Dan Gospodnji je i Dan čovjeka – „Nedjelje su sunčani dani života“

„Nedjelje su sunčani dani života“, glasio je svojedobno moto za zaštitu nedjelje od prisezanja svijeta rada na taj dan. Važnost nedjelje je za katolike jasno iskazana, među ostalim, i u apostolskom pismu “Dies Domini” (Dan Gospodnji) pape Ivana Pavla II. Čitajući taj dokument dobronamjerni će čitatelj uvidjeti da Crkva pokazuje opću zauzetost i predanost za svakog čovjeka. „Brige i svakodnevne zadaće mogu nedjeljnim odmorom ponovno pronaći svoju pravu dimenziju: materijalne stvari za koje se brinemo prepuštaju mjesto duhovnim vrijednostima, osobe s kojima živimo u opuštenom susretu i razgovoru ponovno dobivaju svoje pravo lice“, naglašava Ivan Pavao II. pokazujući time da važnost i značenje neradne nedjelje nadilazi tipično katoličko stajalište. Ne mora, dakako, svatko prihvatiti i razumjeti Papino stajalište da „slavljenje kršćanske nedjelje, zbog značenja koja pobuđuje i obilježja koja sadrži u odnosu prema samim temeljima vjere, ostaje odlučujućim čimbenikom kršćanskog identiteta“. No, svatko dobronamjeran trebao bi ipak uvidjeti da Crkva ne brani nedjelju samo kao Dan Gospodnji već i kao Dan čovjeka, odnosno da čovjeka promatra u svijetlu nedjelje iz opće humanih pobuda, a ne iz nekakvog koristoljublja: ona je izvanredno mjesto na kojemu se mogu živjeti obiteljski, dobrosusjedski i prijateljski odnosi, te mjesto na kojemu se može oživjeti velika kultura. Nedjelja odgovara ljudskoj potrebi za mirom i duhovnom okrjepom. Na žalost poprimila je karakter običnoga dana.

U današnjem svijetu su novac i bogatstvo postali dominantno mjerilo svega, a model slobodnog tržišta nameće svoje neumoljive zakone svim vidovima života. Aktualna kultura neumorno osnažuje etiku zgrtanja, koja uči ljude da čak sami sebe vrednuju ponajprije u gospodarskim vidicima. Nadalje, živi se u ozračju koje se temelji na umjetnom stvaranju želja i potrebe za dobrima, a da bi se zadovoljile te želje svaki dan, na stotine različitih načina, poručuje se ljudima da nemaju dovoljno stvari, da zaslužuju više stvari i da ih odmah trebaju. Globalna ekonomija erodira na mnoge načine kvalitetu života, a posebice se negativno odražava na obitelj koja je, neprijeporno, „prva stanica društva i škola socijalnih vrlina“. Samo zlonamjeran i nepošten čovjek može nijekati te temeljne činjenice. A činjenica jest da je obitelj ugrožena na sve moguće načine pa i radnim nedjeljama. Papa Ivan Pavao II. je dobro uočio, i često ponavljao, da je „u ovom trenutku povijesti obitelj predmet mnogobrojnih sila koje ju žele uništiti ili je na neki način deformirati“ (Apostolska pobudnica Familiaris Consortio).

Neprijeporna je činjenica da je danas stvoreno stanje u kojem su mnogi radeći nepotrebno nedjeljom postali žrtve stalno rastuće pomame za materijalnim dobrima i težnje za povećanjem profita onih koji zapošljavaju radnike. Nedjelja je sve više poprimila karakter običnog dana. Izbrisane su, slikovito rečeno, razlike između dana i noći, te između dana u tjednu i dana vikenda. Stvoreno je stanje u kojem mnoge obitelji nemaju vremena biti obitelji, i to ne samo tijekom tjedna, što je uglavnom i neizbježivo, već sad sve češće i nedjeljom. Razbija se nedjeljni ručak, skup za stolom, koji je mjesto zajedništva, prijateljstva i sredstvo povezivanja obitelji. Ne uspostavlja se razgovor između roditelja i djece. A to razbijanje nedjeljnog obiteljskog ozračja sve će više bujati ako se tome nitko neće suprotstavljati! Na žalost, gubitak, odnosno smanjivanje zajedno provedenog vremena, ne samo u obitelji, nego i u udrugama, u krugu prijatelja, zapaža se prekasno. Vrlo kasno čovjek osjeti ono čega više nema.

