INTERVJU – PROF. DR. VANJA-IVAN SAVIĆ: PRIVATNOST OBITELJSKOG ŽIVOTA KAO TEMELJNA VRIJEDNOST SUVREMENOG DRUŠTVA

Izv. prof. dr. sc. Vanja-Ivan Savić, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član je Predsjedništva Hrvatskog katoličkog Zbora ‘MI’

*****

Dr. sc. Vanja-Ivan Savić, hrvatski je pravnik i znanstvenik, dugogodišnji nastavnik teorije prava i države na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a u široj javnosti poznat je kao stručnjak za pitanja prava i religije, vjerskih sloboda, te napose međureligijskog dijaloga. Profesor Savić član je komisije ‘Iustitia et Pax’ Hrvatske Biskupske Konferencije, te autor brojnih radova iz područja teorije prava, religijskih sloboda i religijsko pravnih pitanja. Profesor Savić bio je gostujući nastavnik na DePaul Sveučilištu u Chicagu, Sveučilištu Northwestern, Sveučilištu u Adelaideu te Bečkom Sveučilištu. Čest je sudionik konferencija, seminara i okruglih stolova diljem svijeta,  a član je Međunarodnog konzorcija za pravo i religiju, Afričkog konzorcija za pravo i religiju te redovni član Akademije pravnih znanosti Hrvatske.

Povod ovom intervju je rad profesora Savića na projektu Srednjoeuropske Akademije (Central European Academy – CEA) iz Miškolca u Mađarskoj, koja okuplja vrhunske znanstvenike iz srednjoeuropskih država koji se svake godine okupljaju na Projektu oko nekoliko velikih i važnih tema za Europu ali najviše za države srednje i istočne Europe koje dijele mnoge posebitosti i vrijednosne okvire. Cilj rada u ovoj Akademiji je povezivanje znanstvenika srednjoeuropskog pravnog kruga koji su u stanju pokazati da postoje suvremene snage koje na moderan ali i konzervativan način promatraju suvremenu zbilju i koji su u stanju argumentirano i pristojno artikulirati stavove, a pri čemu inzistirati na dijalogu i suradnji sa svima kojima je stalo da se u njihovim državama ali i cijeloj Srednjoj Europi bolje živi. Ovogodišnja tema Projekta je pravo na privatnost, a profesor Savić se koncentrirao na pravo na privatnost obiteljskog i vjerskog života.

*******

MI: Profesore Saviću, je li privatnost obitelji danas nešto o čemu se raspravlja na adekvatan način ili je pitanje obiteljskog života palo u drugi plan obzirom na teško stanje u Europi i Svijetu, pandemiju korona virusa, potrese i rat u Ukrajini? Drugim riječima, ima li mjesta za raspravu o obitelji?

SAVIĆ: Obitelj je nukleus društva i većina ljudi još uvijek shvaća važnost obitelji i obiteljskog života, pa i u krizama. Kad pogledate koje emocije na nas najviše djeluju, pa i u trenucima krize, to su emocije koje proizvodimo kada vidimo da stvarni ljudi pate, da pate obitelji, da se obitelji razdvajaju zbog rata i da su žrtve ne rijetko djeca. Dakle, i u ratu nas najviše brine što nestaje obiteljski mir koji je simbol Mira u društvu. Ako je rat, otac je na bojištu, majka se brine za dijete, ljudi su razdvojeni, nema nedjelje i obiteljskog ručka, nema svakodnevice. Obitelj je, makar još u Srednjoj i Istočnoj Europi središte društva.

MI: A u razdobljima kad nema rata, jesmo li previše zagazili u konformističko društvo da nam obitelj prestaje biti važna?

SAVIĆ: Nema spora da i do nas dopriješe novi trendovi i da Hrvatska nije, ali i ne treba biti, otok koji ne prima i ne emitira utjecaje. Nisu svi utjecaji loši, recimo odnos prema nekim pitanjima zaštite okoliša i brige za zdravlje su često dobar poticaj koji primamo sa Zapada. No, ipak valja reći da je u Hrvatskoj osjećaj za koheziju koja pruža obiteljski život i dalje na visokoj razini. Hrvatima je važna obitelj i u tom smislu naše obiteljske veze čine važan dio našeg života i identiteta. Kada sam rekao da Hrvatska nije i ne može i ne treba biti otok to znači da primamo utjecaje ali i da ih emitiramo. Čini se da je Hrvatska danas prepoznata, zajedno s čitavim nizom srednjoeuropskih država kao zemlja gdje se još njeguju tradicionalne vrijednosti i gdje ljudi žele, unatoč modernizaciji, zadržati vrijednosne sustave koji se u mnogim državama zapada raspadaju. Dakle Hrvatska kao članica Europske Unije daje svoje identitete Europi. Moramo shvatiti da mi nismo outsideri već kreatori šire zajednice koja se zove Europa.

