RELATIVIZACIJA SVETOG U SUVREMENOJ (NE)KULTURI (2)

Piše: Mag. polit. Bruno Rukavina

Zbog velikog utjecaja filmske umjetnosti koja ima sve veći broj konzumenata, analiza prikaza Svetog u filmografiji vrlo je relevantna i napravljena je na tri studije slučaja: serijal filmova James Bond (2006. – 2021.), serija La Casa de Papel (2017. – 2021.) i trilogija Batman Dark knight (2005. – 2012.).

Serijal filmova James Bond (2006. – 2021.)

James Bond je kultni serijal, nastao prema seriji knjiga koje je počeo pisati Ian Fleming, o pustolovinama agenta britanske tajne službe. Posljednji serijal utjelovljuje Daniel Craig, britanski glumac, i radi se o seriji filmova ovog žanra koji su se snimali od 2004. godine do 2021. godine. Zbog toga što se serijal snimao od gotovo početka 20. stoljeća do gotovo danas, relevantan je za ovo istraživanje. Kako je prikazano Sveto u Jamesu Bondu? U prvih deset minuta prvog nastavka filma Casino Royale ili, preciznije, u drugoj sceni cjelokupna serijala postavljeno je pitanje za zlikovca La Chiffea: „Vjerujete li u Boga?“ na što on odgovara: „Ne. Vjerujem razumu i mjeri vraćanja.“ Kako bi se prikazalo zlikovca, jedna od njegovih glavnih karakteristika još na početku 21. stoljeća bila je prikazati ga kao nevjernika, nereligijskog, profanog čovjeka, hladnog i racionalnog. Iako već tad dolazi do promjene, s obzirom na to da ni sam Bond nije religiozan. Primjerice kad Bond i Vesper trebaju igrati lažne uloge u tajnoj operaciji, Vesper izrazi želju da imaju apartman s dvije odvojene sobe, jer dolazi iz katoličke obitelji, na što Bond odgovara da „mrzi kad religija stane između njih.“ Međutim u ovom Jamesu Bondu, za razliku od mnogobrojnih ostalih, riječ je o jednom drugačijem prikazu lika Bonda. On nije toliko samouvjeren, bahat, snažan muškarac nego se vidi i njegova ranjivost te način ulaska u službu. On nije odabrao biti agent s dozvolom za ubojstvo nego mu je odabir bio nametnut. Kao dijete regrutiran je od strane MI6 – britanske vojne tajne službe. U povijesti tajne službe to je bio SIS – the Secret Intelligence Service, koja je nastala 1909. godine iz tzv. Secret Service Bureau. Zašto kao dijete? „Jer siročad ne brine hoće li žrtvovati druge za kraljicu.“ Njegova šefica M. kaže da su „siročad najbolji regruti.“ Je li Bond sretan s takvim načinom života? Ne. To se konstantno pokazuje u filmu, kako je rastrgan u tom životu, zbog čega konstantno konzumira alkohol, uzima pilule/tablete, živi na rubu smrti i ima mnoge ljubavne afere, sa zauzetim ženama, „jer to pojednostavljuje stvari.“ Međutim u prvom dijelu Bond se zaljubi u Vesper, koja mu osvijesti da ima izbor i „samo zato što je učinio nešto, ne znači da to treba i nastaviti činiti“ što prikazuje sliku novog početka i Svetog preobraćenja Bogu. Zbog nje će pripremiti ostavku u službi. Ali nakon što ga je Vesper izdala, vratit će se svom poslu. Ovdje možemo usporediti sliku Bonda s biblijskom pričom o cariniku, koji mora raditi prljav posao ubiranja poreza zbog čega se udara u prsa tražeći Božju milost, dok se farizej moli Bogu zahvaljujući što nije kao taj poreznik. U trećem dijelu serijala, Skyfall, Bond govori da sam donosi svoje odluke i da njegov posao nije samo ubijati, „povući okidač, nego ga i ne povući.“ Osvijestio je da ima izbor, što je temelj kršćanstva, slobodan izbor. Pitanje izbora bit će dominantna tema i u četvrtom dijelu serijala, Spectre, kad ga Madeleine pita zašto je ubojica, na što Bond odgovora da je imao izbor – ili to ili svećenstvo,  ali ipak priznaje da uopće nikad nije ni imao izbor. Na to ga ona upozorava (kao i Vesper) da uvijek ima izbor. Na kraju ovog dijela Bond odluči ne ubiti zlikovca, koji mu je inače polubrat (step-brother), što podsjeća sliku Kajina i Abela iz Biblije, te izabire novi život s Madeleine.