Mnogi ne žele vidjeti dobronamjerne inicijative, koje dolaze iz redova Crkve, pa automatski tendenciozno napadaju Crkvu, jer je ne podnose generalno uzevši. Autentična katolička etika čini se mnogima kao strano, daleko tijelo; kao vrsta meteorita koja je u kontrastu ne samo s konkretnim načinom života, već i s temeljnim načinom razmišljanja. Postaje vrlo teško, “opasno”, ponekad se čini i nemoguće, predstaviti moral Crkve kao razumski opravdan a istodobno različit od onog što sekularno društvo uvjetovano hegemonijskom kulturom, smatra običnim i normalnim. Crkva, ostajući opravdano vjerna sama sebi, izvrgava se opasnosti da postane zastarjelo, omraženo strano tijelo. No, ne smije se sustati. Bez nužnog udjela Crkve, njene čiste i vrlo razvidne interpretacije načela, vizija bi čovjeka ostala fragmentarna, parcijalna, krnja i nedovršena. Crkva je vrlo svjesna da danas ne može aspirirati na neki “neokonstantinski” vijek i ne želi regulirati probleme modernog društva  naredbama, odobrenjima i slično. To je, uostalom, razvidno naglasio i II. vatikanski sabor. No, potpuno je jasno da Crkva ne bi izvršila svoju zemaljsku misiju, kad bi se ustegla od toga da daje konkretni sud o stvarima koje se itekako tiču čovjeka i njegovog dostojanstva. Briga za svijet, smisao usađivanja Božjeg kraljevstva u svijet, plodovi su kontakta s Bogom. I stoga je inicijativa glede neradne nedjelje potpuno opravdana i u okviru je crkvenog poslanja. Nigdje se ne narušava danas tako čovjekovo dostojanstvo kao na području rada. Crkva u svijetu ne postoji za sebe u smislu nekakvog geta ili tornja od bjelokosti. Politici su potrebni sudovi vrednovanja, dakle etičke dimenzije. Ako ništa drugo, politika ih može razmotriti bez žuči, ljutnje i tendencioznih komentara. Kršćanska duhovnost je jednostavno afirmacija Božje sveobuhvatne prisutnosti i od toga Crkva s pravom ne odustaje. Ukratko: ne postoji niti jedan djelić vjernikova života, ili značajka postojanja, gdje je Bog nebitan. “Možda je vrijeme da se upitamo je li rad nedjeljom istinska sloboda” rekao je papa Franjo u srpnju 2014. tijekom posjeta jugu Italije (Molise).

Vrlo je zanimljivo, i poučno, promotriti zbivanja i reagiranja, koja su se događala u svezi sa zakonom, kojim se je pokušalo 2004. godine regulirati zabrana rada nedjeljom. Ponajprije to su tekstovi, koji su se pojavljivali u novinama. Gotovo su svi napisi vrlo negativistički i tendenciozno ocjenjivali inicijativu iz redova Crkve s prostačkim i primitivnim komentarima da Crkva želi nedjeljom zatvoriti dućane kako bi više ljudi taj dan dolazilo na mise, te da se tako prikupi i više novca od milodara. Nije zapaženo da je neki novinar spremno i dobronamjerno proučio sve relevantne crkvene dokumente i objašnjenja koja su govorila da zalaganje za neradnu nedjelju nadmašuje vjerske okvire i da je usmjereno na opće dobro i čovjekovo dostojanstvo. Zanimljivo je da za većinu novinskih komentatora nikakvo veće značenje nije imala činjenica da su i sindikati podržavali zabranu rada nedjeljom. Padali su i nebulozni komentari poput onih neka radi svatko tko hoće, kao da takav izbor imaju, primjerice, radnici u velikim trgovačkim centrima. Čudno je kako je tisak, uglavnom, stao na stranu kapitala.

Zanimljivo je bilo i reagiranje predstavnika velikih trgovačkih centara, koji su podnijeli tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske pozivajući se na članak 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske. Da bi čitatelj mogao sam zaključiti koliko su stvarno bila povrijeđena prava velikih trgovačkih centara eto izvadak iz Ustava:

• Članak 49.: Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i Država osigurava svim poduzetnicima jednaki pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakona.
• Članak 50., stavak2.: Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Što je od navedenog stvarno povrijeđeno zakonom koji je regulirao samo RADNO VRIJEME.

