BISKUP RATKO: Pozdrav mr. sc. P. M. Radelju – Zagreb

Poštovani i dragi Petre!
14. kolovoza 2019.

Učinio si nemalu uslugu javnosti što si 12. kolovoza 2019. na portalu katoličkih teologa Vjera i djela objavio pregledno sastavljen prilog “Što su mogli naučiti polaznici Ljetne škole teologije u Dubrovniku” (14.-20. srpnja 2019.). Uz hrvatski tekst priložio si izvorne referencije, i linkovne i lingvističke, da svatko može izravno i lako provjeriti i sam se uvjeriti u transparentnost Tvoga znanstvena ogleda. O nekim podatcima prvi glas: o krivu predstavljanju “feminističke teologinje” dr. Christine ili Tine Beattie u znanstvenu svijetu, o njezinim “katoličkim studijima” bez pokrića, a posrijedi je zapravo potpora “rodnoj pravednosti” kakvu ona zamišlja i propagira; o njezinu krivovjernu teorijskom učenju protiv Učiteljstva Crkve, i drugim brojnim spoznajama.

Red je bio, koji tjedan nakon završetka, osvrnuti se na rezultate Ljetne škole počevši iz razdoblja njezine pripreme, njezine izvedbe i jeke, kao što si Ti kronološki i dokumentacijski poredao, a ponegdje ozbiljno kritički i, ako je zatrebalo, oštro polemički istaknuo.

Priprema. Nesporna je zasluga katoličke vjeroučiteljice mr. sc. Snježane Majdandžić-Gladić, urednice spomenutoga portala, što je objavom svoga članka 21. lipnja 2019. otvorila vrata javnoj disputaciji o Ljetnoj školi i, specifično, o njezinoj učiteljici Tini Beattie. Iz rasprave se moglo zaključiti, napose iz intervenata poticatelja Škole, da razvikana “feministička teologinja” gospođa Beattie nije takva kakvu je pojedini mediji oslikavaju, da je puno zdravija i pravovjernija. A onda si Ti početkom srpnja otvorio engleske portale i facebooke i na vidjelo iznio crno na bijelu o kakvoj se predavačici radi. Prešlo se na ljetnu žegarnu raspravu koja se praktično podijelila u dvije “škole” udaljujući se ponekada od one Ljetne. U neka doba kao prava oluja, nakon koje, evo, još uvijek ima lahora. Posebno je u medijima promoviran i honoriran izraz “razlika”, “različitost”, “drukčiji”, kao neka nova nedotaknjiva moderna mantra, bez obzira što termin znači u pojedinom kontekstu i smislu i koliko u sebi ima dvoznačnosti i opasnosti. Tko je razuman protiv naravnih i normalnih različitosti u obitelji, u Crkvi, u svijetu? One i jesu ne samo dekoracija nego i pravo bogatstvo. Pa je li nas Bog sve stvorio slične, a ipak različne? U srži je stvaranja različnost, kao poseban Božji raskošan dar u prirodi i društvu, ali ne kontradiktornost koju pojedini ljudi promiču kao poništenje stvorenja ili osporenje istine i pravovjerja.

Na primjer, ostajući u religioznu okviru – evo nas uoči proslave Velike Gospe – sasvim je katolički i dopušteno biti “različit” u mišljenju je li Blažena Djevica Marija umrla, Božjom snagom uskrsnula te dušom i tijelom na nebo uznesena ili je samo usnula, posebnom Božjom povlasticom preobražena u nov oblik života i u svojoj jasnoj svijesti dušom i tijelom uznesena u nebesku diku. Dopušteno je držati takve razlike i dileme, opredjeljujući se za ono što se komu povijesno ili teološki čini uvjerljivijim. Ali ne može biti dopuštene “razlike”, jer je posrijedi formalna hereza, da se naučava kako Gospa nije uznesena na nebo, suprot katoličkoj istini proglašenoj 1950. godine da jest uznesena. I nema mjesta ni da se takva zabluda pod pojmom “poštujmo razlike!” uopće i čuje na katoličkim učilištima i školama.