Spomenimo neke od elemenata Svetog koji su prikazani u Jamesu Bondu. Tu je prostor crkve (kapelice) u kojem je ubijena njegova šefica M. Vrlo je zanimljiva vožnja autima ispred Vatikana (bazilike sv. Petra) jer u tom se trenutku (ispred bazilike) promijeni i glazbena pozadina u pjesmu sakralnog ženskog zbora, prikazujući da je ovaj dio jurnjave drugačiji od ostatka jurnjave. Važno je istaknuti hobi Jamesa Bonda – uskrsnuće. Zanimljivo je da to uistinu i jest njegov hobi jer na kraju svi znamo kako će svaki film završiti: sretno, nadvladavši sve izazove, prikazano naravno materijalistički da ga svatko može razumjeti, u vidu da James Bond s djevojkom ode u nekom vozilu u neku tropsku lokaciju uživati. Ovo je materijalni profaniziran prikaz uskrsnuća. Međutim posljednji dio serijala o Jamesu Bondu, No Time to Die, uništava tu sliku uskrsnuća Jamesa Bonda jer on umire. Možda bi zato točniji naslov ovog dijela filma bio No Time to Lie ili No, Time to Die. Ova slika smrti može se interpretirati dvojako: 1. kako svemu u ovom materijalnom životu dođe kraj, tako i Jamesu Bondu; 2. uništena je slika sretna kraja Jamesa Bonda kojeg je utjelovio Daniel Craig i koji mora umrijeti. Ovaj posljednji dio serijala ima mnogo kritika. A uz kritike javlja se i nešto ne-Sveto, zlikovac simbolična imena, Lucifer Safin, koji se opisuje kao „Bog koji ljudima ulazi pod kožu.“

Probuđenu kulturu u filmovima o Bondu vidimo u nekoliko navrata. Prvi put vidljiva je u nastavku Spectre, u potencijalnoj homoseksualnosti Jamesa Bonda, kad ga zlikovac Silva počne intimno neugodno dirati, misleći da će mu tako slomiti psihičku obranu, na što James Bond odgovori: „Tko kaže da mi je ovo prvi put?“ U posljednjem nastavku filma novi je agent 007 žena crne rase (jer je James Bond u mirovini) te kad se u filmu govori o agentu 007, misli se na nju. Nadalje, u zadnjem dijelu filma Bondov kolega Q prikazan je kao homoseksualac jer je pripremao romantičnu večeru sa svojim partnerom. Iako su neki pohvalili ovu scenu, bilo je i dosta kritika, zašto se nije više pokazala ova seksualna opredijeljenost. Na ovaj način možemo vidjeti kako se prekretnica u postavljanju i promoviranju pojedinih liberalnih svjetonazora događa tijekom nekoliko posljednjih godina.

Serija La Casa de Papel (2017. – 2021.)

Kuća od papira ili La Casa de Papel (eng. Money Heist), popularna je španjolska serija od pet sezona koja govori o skupini lopova, prevaranata i kriminalaca, koji odluče opljačkati tvornicu (tiskaru) novca, a potom Središnju banku Španjolske (zlatne rezerve). Prikaz je to određene slike Robina Hooda, određena siva zona, između dobra i zla, jer ne pljačkaju ničiji novac, budući da je on svježe tiskan, dakle ničiji je, nije još došao u protok. Bilo bi zanimljivo istražiti ekonomsko-financijski aspekt ovog filma, je li ovo održivo i kada novac dobiva vrijednost te kakve bi bile posljedice ovakve pljačke u pravom svijetu? Uz to zanimljivo bi bilo u budućem istraživanju napraviti prikaz Robina Hooda u kršćanskom kontekstu, jer uzima onima koji imaju i daje onima koje nemaju, naročito iz perspektive moralne teologije i kreposti epikeje. U seriji La Casa de Papel cilj je otisnuti novce, koji će se potom izvući van iz banke, bez mrtvih jer nisu nasilnici i ubojice nego samo lopovi ili pseudopljačkaši. Serija je prvotno bila u produkciji španjolske kuće Atresmedia, ali onda ju je otkupio Netflix i dodao tri sezone. U seriji se promiču nesakralni stavovi, a za neke je vjernike prožeta blasfemijom i promovira vrijednosti probuđene kulture. U prve dvije sezone, pod Atresmediom, Sveto koje se prikazuje, usmjereno je na čovjeka kao nositelja Svetog u sebi, ali ga se desakralizira. Primjerice glavni lik i vođa unutar banke Berlin govori o djevičanstvu kao o djevičanskom ludilu koje se mora uništiti i preboljeti jer su „djevice buntovne zato što nisu slomljene – nevino buntovništvo.“ Prikaz je to Svetog djevičanstva kao nečeg lošeg. Berlin je imao pet brakova koji su propali i u seriji govori negativno o braku i ženama, a posljednji mu je propao jer mu je sin uzeo ženu. U seriji se desakralizira intiman odnos, koji se po količini prikaza i promovira izjavom da „on ujedinjuje ljude.“