MI: Govorite o razlikama između Istoka i Zapada Europe?

SAVIĆ: Da, često govorim o tome da postoje dvije Europe,  unutar jedne naše i cjelokupne Europe. Kao da je komunistička vladavina kod nas i u ostalim državama napravila jedan kontraefekt u našem društvu, nešto što nikako nije željela i protiv čega se zapravo borila i čega se bojala. Često sam o tome pisao. Zapad, koji je živio svoje slobodne dane nekako se s vremenom udaljio od tradicionalnih vrijednosti, pa ako hoćete i vjere, a države Istočnog bloka, a po njima podrazumijevam i bivšu Jugoslaviju, pa onda i Hrvatsku zadržale su svoje vrijednosti, jer su vrijednosti živjele u katakombama, vjera je živjela u katakombama i kao takva postala simbolom slobode i nacionalnog identiteta. Poznato da je Katolička crkva sačuvala hrvatski identitet i kulturu. Pri tome ne umanjujemo kulture i identitete drugih, naprotiv, ali kada je o kulturi Hrvatske riječ njezin čuvar je nedvojbeno bila Katolička crkva.

MI: Želi li se današnjem sekularnom društvu kao se sve više želi utjecati na roditelje i staviti ih pod kontrolu države, a u smislu odgoja i obrazovanja djece.

SAVIĆ: Da budem sasvim jasan – djeca pripadaju roditeljima, a ne državi. Naravno i bez svake sumnje država ima kontrolni i korektivni element koji se odnosi na brigu o obitelji i pružanju logistike za zdrav i cjelokupan razvoj djeteta, ali roditeljima i samo roditeljima pripada pravo na privatno izražavanje vjerskih i filozofskih uvjerenja i odgoja djece. Upravo o tome sam pisao u okvirima ovogodišnjeg projekta Srednjoeuropske akademije. Kad pogledate da je u normalnim okolnostima samo roditeljima dano da zastupaju djecu, da oni odlučuju o tome hoće li dozvoliti djetetovo fotografiranje u vrtiću ili školi ili o tome koliko će djetetovih slika staviti na društvene mreže (što mnogi, nažalost obilato koriste i izlažu dijete pretjeranom pogledu javnosti – ja o tome imam svoj stav i mislim da na taj djetetu oduzimanju dio intime, bez mogućnosti da dijete o tome odluči ili u tome sudjeluje). No, i bez obzira na to Zakon daje roditeljima da kroz život vode svoju djecu; roditelji su partner državi. Država mora i temeljem domaćih propisa, a još više međunarodnih konvencija (ugovora) voditi računa o dobrobiti obitelji te paziti na privatnost osobnog i obiteljskog života. Obiteljski život je svetinja i država mora učiniti sve da ga zaštiti.

MI: A što je s problematičnim obiteljima i obiteljskim nasiljem?

SAVIĆ: Ovo je prevažno pitanje i njime sam se također bavio u svom istraživanju. S jedne strane odnos roditelja i djece je zaštićen i smatra se posebnom vrijednošću, no s druge pak strane postoji obveza države da zaštiti najranjivije, posebno djecu. Ovdje naizgled dolazi do sukoba između dva koncepta – prava na privatnost i prava na sigurnost. No ne radi se o sukobu, u jednom zdravom demokratskom i uređenom društvu sve pravne norme na neki način trebaju biti koherentne i povezane, pa tako pravo na privatnost obiteljskog života ima korektivni element koji se odnosi na kontrolu države i brigu za zlostavljane, posebno djecu. Radi se o balansiranju između privatnosti i sigurnosti. Pravo na privatnost nije apsolutno i kao i kod drugih prava nije dozvoljena zlouporaba. Isto tako nije moguće, a u skladu s našim pravnim sustavom i tradicijom da roditelji ne dozvoljavaju djetetovo školovanje, to je također primjer u kojem pravila javnog poretka i javnog morala ne dozvoljavaju roditeljima korištenje prava na privatno odlučivanje.

MI: A što je s vjeronaukom?

