja o tome što znači izgovoriti „Amen“ te što znači slijediti Isusa Krista u suočavanju s bezbrojnim preprekama i sumnjama s kojima se današnji vjernik neizbježno suočava.

Mala riječ credo („vjerujem“) sadrži . . . temeljni način ponašanja prema bitku, prema postojanju, prema vlastitom isječku stvarnosti i prema stvarnosti u cjelini. . . . To je ljudski način zauzimanja stava u ukupnosti stvarnosti, način koji se ne može svesti na znanje.

Već je na početku vidljivo da Ratzinger vjeru ne smatra prvenstveno intelektualnom vrlinom. Vjerovati znači prihvatiti Boga i njegovu objavu, ali je i daleko više: znači „povjeriti se onomu što nisam sam načinio” i „cijeli svoj život (u)temeljiti na tome”. Glavna tema Uvoda jest da vjera nije vjera kad biramo koje bismo članke vjerovanja prihvatili. Vjerovati znači ponizno se podložiti Kristu i njegovoj Crkvi potvrđujući značenje koje mi ne stvaramo, već ga možemo samo zahvalno prihvatiti i primiti.

Nemoguće je obuhvatiti njegov teološki doprinos u kratkom osvrtu, ali njegovi spisi o tumačenju Biblije daju savršen primjer. Biblijska egzegeza postala je u 20. stoljeću gotovo potpuno sekularna i skeptična. Prevladavao je kritički pristup Bibliji. Stoga su vjerni kršćani bili u iskušenju odbaciti historijsko-kritičku metodu. Umjesto toga, Ratzinger je predložio, posebno u svom Erasmus predavanju 1988. novu sintezu, utemeljenu na primatu čitanja Biblije kao jedinstvenog teksta s vjerom, dok se istodobno oslanjao na sve korisne povijesne i književne uvide te spoznaje nove metodologije. Priklonio se tzv. kanonskoj egzegezi.

U konačnici, njegov pogled na tumačenje Svetog pisma upućuje nas na središnju temu njegove teologije u cjelini, podudarnost i sklad vjere i razuma. U svom govoru u Regensburgu u rujnu 2005. prikazao je kako nam sama Biblija prenosi tu viziju:

Logos znači i razum i riječ – razum koji je kreativan i sposoban za samokomunikaciju, upravo kao razum. Tako je Ivan u svome Evanđelju izrekao zadnju riječ o biblijskom pojmu Boga, a u toj riječi sve nerijetko mukotrpne i krivudave niti biblijske vjere nalaze svoj vrhunac i sintezu. U početku bijaše Logos, a Logos je Bog, kaže evanđelist.

Biblija nam se obraća kao razumnim bićima i poziva nas na vjeru kao odgovor uma prosvijetljena istinom stvaranja.

Njegov Uvod u kršćanstvo sažima njegov širi rad, ponovnog uvođenja osnova kršćanstva, pokazujući nam kako trebamo odbaciti svoje samozadovoljstvo da bismo iznova čuli poruku Evanđelja. Na isti način htio je da vidimo Isusa na obnovljen, privllačan način u njegovu troknjižju o Isusu iz Nazareta, kao „povijesno prihvatljivu i uvjerljivu liku“ (sv. 1, xxii). Iako nikada nije dovršio svoj namjeravani opus magnum, cjelovito djelo sustavne teologije o čemu je sanjao, ipak imamo opsežan opus radova u širokom rasponu tema koje će nas trajno moći zaokupljati. Njegovi Sabrani spisi zamišljeni su u 16 svezaka. Nedostaje još samo završni!

„Tko li je dakle onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga njegov gospodar postaviti nad svojom poslugom da im daje njihovu hranu u pravo vrijeme“ (Lk 12,42)?

Kao pastir-papa, njegova dojmljiva analiza Crkve i svijeta najbolje je došla do izražaja u monumentalnim govorima koje je kao papa održao diljem Europe:

Regensburg – o vjeri i razumu (poznat po Benediktovim komentarima o nasilju u islamu)

Pariz – u drevnom samostanu cistercita o ulozi benediktinaca u oblikovanju kulture, jedinstveni u traženju Boga u riječi i djelu – ora et labora.

Rim – govor koji nije mogao održati zbog prosvjeda na sveučilištu La Sapienzia, o sveučilištu i istini.

London – u Westminster Hallu, mjestu suđenja sv. Tomi Moru, o vjeri i demokraciji.

Berlin – izrekao je govor u njemačkom parlamentu – Bundestagu o potrebi za pravdom kao temeljem prava, dok više od stotinu ljevičara nije htjelo unići u zgradu i slušati povijesni govor.