Nakon što je snimanje i produkciju preuzeo Netflix, stvari se po pitanju prikaza Svetog pogoršavaju i slijedi izravnije izrugivanje religije i Svetog. Odmah u prvoj epizodi Berlin je kupio i restaurirao dio katoličkog samostana i pretvorio ga u svoj stan, gdje drži ukradene umjetnine koje preprodaje. U tom samostanu lopovi će se pripremati za novu pljačku i izvršavat će razne grijehe u prostoru Svetog, desakralizirati ga te se izrugivati prikazom Svetih simbola. Primjerice, na ulasku u samostan Berlin kaže „hvaljena Marija“, na što Profesor odgovara: „Ti me zaje*avaš“, a Berlin ga ispravi: „ne kaže se puna milosti na Svetom smo mjestu“, a Profesor samo kaže da je on „budala.“ Samostan ima mnogo slika i kipova koje prikazuju Svete osobe i događaje, zbog čega likovi „ne mogu spavati jer ih gleda Isus“ te govore da ne žele gledati Kristovu smrt jer je jedan Krist prikazan s ranama i strijelama u srcu, a u drugom trenutku, dok su svi u manastiru intimni, Tokyo naglašava kako je sve puno Isusa i svetaca s intimnim glasanjima drugih parova u pozadini. Simbol križa prikazan je i izvan samostana, na glavnoj zlikovici, Aliciji Sierra, koja koristi metode mučenja ljudi i zakapa ih žive pri ispitivanju te koja nosi šest križeva na sebi, tri na ogrlici i tri na naušnici, dok govori o tome kako ih sve u banci treba pobiti. Ona se nalazi u visokom stupnju trudnoće ili blaženom stanju, koje se prikazuje kao ne tako blaženo s obzirom na njenu okrutnost i nehumanost, a postane humanija kad rodi, što pokazuje kako majčinstvo humanizira (ili stanje ne-trudnoće humanizira ljude?). U seriji se desakralizira, pa čak i po kontekstu scene demonizira kršćanska glazba. Zaštitari banke u seriji su prikazani kao zlikovci te ih se naziva grabežljivcima koji ubijaju stado. Tako u jednoj sceni zaštitar Gandia zaveže jednu članicu bande za vrata u znaku križa, samo bez glave, koja je stavljena kroz rupu u vratima, propuca joj ruku, odnosno dlan, gdje je često prikazana rana od Krista, čak i kaže da izgleda kao Isus Krist. Za to vrijeme okruže ga pljačkaši, od kojih traži da pjevaju pjesmu Krist jednom stane na žalu, jer je Netflixu logično da kad si okružen i imaš taoca, zavezat ćeš ga u znak križa i natjerati sve koji te love da pjevaju kršćanske pjesme usred povijesne pljačke banke. Kasnije taj isti čuvar, kad mu nude da se preda i klekne, kaže da ne bi kleknuo ni pred svemogućim Bogom.

