NAŠ IZBOR

Dr. sc. Božo Skoko: Što je Hrvatima antifašizam? (2)

Hrvatska godinama uopće nije znala što su međunarodni odnosi s javnošću i kako se njima služiti. Prve korake napravila je hrvatska dijaspora, koja je poznavala važnost imidža, ali i komunikacijske kanale te pokrenula niz inicijativa u pridobivanju svjetskog javnog mnijenja  i lobiranju za hrvatske interese u centrima moći. Povratnici iz dijaspore u Zagrebu su otvorili servis za strane novinare – Foreign Press Bureau, a diljem svijeta se širila istina o Hrvatskoj preko raznih centara. Koliko je bilo teško boriti se protiv snažne velikosrpske propagande, među ostalima, svjedoči i Vladimir Peter Goss u svojoj knjizi „Washingtonska fronta“.  No, imali smo sreće da su nam se u borbi za istinu, relativno rano, pridružili i neki svjetski intelektualci, kojima savjest nije dopuštala da se drže po strani. Osim spomenutog Cohena ili američkog profesora Michaela McAdamsa, koji je u pravom trenutku objavio knjigu „Hrvatska – mit i istina“ razotkrivši nagomilane srbijanske stereotipe o Hrvatima, posebno mjesto pripada uglednom francuskom filozofu Alainu Finkielkrautu, koji je tijekom 1991. i 1992. u vodećim francuskim listovima neumorno branio hrvatsko pravo na neovisnost, slobodu i obranu, ismijavajući europske neznalice, pa čak i tadašnjeg francuskog predsjednika.

Hrvatskoj su trebale godine da donekle neutralizira desetljećima stvarane jugoslavenske i srbijanske stereotipe o Hrvatima. No, trebat će nam još godine da popravimo nanesenu štetu. Uostalom, kolika je snaga te propagande, možemo lijepo vidjeti po aktualnoj percepciji kardinala Stepinca. Iako smo dobili rat i više-manje cijeli svijet je shvatio što se zapravo događalo tih godina, čini se da još uvijek nismo naučili kolika je moć propagande, kakve su njezine posljedice i koliko je važno sustavno razvijati međunarodne odnose s javnošću. O tome govori i podatak da ni nakon gotovo 30 godina od stvaranja hrvatske države nemamo jednu državnu agenciju koja bi se brinula za imidž Hrvatske u svijetu, a javna diplomacija nam je u povojima. I dalje premalo proizvodimo sadržaja o Hrvatskoj i Hrvatima na stranim jezicima, vjerujući kako se neke činjenice podrazumijevaju i kako je svijet dobronamjeran. Istodobno susjedi, koji su i dalje prilično vješti u spletkarenjima, itekako su puno naučili iz suvremene povijesti, pa nam svako malo podvale kakvu laž ili opale pljusku pred europskom javnosti, kako bi pokušali pokazati kako su na Balkanu ionako svi isti.

Nažalost negativnom imidžu Hrvatske pridonosili su i neki naši crnokošuljaši svojim postrojavanjima i marširanjima, naivni ili zlonamjerni podizanjem ruke u zrak, pa i neodgovorni političari koji se nisu znali jasno očitovati prema fašizmu i nacizmu, odnosno NDH. Činjenica je da je NDH bila zločinačka i sluganska te da se njezine rasne zakone ničim ne može opravdati. Ali to ne znači da bi Hrvati trebali imati nekakav kompleks manje vrijednosti ili kolektivne krivnje, kakav nam se desetljećima nametalo. Nema u Europi države koja nema tamne strane svoje prošlosti. Ali stvar je u ispravnom suočavanju s njome. Unuci ne mogu biti krivi za zločine svojih djedova, ma na kojoj strani bili. A zlo je zlo, a dobro je dobro, bez obzira na strane. Istodobno, praksa nam pokazuje da mudrije europske države afirmiraju i promoviraju one svijetle strane prošlosti, dok one tamne prepuštaju ropotarnici povijesti i kolektivnom sjećanju. A mi nikako da se maknemo iz rovova Drugog svjetskog rata i činjenicama pogledamo u oči. A činjenice govore da je 1941. godina hrvatski narod podijelila na one koji su u NDH vidjeli mogućnost stvaranja samostalne države uz pomoć Njemačke i Italije (mnogi vjerojatno nisu ni sanjali u što će se to izroditi), te one koji su odmah prepoznali uzaludnost, promašenost i katastrofalnu cijenu te posljedice takvog projekta. Cijena je bila prevelika, ali je Hrvatska iz rata izišla na pobjedničkoj strani. Doduše treba razumjeti i one čije su obitelji osjetile gnjev, osvetu i zločine te pobjedničke strane, pa su umjesto slobode 1945. doživjeli agoniju i stradanja. O tome također treba otvoreno govoriti i nijedno ubojstvo nevinih, pa čak i zarobljenih, bez pravednog suđenja, ne može se pravdati, kao što to neki naši političari pokušavaju. Ali partizanski i komunistički, ratni i poslijeratni zločini nipošto ne bi smjeli bacati negativno svjetlo na cjelokupni antifašistički pokret. On je jedan od temelja suvremene hrvatske države, na čemu je inzistirao prvi hrvatski predsjednik Tuđman.