Ustavni sud je 2004. godine ukinuo zakon, koji je donio Hrvatski sabor, a kojim je bila predviđena zabrana rada nedjeljom uz obrazloženje: „Nespornim je Ustavni sud ocijenio da propisivanje zabrane rada prodavaonica nedjeljom nije mjera koja bi odgovarala ostvarenju cilja zbog kojega je propisana: zaštiti prava radnika u prodavaonicama. Osim što nije odgovarajuća, ta se mjera teško može podvesti pod bilo koje Ustavom određeno dobro zbog čije bi zaštite bilo dopušteno zakonom ograničavati ustavnu slobodu poduzetništva u smislu članka 50. stavka 2. Ustava.”

Sud je smatrao da je zakonsko pravo svakog radnika da za rad nedjeljom ima pravo na povećanu plaću, a da za svaki radni tjedan u kojem je radio nedjelju ima pravo dan odmora. Time je, smatrao je Sud, stvorena ravnoteža između ustavnog prava radnika da u svakom tjednu ima dan odmora i da je za rad nedjeljom odgovarajuće plaćen, te Ustavom zajamčene slobode poduzetništva trgovaca i općeg interesa funkcioniranja društva. Iz obrazloženja Ustavnog suda moglo bi se zaključiti da je obrazloženje razloga za donošenje zakona o zabrani rada nedjeljom bilo loše i vrlo usko sročeno. Po svemu sudeći ono se je svodilo samo na „zaštitu prava radnika u prodavaonicama“. A o svemu tome puno govori i glasovanje sudaca: 8 za ukidanje, a 5 za prihvaćanje zakona.

No, najžalosnije i zabrinjavajuće, pri svemu tome, je ipak (ne)reagiranje vjernika. Problem rada nedjeljom samo je slikovit primjer da je za vjernike nastupilo jedno novo vrijeme u kojem trebaju, uza sve poštivanje i toleranciju spram drugih, i sa svom slobodom u vlastitom području, odlučnije nastupati u javnosti. Papa Ivan Pavao II.je  neprestano naglašavao da kršćanski poziv treba uzeti učešće u bici za duše u suvremenom svijetu. Nevjerojatno je kako se ne shvaća da je vjera doduše uvijek osobna, ali nikad privatna. No, vjernici se boje, čini se, Kristovo naučavanje propagirati i pokušati, bar djelomično, primijeniti na hrvatsko gospodarstvo i politiku. I takvo se ponašanje vrlo dobro uklapa u modernu sekularnu kulturu, jer privatna vjera, koju se zdušno gaji, nema gotovo nikakve izravne i javne posljedice u zemlji u kojoj se 80 % pučanstva smatra katolicima. Vrlo lijepo je takvo stanje vjere oslikao tada nadbiskup Denvera Charles Chaput na simpoziju povodom 20. godišnjice (2001.!) apostolske pobudnice Familiais Consortio: „Problem s tom vjerom je sljedeći: to je oblik laganja. To je licemjerstvo. Najveći Isusov neprijatelj u svakom vremenu ne dolazi od izgleda svijeta, ili od griješne naravi, ili od samog Zlog. To je ravnodušna vjera njegovih učenika. Želimo li znati zašto svijet ne pobjeđuje za Krista, dobro se pogledajmo u ogledalo“. A veliki francuski teolog, kardinal Henri de Lubac je napisao: „Evanđelje nas upozorava da sol može obljutaviti. A ako mi, odnosno većina od nas, živi više manju u miru sa svijetom, to je vjerojatno zato jer smo potpuno ravnodušni.“

Što treba činiti? U svakom slučaju ne sustajati u nastojanjima da se maksimalno ograniči rad nedjeljom. Crkva mora ostati vjerna vlastitim vrijednostima, a koje su, po njenom shvaćanju, one koje brane čovjeka u njegovim dubokim potrebama, te ne obazirati se na nesuglasje s društvom. No, tu je bitno i reagiranje laika, koji trebaju označiti jasno svoje stajalište ne bojeći se biti drukčiji.