Aktualno

DOKLE: “UVIJEK SE RADILO TAKO?“

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

 6. obljetnica apostolske pobudnice „Radost evanđelja“

Netko je rekao: „Neki su katolici tako obuzeti nastojanjem da budu katolici, da su zaboravili kako biti kršćani!“

U apostolskoj pobudnici „Evangelii gaudium“ (Radost evanđelja), najvažnijem dokumentu njegovog pontifikata, papa Franjo poziva sve biskupe i mjesne Crkve širom svijeta da “se upuste u proces razlučivanja, čišćenja i obnove“.

Niti jedan papinski dokument od Drugog vatikanskog sabora do danas ne predstavlja takvu radikalnu reformu vladanja, života i misije Crkve kao što je to pobudnica „Evangelii gaudium“. Državni tajnik kardinal Pietro Parolin opisao je svojedobno pobudnicu kao “pomicanje paradigme” prema decentraliziranijoj, sinodalnoj i misionarskoj Crkvi.

Papa Franjo je želio „izvući pastoralne posljedice iz koncilskog učenja“, te u pobudnici nudi „neke smjernice za usmjeravanje nove etape evangelizacije, pune žara i vitalnosti“. “Pozivam sve da velikodušno i hrabro primjene smjernice sadržane u ovom dokumentu. bez odstupanja i straha“, kaže papa Franjo. Jasno precizira što traži: „Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za njezino samoočuvanje”. Nadalje: „Pastoral u misijskom traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim uvijek se radilo tako“ … Pozivam sve da velikodušno i hrabro primjene smjernice sadržane u ovom dokumentu“.

Preoblikovanje, usmjeravanje i promišljanje su sinonimi za promjenu takvih običaja, struktura i načina postupanja. “Ne smijemo se  bojati ispitati ih“, kaže Papa, „čak i ako imaju duboke povijesne korijene i prelijepi su, ali danas više ne služe kao sredstvo za prenošenje evanđelja“. Činjenica je da su mnogi crkveni običaji i strukture postali simboli samoočuvanja, koje patološki gleda prema unutra. Oni su postali dio zone ugode iz koje Papa vjernike pokušava otresti; dio bolesti za koju uopće ne shvaćamo da nas boli. Papa se tu poziva na svetog Tomu Akvinskog, koji je „isticao da postoji „sasvim malo“ zapovijedi koje su Krist i apostoli dali Božjem narodu“. „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice. nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastitu sigurnost. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte, a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura.

Papa je pobudnicu „Evangelii gaudium“ objavio 24. studenoga 2013., dakle prije šest godina. Opravdano je pitanje: Koliko je u tom razdoblju biskupija širom svijeta, te u Hrvatskoj, uopće započelo „odlučni proces prepoznavanja, pročišćenja i reformi“ na koji Papa poziva? Pitanje je koliko je uopće vjernika i svećenika u Hrvatskoj pročitalo Papin apostolski poziv? Kako je uopće obilježena 5. obljetnica objave tog velebnog dokumenta?

A mnogi „pravovjerni pismoznanci“, moralni i svjetonazorski bičonošci, te kibernetski katolički policajci, odnosno klerikalizmom obuzeti pojedinci, uporno napadaju papu Franju za svaku stvar koju napravi, napiše ili izrekne, nadajući se usto da će vrlo brzo doći novi papa koji će „ponovno“ svoj pontifikat temeljiti na „uvijek se radilo tako“. No, više nikad neće doći takav papa. A vrlo je zanimljivo da se velika većina tih neodmjerenih kritičara pape Franje nije izjašnjavala, a čak je i odbacivala tvrdnje, o žrtvama svećeničkog seksualnog zlostavljanja. A taj zločin doživljavao je svoj vrhunac upravo u vrijeme, kad su pojedini kardinali, koji danas čak optužuju Papu za herezu, bili na vrhuncu svoje „slave“. Zataškavali su zločine! Ili se pravili da ne vide što se događa. Nisu također ni vidjeli da mase ostaju sve više nijeme za poruku kršćanstva. A napada se Papa, koji to želi izmijeniti, te koji je, ni kriv ni dužan, nadošao na stanje u kojem je, primjerice u Europi, ljudski pošten i kršćanski orijentiran čovjek preživljen.

Uznemiravajući brojevi u otpadništvu od Crkve i sve manjem prakticiranju vjere, ostaju znakovi neospornoga gubljenja važnosti Crkve i ravnodušnosti prema njoj. Pojavila se je i kriza unutarcrkvenog ustrojstva. Što se je to zbivalo u razdoblju prije sadašnjeg pape? Što su ti, danas, kritični prema Papi, crkveni velikodostojnici učinili i poduzeli da se barem ublaži osipanje? A sada napadaju čovjeka koji iskreno želi pokrenuti Crkvu! Pa nije ovaj Papa kriv za današnje stanje. Očito je da današnjoj Crkvi na Zapadu nije baš sasvim jasno ni gdje se nalazi ni što bi koknkretno trebala poduzeti u prilikama u kojima se nalazi. Toga je svjestan papa Franjo!

Ono što zapravo stvarno smeta neobjektivne i zatucane kritičare pape Franje je ćinjenica da njegova teologija proizlazi iz stvarnosti života: od stvarnosti nepravde, siromaštva i uništavanja prirode, te od stvarnosti postojanja raširenog crkvenog klerikalizma. Papa Franjo ne teži tome da ispuni ulogu teologa, već želi djelovati kao učinkoviti pastir. Očito Papin „problem“ nije u tome što nije, navodno, teolog, već je u tome što je u pitanju njegova pastoralna teologija. Papa Franjo prelazi iz dogme u kerigmu, od teorijskih načela do pastoralnog razlučivanja i mistagogije. Najvažnije od svih službi koje bi mogla obavljati Crkva, a da pritom ostane vjerna svojemu poslanju, svodi se na zalaganje za ljudsku osobu i svjedočenje evanđeoske Istine.

Sveti Duh, kojeg je rana Crkva dobila na Pedesetnici, i dalje vodi Crkvu, te kao što je sveta Julijana iz Norwicha još u 14. stoljeću kazala: „Sve će biti u redu, i sve će biti dobro i sve će stvari biti u redu.“ Možda zvuči naivno. Možda zvuči glupo. Ali to je uistinu kršćanski odgovor.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!