Nažalost prijeporima su pridonijela i uporna poistovjećivanja antifašizma i komunizma, što je uistinu promašeno. Kakve je veze imao s komunističkom ideologijom u tom ratu, primjerice, istarski Hrvat, koji je s puškom u ruci među prvima suprotstavio talijanskom fašizmu, koji ga je desetljećima tlačio i nastojao mu zatrti hrvatski identitet u Istri? Ili kako netko može prebacivati odgovornost na mladog partizana iz Dalmacije koji je, nošen idealima slobode, poginuo na Sutjesci, za zločine koje su možda u njegovo ime i ime nove socijalističke države činili njegovi suborci nakon rata?

Vrijeme je da antifašizam počnemo promatrati i vrednovati, neovisno od komunističkog režima, koji mu se nametnuo kao ideološko vodstvo, ili bolje rečeno koji ga je iskoristio kako bi se dokopao apsolutne vlasti u zemlji, unosnih povlastica, te židovskih nekretnina u rezidencijalnim dijelovima Zagreba. Antifašizam u najvećem dijelu Europe nije imao nikakve veze s komunizmom i zato je Dan pobjede Zapadu donio istinsku slobodu i demokraciju, a ne nove ideološke okove i jednoumlje kao što je to bilo s istokom Europe. Zato treba biti oprezan kad se suočavamo sa „svojatanjima“ antifašizma – od onih starih komunističkih, koji su sebi uzimali ekskluzivitet za oslobađanje zemlje, pa do onih suvremenih kojima antifašizam služi kao parola za mahanje ili pak smokvin list za neke druge interese.

Kako antifašizam i komunizam treba gledati odvojeno, iako imaju puno poveznica, svjedoči i činjenica kako su u antifašističkom pokretu sudjelovali čak i katolički svećenici, a za njih stvarno ne možemo reći da im je bilo stalo do širenja komunizma. Jedan od njih je i čuveni istarski svećenik Božo Milanović, kojeg je osobno Josip Broz Tito, zajedno s istarskim biskupom Dragutinom Nežićem, 1978. odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Isti taj svećenik primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu 1962., vlasti su mu stavile spomen ploču na kuću u Kringi u kojoj je djelovao, a socijalistička Jugoslavija mu je u čast objavila čak i prigodnu poštansku marku. Sigurno je da Tito nije iskazivao poštovanje istarskom kleru iz ljubavi, već iz pragmatičnosti. Tito je znao kolika je bila zasluga istarskih svećenika za opstanak netalijanskog stanovništva u Istri, te koliki je njihov doprinos oslobađanju Istre i njezinoj budućnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dijelili su slične ciljeve i zajedno se borili protiv fašizma, iako je  njihov antifašizam bio različit. Jedan se kasnije razvio u totalitarni antifašizam, a drugi u onaj liberalni kakvom smo svjedočili na Zapadu, koji ne isključuje ljubav prema svome narodu, slobodu mišljenja i demokratskog ponašanja.

Kako je svećenik Milanović mogao surađivati sa „zločincem“ Titom i danas se čude mnogi na desnici. A možda je najbolji odgovor on dao sam, na upit katoličkog novinara Waltera Eberharda, s kojim je razgovarao na Pariškoj mirovnoj konferenciji, kad je odlučeno da se Istra pripoji Hrvatskoj. Na Eberhardovo čuđenje kako Crkva inzistira na priključenju komunističkoj Jugoslaviji, umjesto katoličkoj Italiji, Milanović je izrekao onu već antologijsku rečenicu: „Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.“ Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. To je ujedinilo sve netalijane oko jedinstvenog cilja i kod ljudi razvilo osjećaj za pravdu i slobodu. Istarski svećenicu su samo bili uz svoj narod i željeli mu dobro, jer su zajedno od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret ali i „katolički antifašizam“. Ondje su pale i prve žrtve talijanskog fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. On je stasao u katoličkom miljeu, a boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri postao je simbol antifašističkog otpora. Bio je Milanović svjestan i štetnih posljedica komunizma, nakon oslobođenja, ali je uvjeravao svoje sunarodnjake da „privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro“.

Zanima nas Tvoje mišljenje!