Probuđena kultura proteže se cijelom serijom, pa tako serija ima dva homoseksualca, transvestita i dijaloge s mnogo rodne ideologije. Dvije scene posebno se ističu po ovom pitanju. Prva je fizički sukob Gandije čuvara i jednog lopova, Bogote, koji Gandiju naziva, dok ga udara, rasistom, fašistom, seksistom, homofobom, te nabraja kako ih je taj čuvar sve zvao –  „imigranti, homići, cigani“ odnosno pokušava se prikazati da su zli ljudi koji se protive homoseksualnosti, imigraciji ili problematiziraju sigurnost društva i da se protiv takvih treba boriti. Promovira se lijeva socijalno-liberalna (u nekim aspektima i anarhistička) politika. Druga je zanimljiva scena iz zadnje epizode druge sezone, dakle prije Netflixa, gdje Berlin ostaje u hodniku i štiti ih dok oni bježe, te kaže: „Muški šovinist sam, zato ostajem, a žene i homoseksualci idu prvi.“ Ova je scena zanimljiva u komparativnoj analizi s drugim filmom iz 1997. godine, Titanicom, film inspiriran potonućem Titanica 1912. godine, gdje po kapetanovoj zapovijedi prvo idu žene i djeca u čamce za spašavanje, a muškarci ostaju na tonućem brodu. Poslije 105 godina, ili 20 godina nakon snimanja Titanica, 2017. godine muškarci (konzervativci) koji ostaju prikazani su kao šovinisti, a umjesto djece sa ženama se spašavaju homoseksualci.

Trilogija Batman – Dark Knight (2005. – 2012.)

Ovaj je film primjer antiteze, hipotezi ovog rada. Trilogija Batman – Dark Knight primjer je kako filmovi mogu promovirati drugačije, kršćanske vrijednosti. Film započinje teološki, tako u prvoj sceni, gdje je Bruce Wayne zatvoren u Sjevernoj Koreji, dolazi mu jedan zatvorenik i govori da je on vrag, na što Bruce odgovara: „Ne, ti nisi vrag nego vježba.“ Nakon toga se fizički obračunaju, što prikazuje vječnu borbu/hrvanje protiv zla. Prvi dio trilogije opisuje Brucea Waynea kao izgubljena mladića, koji krivi sebe za smrt svojih roditelja. Glavni je prikaz Svetog u ovom filmu pričom, naracijom. Film radnjom otjelovljuje odnos Starog i Novog zavjeta, preciznije sukob Lige sjena, koji su osvetnici, a nazivaju se pravednicima, i Brucea Waynea, koji daje novu priliku i simbol je pokajanja, oprosta i nove nade. Liga sjena pokušava uništiti njegov grad Gotham, kao što su spalili Rim i uništili Konstantinopol jer ti su „gradovi pali u korupciju i dekadenciju gdje zločinci iskorištavaju razumijevanje društva, a prema kriminalu se ne smije biti tolerantan.“ Ako si jednom grešnik, uvijek si grešnik. Pravda je za njih kao ravnoteža jer je „Bruce spalio njihovu kuću, oni su spalili njegovu kuću.“ To je prikaz iz Starog zavjeta: „Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.“ Bruce je drugačiji – on vjeruje da pad nije kraj nego „padamo da bismo se naučili dizati“ kao što ga je njegov otac učio. Vjeruje kako može popraviti i spasiti svoj grešan grad, ako mu se da prilika.

U drugom nastavku filma narativ se vodi oko anarhije i bezvlađa, koje donosi Joker svojim terorom grada. Cilj je Jokera život bez pravila, slično kao i Luciferu koji se bori protiv Božjih zapovijedi, koji je agent kaosa, a to prikazuje kao pravedno i pošteno. U tom kaosu Joker je stavio zatvorenikovu dilemu između dva broda, na jednom su civili, a na drugom zatvorenici, i kaže im da unište drugi brod. Iako postoji rasprava među civilima, kako su zatvorenici imali svoju priliku (kao da ne zaslužuju drugu), i jedni i drugi pokazali su da su spremni vjerovati u dobro i da „nisu kao Joker ružni iznutra.“ Međutim Joker je uspio Bijelog viteza Gothama, Harveya Denta (državnog odvjetnika koji je zatvorio mnogo kriminalaca u gradu), preokrenuti u Viteza tame. On je ubijao iz osvete po Gothamu dok je Batman hvatao Jokera. Na kraju će sam Batman preuzeti krivnju za sva ta ubojstva i svojevrsno će otkupiti na sebe grijehe od Denta za mir i stabilnost grada, „da se nagradi vjera u ljude.“ Tako Batman postaje prognani, „tihi zaštitnik grada, heroj kojeg ne zaslužuju, a u tom trenutku i ne trebaju.“

