MIRO GLAVURTIĆ: ŽELIO SAM UMRIJETI U VUKOVARU!

Priredio: Mate Krajina

Pakao je, jednostavno, prestao biti tema duhovnih vježbi i patoralnog djelovanja, kao što je bio kroz stoljeća. Sada se teolozi utrkuju tko će više srušiti; tko će bolje odvaliti koji dio Crkve, koji kamen, pa i onaj zaglavni, koji su zidari, slobodni zidari (avant lettre) odbacili. Najprije su odbacili demone, zapravo u čas kad su posve otvorena vrata Paklena, da svi đavli iziđu na povijesnu scenu, kako je najavljeno u La Salette, i da, onda, uđu u najviše instancije Crkve, kako je rečeno u Fatimi. Apostoli su opet, zaspali u Getsemanskom vrtu, u općem mjesečarstvu svijeta.

Ja nisam teolog. Kao što nisam svetac. Čim iziđem iz usamljenosti, povučenosti i sabranosti, čim uđem u svijet, ja sam svađalica, vičem, propovijedam; samo što kao starozavjetni prorok ne prijetim Božjim kaznama. Pa i prijetim. Jasno i glasno. Tko želi neka uzme i pročita što sam posljednje tri godine moga boravka tamo pisao za srpski i crnogorski tisak, a u Monitoru iz tjedna u tjedan. Jednoga dana sam, preko Radio Beograda, jasno i glasno, saopćio, urbi e orbi, da je Milošević – Antikrist i da je Beograd – prokleti grad. Svi su bili konsternirani. Samo još oni koji nisu bili mjesečari, i nisu utonuli u svetosavska i vidovdanska snoviđenja, usudili su mi se javiti. (…)

Bilo mi je žao što ostavljam beogradske katolike i, dakako, one rijetke prijatelje. Katolici s one strane međe, antemurales, živjeli su jednom divnom vjerom. U srcu intransigentnog Beograda, gdje je zagospodarila „filozofija palanke“, svetosavlje, duh „Memoranduma“, antikatolicizma. Bilo je to divno iskustvo. Jedino nešto ljepše od toga što sam doživljavao u toj stravi beščašća, u gnusobi koju sam vidio, nešto što je moglo biti veličanstvenije, čemu sam strastveno težio bilo je da se nekako dokopam Vukovara i da poginem među njegovim anonimnim braniteljima. Ja ne znam da li je bilo veličanstvenije smrti u ovom stoljeću od onih branitelja Vukovara. Ne znam da li ću moći opjevati, ili naslikati, tu obranu kada tamo nisam poginuo. Kada sam obitelji izrekao tu želju, moj sin, koji je slijep, poželi da ode sa mnom. Preživjet ćemo apsurdno i samoubilački ići zajedno. Odustao sam. Preživjet ćemo Vukovar, znao sam, ali će to biti jadan život. Pišući u povodu smrti Danila Kiša, evocirao sam jednu sumornu večer 1956. godine, kada smo se, tada veoma mladi, u portalu Akademije, u Knez Mihailovoj ulici, dogovorili da otputujemo u Budimpeštu, koja je krvarila. Ali sutradan su već ruski tenkovi pregazili otpor Mađara. To su ipak bili pusti snovi o herojskoj smrti. Trebalo je koliko-toliko sačuvati dostojanstvo riječi i gesta kada nam se ne pruža mogućnost herojske smrti. Što je to bilo ako ne taština pjesnika? Mogli bi se napisati lijepi eseji o smrti pjesnika. Iako bih mogao napisati bolju knjigu o izdajstvu intelektualaca, trahison des clercs. Ološ inteligencije, jednog od iluminatskih establishmenata, „inteligencije koju vispreni Louis Pauwels hoće da vidi kao – tajno društvo, posebno poglavlje moderne „povijesti beščašća“, dostojno Chestrtonova i Borgesova gađenja, ne samo zato što je ta etablirana intelektualna ološ oduzela Nobelovu nagradu, već što je i ’68 godine konsternirala. Pretpostavljam da bi slijepi Borges poželio da je negdje mogao herojski poginuti, dostojno njegovih milongi. (Izvor: List „MI“, 4/95.)