U svim tim govorima pozivao je na snažan odnos vjere i razuma, što je danas potkopano u našoj kulturi, za obnovu čovječanstva i smjerokaz za obnovu Zapada.

Ratzingeru, poput svetoga Grgura Velikog, nije bilo suđeno posvetiti se životu tihe kontemplacije i profesorskom zvanju, nego je bačen u žarište, u sami centar života Crkve. Njegovo djelovanje u toj službi nije smetalo niti se protivilo njegovu teološkom radu i pozivu, nego mu je omogućilo da na organski način oblikuje život Katoličke Crkve. Prije nego je postao pročelnikom Svetoga zbora za nauk vjere tražio je od pape Ivana Pavla II. mogućnost da se može baviti teološkim radom i objavljivati radove pod svojim imenom. To mu je sveti Papa i odobrio.

Znao je što je na kocki u poslanju Crkve, započinjući svoju sjemenišnu formaciju u talionici Drugoga svjetskog rata. Imao je otvorene oči, bio je seizmograf za potrese u Crkvi i društvu. Kao mladi svećenik nastavio je studij, predavao katehezu, obavljao kapelanske dužnosti i malo zatim postao sveučilišni profesor u Freisingu. Rano je upao u oči svojim esejom „Novi pogani i Crkva“; čak je uznemirio svog biskupa, kardinala Josepha Wendela. Tim je esejom otvorio svoju dugu borbu protiv sekularizacije ne samo u društvu nego i u Crkvi. Svoj završni i oproštajni govor u svojoj njemačkoj domovini održao je u Freiburgu gdje je govorio kako se Crkva treba konačno razsvjetovnjačiti („entweltlichen“) te postati duhovno uporište za ljude. Malo ga je tko shvatio i čuo!

Drugi vatikanski koncil, uistinu ključan trenutak u njegovu životu, lansirao je u orbitu J. Ratzingera, u dobi od trideset i pet godina, usred napora Crkve da pronađe novi način uključivanja u suvremeni svijet. Kao peritus, odnosno teološki stručnjak, za jednog od najutjecajnijih biskupa, kardinala Josefa Fringsa, imao je prigodu pomoći da se oblikuje smjer Koncila, posebno intervenirajući da se odbace unaprijed pripremljeni rimski materijali  te sudjelujući u izradi novih tekstova. Poglavito u dogmatskoj konstituciji od božanskoj objavi Dei Verbum. Nakon Koncila punio je sveučilišne aule kao profesor u Bonnu, Münsteru, Tübingenu te Regensburgu.

Gospodin ga je pozvao da bude pastir, pa je napustio sveučilište i profesorsku katedru, pomalo nevoljko, i prihvatio svoje imenovanje za nadbiskupa Münchena 1977. Nadbiskupom i kardinalom u Münchenu imenovao ga je Pavao VI., koji je, čitajući njegovo djelo Uvod u kršćanstvo, prepoznao briljantnost njegova autora nakon prerane smrti kard. Juliusa Döpfnera, jednoga od moderatora na Saboru. Preuzeo je novu katedru, daleko odgovorniju. Ubrzo nakon toga, četiri godina kasnije, krajem 1981. Ivan Pavao II. uvjerio ga je, opet nevoljko, da se preseli u Rim kako bi služio kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, u najodgovornije, rimskom uredu. Njegovo služenje na tom položaju prirodno je proizlazilo iz njegove predanosti istini u služenju Crkvi. Živio je u skladu sa svojim biskupskim geslom, Suradnici istine, surađujući s biskupima diljem svijeta, osobito u stvaranju Katekizma Katoličke Crkve.

Izabran je za vrhovnog pastira stada 2005., nakon smrti velikoga Ivana Pavla II. Kao papa pokazao se kao plemenit, blag, a opet hrabar. Bio je oprezan u promicanju osobnih stajališta o reformi Crkve, ali je bez obzira na to djelovao za spasenje duša. Vidi se to u njegovoj nespremnosti da promiče daljnju liturgijsku reformu, ali je učinio veliki pomak u svojoj spremnosti da osnuje ordinarijate za anglikance koji su stupali u Katoličku Crkvu. Stvaranje tih ordinarijata bio je povijesni potez, pokazujući smjelost da formira nove strukture i usprotivi se političkoj korektnosti kada je to bilo najvažnije. Još jedan primjer njegove hrabrosti može se vidjeti i u Summorum Pontificum, uklanjajući ograničenja slavljenju tridentinske mise.