U trećem nastavku priča se vraća na početak s povratkom jednog otpadnika Lige sjena, Banea, koji kad ga netko zove, odgovara: „Govori o vragu i on će se stvoriti“ (Speak of a devil and he will appear) te kad ga se naziva čistim zlom, on to ispravlja u „potrebnim zlom“ (necessary evil). Bane kao zlikovac spaja zlo prvog i drugog dijela trilogije jer želi uništiti grad Gotham, ali donosi i anarhiju provodeći revoluciju. Sam Bruce Wayne doživjet će pad kad dođe u konflikt s njim, nakon kojeg ponovo kreće u povratak ili dizanje. Iz čega? Iz rupe na kraju svijeta koji je, prema Baneu, „najgori pakao.“ Brucea nije htio ubiti nego mučiti, ali ne njegovo tijelo nego dušu jer je „za pravi očaj potrebno da postoji nada.“ Zato će davati nadu i Gothamu dok ih sve ne uništi i dok ne shvate da nema nade, a kad Gotham postane pepeo, onda će ubiti i Brucea. Film završava smrću Brucea Waynea, koji se žrtvovao za spas grada Gothama, međutim u zadnjoj je sceni prikaz ponovna ustanka i još jedne profane slike uskrsnuća ili sretna kraja, što utemeljuje religiozna čovjeka.

Sveto je vrlo sveobuhvatan pojam i može ga se na različite načine definirati, analizirati  i proučavati. Smatram kako je Sveto najbolje objašnjeno u svojoj vječnoj neobjašnjivosti. Kad shvatimo da pred Svetim ništa ne znamo, tad vjera u svom misteriju nastaje. Zato se Sveto možda bolje može osjetiti nego spoznati, može se bolje uočiti kad je pred nama i mi jednostavno na najdubljoj ontološkoj razini razumijemo da je to Sveto. Zanimljivo je kako isti praslavenski etimološki korijen imaju riječi: Sveto, Svijet i Svjetlost. Ako ćemo se poigrati s riječju Sveto, ono je sve oko nas jer je sve to oko nas stvorio Bog koji je ostavio svoj trag u svemu što nas okružuje i zato je sve to, Sveto. Ono je vječno kao što je i jedan dio čovjeka vječan, tako da je traganje i spoznaja za vječnim Svetim ustvari i traganje za nama samima i naša želja da probudimo u sebi Sveto, naš najčišći, vječni bitak postojanja. O prikazu tog traganja i samog Svetog, kao misterija u ovom svijetu pisali su Rudolf Otto i Mircea Eliade, navodeći primjere poput prirode, nakita, simbola, pjesama, glazbe, prostora, tijela, priča i dr. To omogućava istraživanje prikaza Svetog u popularnoj kulturi. Što bi bila kultura?

Ako je kultura obrađivanje, uređivanje, koga ona danas obrađuje? Ljude. Mi ljudi plodovi smo koje kultura kultivira. U različitim kulturnim aspektima čovjek je obrađivan i programiran da misli i gleda svijet na određen način. Jedan je od njih sve popularnija filmografija, kojom se može uređivati ljude da budu ili homo religiosus ili homo antireligiosus. Suvremeni čovjek biva programiran filmovima i suvremenom kulturom sve više, zbog tehnoloških postignuća i izloženosti različitim instrumentima i alatima kojima se može lakše oblikovati, kao što su mobiteli, računala, mediji, televizori i drugo. Ovi alati mogu biti upotrijebljeni za stvaranje i religioznog i antireligioznog čovjeka. Međutim potonji još uvijek u sebi nosi korijen „religiozni“, kao što riječ nevjernik u svom etimološkom korijenu ima vjeru, koja prebiva u njemu, kao i Sveto, neovisno o tome je li on toga spoznajno svjestan ili nije. Htio ne htio, profani čovjek još uvijek čuva tragove ponašanja religioznog čovjeka, ali lišene religioznog značenja. Ma što god činio, on je baštinik. On ne može posve ukinuti svoju prošlost, jer je sam proizvod i oblikuje se kroz niz negacija i odbacivanja, ali ga i dalje posjećuju stvarnosti koje se odrekao.

Za kraj važno je naglasiti kako su filmovi i serije snažan medij u 21. stoljeću kojim se usađuju ideje te obrađuju umovi i srca ljudi. Mogu poticati relativizaciju Svetog, profanizaciju i desakralizaciju, ali isto tako mogu poslužiti za resakralizaciju, revitalizaciju i povratak Svetog, koje je ondje gdje je oduvijek i bilo, svuda oko nas i u nama.

Cijeli članak je izvorno objavljen u tiskanom obliku u Riječkom teološkom časopisu, 2022. godine, Vol. 57 No. 1, str. 5-27.

Cijeli članak je dostupan na: https://hrcak.srce.hr/clanak/426385