Ili, drugi primjer, da moderni sakramentolozi za transsubstancijaciju smišljaju druge pojmove, izraze kao što su: transsignifikacija, transdestinacija, transfinalizacija, Crkva kaže: možete se služiti takvim izrazima za tridentsku definiciju dogme o pretvorbi kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu ako vjerujete i naučavate isto kao što “prikladno i u pravom smislu” (convenienter et proprie: DS, br. 1642) kaže pojam transsubstancijacije, tj. da se bît kruha i vina, ono po čemu je kruh kruhom, a vino vinom, njihov identitet, substancija [podstojnica], pretvara u Tijelo i Krv Kristovu. Ali ako se pojmom transdestinacije udaljujete od bîti i mislite da kruh pretvorbom poprima samo neku drugu vanjsku sudbinu, destinaciju, namjenu, a da se unutarnja bit, substantia, ne mijenja, to je neprihvatljivo jer je krivovjerje, a ne samo drukčije i različito mnijenje.

U svakom slučaju, pripremna rasprava bila je dobronamjeran poziv priređivačima spomenute Škole, da se, uza svesrdan pljesak sekularističkih ruku i pera, ne poigravaju s doktrinarnom vatrom i da mudro razluče “vrhunsku teologiju” od moguće “podvale”! Ujedno i gospođi Beattie jasan i javan oglas da ne može soliti more crkvenoga nauka kako joj puhne u glavu.

Izvedba. Prema onomu što si Ti probrao i objavio u najnovijem teološkom prikazu s izvorima, od učiteljice se Tine u Dubrovniku valjda trebalo čuti nešto “drugo”, “drugačije”, “različito” od dosadašnjega, katoličkoga, tradicionalno-učiteljskoga shvaćanja i nauka. Što bi to bilo? Nije se čulo, barem mediji do sada nisu to posredovali. Možda je javna disputatio u vidu dostizanja i isticanja pune istine i upozorila da se dopuštena “razlika” i nedopustiva zabluda ne mogu jednako slušati, a još manje naučavati na nekoj školi s teološkim sadržajem u režiji jedne katoličke institucije. Jer, iako u svakoj zabludi ima zrno istine, ipak u cjelovitoj istini nema ni zrnca zablude!

Čitajući Tvoj sustavan i pronicljiv prikaz heretična floskulanja feminističke teologinje, pitam se je li samoproglašena “učiteljica ćudorednoga bogoslovlja” došla u Dubrovnik radi toga da prevraća katolički nauk svojim naučavanjem zabluda o pravu djeteta da bude ubijeno u majčinoj utrobi, i to mirne duše sve do kraja drugoga tromjesečja trudnoće? I da je Crkveno učiteljstvo tek odnedavno protiv pobačaja? Put je Crkve naviještati da je ljudski život Božji dar i vlasništvo, kojim čovjek nema pravo raspolagati, ni svojim ni tuđim; da svaka sloboda pretpostavlja odgovornost. Svima nam se pojaviti pred sudištem Božjim (Rim 14,10), da svaki primi što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo (2 Kor 5,10).

Ili se u Dubrovniku pojavila s nakanom da protumači, na drugačiji i različit način, onaj feministički, da se ne znamo ni prekrstiti kako valja: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nego bi trebalo izbjegavati pojmove Otac i Sin, jer su muškoga roda? Što je izričito osudila Kongregacija za nauk vjere, i takvo krštenje smatra nevaljanim, kao što navodiš. Niječe li i to da je Gospodin Isus, Sin Božji, muškarac?

Ili je došla da predaje svoje “drukčije”, tj. zabludničko mišljenje kako je Crkveno učiteljstvo relativan pojam: da se ne trebamo primitivno držati vjekovnoga učiteljskog nauka kako ga službena Crkva – Koncili, Papine definicije i tvrdnje ex cathedra – izlaže i vjerovati nalaže, nego nam se držati onoga modernističkoga, feminističkoga kako ga ona nesuvislo predlaže i za to se zalaže, tj. da je od Crkvenoga učiteljstva valjano samo ono što obični vjernici selektivno ovjerove u svojoj praksi? Nije se čulo da je u Dubrovniku prosipala te svoje nesuvislice koje je inače razasula na svome facebooku, u Tvome prikazu.