Zaslužan je za tri godine u kojima je htio obnoviti život u Crkvi – Pavlova godina, Godina svećenika i svećeništva te Godina vjere.

Svi su bili svjesni da administracija nije bila Ratzingerova jača strana.  Ipak, imao je svoje prioritete. Isticao se u imenovanju snažnih i odlučnih biskupa diljem svijeta te se (po)brinuo da imenovani biskupi budu doktrinarno zdravi i voljni uključiti se u kulturu i evangelizaciju. Također je proveo reforme za rješavanje pitanja seksualnog zlostavljanja (nadovezujući se na svoj rad u CDF-u) te reguliranje vatikanske financijske prakse, što je naišlo na oštro protivljenje.

Tijekom svoje službe svećenika, biskupa, dužnosnika kurije i Vrhovnog svećenika davao je potrebnu hranu u pravo vrijeme. U vrijeme doktrinarnog i pastoralnog kaosa i pomutnje Gospodin je podigao Ratzingera da nas (na)hrani istinom Evanđelja na način koji nije uzmicao pred izazovima koje (pred)stavlja svjetovna kultura. Zapravo, smatrao je vjeru jedinim protuotrovom za protučovječni duh našeg vremena. Inzistirao je na tome da prava sloboda dolazi samo iz poslušnosti Bogu. Iz posluha istini! (1 Pt  1,22).

Ali dolazi čas, – sada je!-  kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer upravo takve klanjatelje traži Otac (Iv 4,23).

Ratzinger je shvatio jednu bitnu stvar o kojoj je Isus govorio Marti (Lk 10,42). Sjesti do Gospodinovih nogu, ući u zajedništvo s njime – to su najvažnije stvarnosti u životu Crkve i vjernika. Ratzinger je shvatio tu „jednu i jedinu bitnu stvar” usred duhovne krize, u kojoj su materijalne brige stavljene ispred vjere i bogoslužja. Jedan primjer došao je i iz teologije oslobođenja koja je preinačivala Božje kraljevstvo u nešto zemaljsko. Bilo je to vrijeme kateheze utemeljene na iskustvu, više usmjerene na znakove vremena nego na Evanđelje. Kao odgovor, Ratzinger je (po)služio kao prorok pozivajući Crkvu na bogoslužje u duhu i istini.

U predgovoru ruskomu izdanju sveska 11  Sabranih djela o Liturgiji Crkve (prvog objavljenog na ruskom) njegovih Opera omnia opisao je središnje mjesto liturgije:

Postajalo je sve jasnije da opstojnost Crkve živi od ispravnog slavljenja liturgije te da je Crkva u opasnosti kada se primat, prvenstvo Boga ne pojavljuje više u liturgiji, a time ni u životu. Najdublji uzrok krize koja je uznemirila Crkvu leži u zamagljivanju prioriteta Boga u liturgiji. Sve me to navelo da se više nego prije posvetim temi liturgije jer sam znao da je istinska obnova liturgije temeljni uvjet za obnovu Crkve.   

Ratzinger nas je pozivao da stavimo Krista na prvo mjesto i da našu liturgiju usredotočimo na Njega, a ne na sebe. Njegova teološka vizija u cjelini trudi se da nas preusmjeri na teocentričnu, a ne antropocentričnu viziju i praksu. Okrenutost prema Kristu, prema Istoku! Ad Orientem – što je Isus Krist koji dolazi s Istoka.

Bogoštovlje, kult nakon Sabora postao je svjetovni, plitak i usmjeren na sebe – neučinkovit oblik sociološkoga druženja. Gozba a ne žrtva, prema protestantskoj praksi. Svećenik koji žrtvuje pretvorio se najednom u „prezbitera“, starješinu koji predsjeda. U jednom od svojih kapitalnih djela, u Duhu liturgije, Ratzinger ne preza ni od čega kada propituje i vrjednuje štovanje zlatnog teleta i napominje da je to „krug zatvoren sam u sebe”, „sebičnost”, „banalno samozadovoljavanje” ” i „samoinicijativa”. Iako koristi starozavjetnu sliku, nema dvojbe o čemu govori. Trebamo klanjanje Bogu više od ičega drugoga. Ne samopotvrđivanje, ne sociološki skup, ne vrijeme pouke i praznozborenja, nego pravo, istinsko bogoslužje.