SAVIĆ: Pitanje vjeronauka potpada u onaj dio prava na privatno odlučivanje roditelja o vjerskom odgoju za svoju djecu. Sudjelovanje u vjerskim obredima, vjerska naobrazba i posebno vjeronauk predstavljaju ono što spada pod isključivo pravo roditelja.  Država se ne smije miješati u ova pitanja, mada sve više iz mnogih izvora stižu kritike o tome kako bi vjerski odgoj trebalo ukinuti, i kako ograničiti roditelje da odlučuju o vjerskom odgoju svoje djece. Ovo je u potpunoj suprotnosti s pravnom tradicijom Hrvatske ali i čitave Srednje i Istočne Europe. Treba jasno dignuti svoj glas protiv ovakvih tendencija koje žele formulirati pravilo da jednino sekularna osoba i sekularno društvo mogu biti demokratični. To nikako nije točno. Sekularni pogledi nikako nisu vrijednosno neutralni već također nose svjetonazorski predznak. Poznat je slučaj Lautsi protiv Italije u kojem su roditelji agnostici zahtijevali uklanjanje raspela iz učionica u kojima je učilo njihovo dijete. Ovdje se radi o očitoj koliziji osobnih prava roditelja da odgajaju svoje dijete u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima te javnog poretka i morala države (Italije) u kojoj sve učionice od Trsta do Sardinije imaju raspelo na zidu kao dio talijanskog identiteta i vrijednosti. Balansiranjem upravo dolazimo do zaključka: da, roditelji mogu svoje dijete odgajati kao agnostika, i to je njihova privatna stvar. Ali ti isti roditelji ne mogu tražiti da svi u državi budu agnostici ili ne religiozni ili pak da država u kojoj žive bude sekularna na ‘njihov’ način.

MI: Kakva je situacija s pravom na privatnost u Europi općenito?

SAVIĆ: U ljudskom društvu kroz povijest, a to je pratila i pravna znanost i zaštita koju pruža pravo, je išla od plemenskih prava i prava grupa gdje je jedini entitet bila skupina koja je bila nositelj prava i dužnosti, a njezini članovi bili su samo organi toj velikog tijela do potpuno individualističkih koncepata koji se pojavljuju danas. S vremenom se fokus zaštite počeo sužavati i uz neke nesretne trenutke suvremene povijesti došao je do točke u kojoj se prije svega na pojedinca gleda kao na primarnog nositelja prava i zaštite. U tom smislu osobne karakteristike prava osobnosti od kojih je jedan dio i pravo na privatnost su se počeli shvaćati kao najsofisticiraniji i najdelikatniji elementi ljudske egzistencije koja traži pravnu zaštitu. U tom smislu pravo na zaštitu lika i djela osobe, uvažavanje njezinih osjećaja, izgleda, misli i stvaralaštva doživljava svoju renesansu. No ipak, u današnjem svijetu potrebno je pojmiti da postoji nešto što se zove ‘fundacije društva’ u smislu vrijednosti i bez čijeg bi postojanja društvo izgubilo svoju vrijednost. Radi se o javnom poretku i javnom moralu. U tom smislu pitanje individualnih zaštita prava osobnosti i privatnog prava mora biti dovedena u korelaciju s javnim poretkom i javnim moralom, a to se prije svega odnosi na pitanja sigurnosti i zaštite slabijih.

MI: Koja je vrijednost rada na Projektu CEA na kojem sudjelujete?

SAVIĆ: Drago mi je da ste me ovo pitali. Čini mi se da je danas u javnom prostoru stvoren dojam da su europske vrijednosti unificirane i u svim državama Europe, napose Europske Unije identične. Mi svakako jesmo Europa i dijelimo temeljne vrijednosti Europske kulture i baštine, vladavine prava i ljudskih prava sa ostalim državama članicama Europske Unije, no to nipošto ne znači da se radi o potpuno pravno i kulturološki identičnom i potpuno homogenom prostoru. Naravno da se svi moramo složiti oko temeljnih (neizostavnih) vrijednosti ali u mnogo čemu možemo i smijemo misliti drugačije. To je prije svega zbog različitih povijesno društvenih okolnosti. Uostalom i Europski sud za ljudska prava kad procjenjuje predmete koji dolaze iz pojedinih država promatra specifičnosti svake države pojedinačno, kroz primjenu doktrine koja se zove Margin of Appreciation. Vrijednost ove grupacije znanstvenika, a kako ju ja sada vidim, je u tome da daje akademski glas iz našeg dijela Europe koji je, čini mi se, često smatran onim dijelom Europe koji više treba slušati druge, a manje davati svoj doprinos. Krajnje je vrijeme da ovaj dio kontinenta pokaže da ima znanstvenike i stručnjake koji mogu promišljati davati rješenja pa često i bolja od svojih zapadnoeuropskih kolega s kojima, naravno, treba surađivati. Uvažavanje i razumijevanje ključ su pronalaženja modusa za zajednički (i ekumenski) život na širokim i isprepletenim područjima našeg, tako dragocjenog kontinenta – Europe. (Razgovarao: Mate Krajina)