Osobna odluka. Ti si objavio da se dr. Beattie 8. kolovoza 2019. javno odrekla “institucionalnoga katolicizma”, tj. odlučila da ne će više imati posla s njime. Jer je “godinama na meti militantnih katoličkih skupina” zbog svoja tri feministička poglavlja: prvo, zagovara ređenje žena; drugo, promiče istospolna udruživanja; treće, bori se da se pobačaj ne smatra zločinom. I čudi se da se “militantni katolici” s njome ne slažu. Pa kakvi bi to uopće trebali biti katolici ako ne korjeniti, kompletni, spremni na obranu vjere do mučeništva, koje Isusovi sakramenti i Apostol potiču da vojuju za vjeru? (Jd 3) Reče li Gospodin da se “Kraljevstvo nebesko silom probija i siloviti ga grabe” (Mt 11,12). Što su to “siloviti” – ako li ne borbeni, odlučni? Bi li ona htjela katolicizam razvodnjen, njezin feministički, heretički, koji se sastoji od istospolnih “brakova” i koje Crkva ne smije nazivati grješnima? Koji odbacuje encikliku Humanae vitae? Koji od Učiteljstva prihvaća što mu se svidi? Koji ženi daje pravo da ubija plod utrobe svoje? Koji kanonizaciju sv. Ivana Pavla II. smatra uvrjedom čašćenju svetaca?

Zaključno, iz Tvoja dva članka, od 3. srpnja i od 12. kolovoza, čitatelji bi mogli naučiti možda više nego iz tjedne Ljetne škole, koju su mediji razglasili na svoj način. Ti postavljaš pitanje u naslovu svoga članka: Što su polaznici Škole mogli naučiti? Meni se čini, gledajući sa strane, i čitajući ove Tvoje dvije studije, ovoljetna je rasprava oko Škole pokazala neke značajke i rezultate:

– da neki govore o “vrhunskoj teologiji”, a mogla bi se dogoditi teška “podvala” i provalija, kao što se upozoravalo od početka ovoga ljeta;
– da je naš javni dijalog o teološkim temama, i sadržajno i izražajno, više u povojima nego u pravom akademskom ruhu;
– da se nekada u raspravama činilo da ima više babilonske jezične pomutnje, negoli jeruzalemskoga razumijevanja po Duhu Svetome;
– da nije svaka “razlika” plauzibilna, jer ima “razlika” koje su pogubne, osudljive hereze;
– da nitko ne želi biti toliko naivan da mu se prodaje rog za svijeću;
– da se u ljetnu školu teologije ne može kao grlom u jagode;
– da je teološki nužno: triput mjeri, jednom reži; a ne, kada se krivo odreže, da se to slijepo drži;
– da se moraju pomno lučiti, inače od Krista Učitelja namjerno izabrani, slični binomi: svagdanji kruh od tvrda kamena (Mt 7,9);
ulovljena riba od otrovne zmije (Lk 11,11);
hranjiva pšenica od škodljiva kukolja (Mt 13,28);
vitaminozno jaje od smrtonosna škorpiona (Lk 11,12).

Tebi još jednom hvala na savjesnu praćenju i bilježenju ovoljetne rasprave oko nekih važnih tema “institucionalnoga katolicizma”. Ne daj se ušutkati (Dj 18,9), nego čuvaj “zapovijedi Božje i vjeru Isusovu” (Otk 14,12), i to “djelom i istinom” (1 Iv 3,18).

I srdačan Ti pozdrav u Gospodinu.

Mostar, 14. kolovoza 2019.

Ratko Perić, biskup

Pismo zahvale biskupa Ratka Perića teologu Petru Mariji Radelju