„Ples oko Zlatnoga teleta slika je kulta koji sam sebe traži, koji se u konačnici svodi na neku vrst banalnoga samozado­vo­lja­vanja. Povijest Zlatnoga teleta upozorenje je na opasnost od samovoljnoga i samodo­pad­no­ga kulta, komu u konačnici nije stalo do Boga, nego je riječ o tome da se vlastitim silama ponudi ljudima mali alternativni svijet. U tome slučaju liturgija je u opasnosti da postane zbilja puka i prazna igrarija. Ili još i gore, naime, otpad od živoga Boga koji se krije pod svetim plaštem. Na kraju onda ostaje još samo frustracija, osjećaj praznine. Nema više onoga iskustva slobode i oslobođenja koje uvijek osjeti kad se dogodi istinski susret sa živim Bogom“ (Duh liturgije, moj prijevod).

Ratzinger traži od nas da dopustimo Kristovoj ljepoti da nas prožme, da budemo „pogođeni strijelom Ljepote koja ranjava”. Nije dovoljno samo govoriti o istini vjere. Moramo iskusiti ljepotu onoga u što vjerujemo, što bi trebalo zasjati u našem kultu i bogoslužju. Liturgija izražava radost nebeskog Jeruzalema, probijajući se u naše vrijeme:

„U liturgijskim su svetkovinama nazočna prošla Božja djela. Svetkovine su sudjelovanje u Božjem djelovanju u vremenu, a slike su kao spomen prerastao u oblik, u formu imale udjela u liturgijskome uprisutnjivanju. Kršćanske slike što ih nalazimo u katakombama uvelike naprosto preuzimaju kanon slika što ga je stvorila sinagoga, ali mu podaruju novi način prisutnosti. Pojedini se događaji podređuju sada kršćanskim sakramentima i samomu Kristu. Oblik liturgije je važan; naši postupci unutar nje su važni; glazba je bitna; slike su važne – jer sve one posreduju nebesku stvarnost i stoga moraju primjereno predstavljati ono što označavaju“ (Duh liturgije).

Oni koji su od Benedikta očekivali reformu reforme bili su razočarani nedostatkom odlučne akcije Ratzingerova papinstva. Umjesto da započne s više novotarija i preinaka u liturgiji, nastojao je obnoviti njezin sveobuhvatni, tisućljetni organski kontinuitet kroz Summorum Pontificum. Stavljajući naime rame uz rame stari i novi obred želio je da se redoviti i izvanredni oblici rimskog obreda međusobno obogaćuju, ostavljajući daljnju liturgijsku reformu za neka druga vremena, ali hodeći prirodnijim tokom i maticom. Dok dopuštamo da ovaj dugi proces urodi plodom, moramo se boriti za očuvanje i širenje Ratzingerove proročke liturgijske ostavštine.

Ratzinger nam daje model vjernog služenja Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Nikada se nije smatrao dostojnim svoje službe, već je sebe vidio kao „jednostavnog i poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem“. Želio se povući i prije nego što je započeo papinstvo, ali je služio koliko je mogao. Nekoliko je puta molio papu Ivana Pavla II. da ga oslobodi dužnosti Pročelnika Kongregacije, što je ovaj uvijek odbijao, tako da je ostao skoro četvrt stoljeća na toj službi. Poput dobrog upravitelja, kojemu je povjerena istina i bogoslužje Crkve, on će unići u svoju nebesku nagradu.

Svjesni i znajući za njegovu pravu kvalitetu možemo biti uvjereni kako njegova ostavština ne će biti razgrađena. Unatoč svim pokušajima da se to ograniči ili vrati unatrag, nastavit će sjati i osvjetljavati Crkvu kada imena njegovih kritičara budu davno zaboravljena ili nestanu s pozornice. Ratzinger nije radio kako bi sebi stvorio nasljeđe, nego kako bi nas usmjerio na Gospodina. U toj službi on doista slijedi stope Ivana Krstitelja, kao čovjeka poslana od Boga, da daje svjedočanstvo, da svjedoči i nadahnjuje vjeru. Vrijeme će dokazati trajnu vrijednost njegova rada kao teologa, pastira i liturgijskog proroka.

Oni koji su obogaćeni Ratzingerovim učenjem i primjerom trebaju trajno i uporno raditi na usvajanju i očuvanju njegove ostavštine. Po mom mišljenju, tek smo počeli prenositi bogato blago koje je ovaj marni i revni upravitelj donio u Gospodnju kuću. Dok se sjećamo ovog velikog čovjeka koga nam je Bog poslao, trebali bismo razmisliti kako možemo zajedno s Benediktom postati suradnici istine.

Međugorje, 16. travnja 2024.

Dr. fra Tomislav Pervan OFM